By Na put se otisnusmo Glado, Jado, vozač Hudo i ja. Glado je ambiciozan, radišan, pobožan, čovjek četrdesetih godina, pošten, dok je Jado sklon sluganstvu, lukav, naoko skroman, sitan rastom, spreman ispuniti svaku naredbu svoga gospodara Milivoja, majora zloglasne Udbe, koji je Jadi dao specijalnu zadaću da me prati i dojavljuje kako se ponašam, hoću li išta reći protiv druga Generala i čelnika stranke opasnih namjera, koji su zasjeli na vlast. Jado je bio uvjeren da ništa ne kužim, jer se tako odnosio prema meni da nije bilo nikakve sumnje u njegovu odanost meni kao važnijemu po skali vlasti. Ja sam izigravao poznatu hrvatsku šutnju i glumio naivnost svjestan svega što se oko mene događa, spreman na zamke koje su me čekale kamo god sam išao i što radio. Vozač bijaše mrzovoljan čovjek. Ničim nije odavao da nije lojalan novoj vlasti, a jedvice se naziralo kako ne može prežaliti poraz drugova komunista koje je godinama vozikao na putovanjima. Odao se pričajući kako su bili divno dočekani u Beogradu, te kako su lumpovali i pjevali do zore revolucionarne pjesme u nezaboravnoj noći s prijateljima Srbima, te kako su drugovali i uživali s mladim drugaricama na Skadarliji.
– Naši drugovi nisu bili tako loši kako se sada govori – kazao je dok smo razglabali o vremenima kad su drugovi drmali, vladali. Jado upita Hudu:
– Jes’ bio u Kući cvijeća?
– Svakako, i ne jednom. Tita sam obožavao i bilo je posve normalno i prirodno otići na njegov grob.
– Jes’ ti bio, ministre? – upita moj pomoćnik Jado.
– Ne! Najrađe bi se na taj grob, u tu kuću cvijeća, znate što – odsjekao sam odlučno i razgovor poteče u krivom smjeru. Jado je pokušavao iz mene izvući bilo što što bi mogao kasnije prenijeti svojemu šefu Milivoju Oznašu, tajniku stranke opasnih namjera, kojoj smo pripadali. Glado je vješto prikrivao žal što nije na mojemu mjestu. Prešli smo granicu i dobrih sat vremena raspredali o Titu. Glado je tvrdio da je bio životinja svoje vrste, ateist, diktator, boljševik kako je običavao više puta reći, dok je Jado govorio o Titovu dvojstvu: veliki državnik i veliki diktator. Vozač je šutio i podnosio stoički tirade protiv njegova idola Tita. Ja sam kazao da je bio zločinac kakvih je bilo malo u povijesti. Zapravo, najveći je krvnik hrvatskog naroda u našoj svekolikoj povijesti
– Čime to možete dokazati? – smjelo upita Hudo.
– Bleiburgom, pojedinačnim i masovnim likvidacijama poslije rata, marševima smrti ratnih zarobljenika, ustaša, domobrana i civila, Golim otokom, robijašnicama, zadrugama, u koje su ugonili seljake kao zvijeri u kaveze, bešćutnošću drugova, progonima, raseljavanjem Hrvata, štafetom, kosovcima i udbašima, ubojstvima hrvatskih emigranata, iseljenika diljem planeta, terorom i diktaturom kakvu Hrvati u svojoj povijesti nisu nikad imali. Kad biste mogli izbrojati njegove žrtve, brojka bi bila zastrašujuća, druže Hudo. Kad sam već spomenuo štafetu, zamislite što bi se dogodilo mom prijatelju Luki Jurilju, da su otkrili drugovi što je uradio Titovoj štafeti. Naime, štafeta je trebala prenoćiti u prostorijama komiteta u Derventi, pa su Luka i njegov jedan pajdaš, klinci domogli se štafete, otvorili je i ondje gdje je stajala poruka drugu Titu, bacili poruku i, da prostite, ubacili trišćicom malo ljudskod izmeta. Kako je štafeta trebala u Derventi prenoćiti, sekretar komiteta odnio je štafetu iz komiteta u svoju kuću za svaki slučaj, pa kad je počelo nešto smrditi u kući, sve je pretražio po kući da otkrije odakle i što zaudara, smrdi, pa kad je otkrio da smrad dolazi iz štafete, pokrenuo takvu pretragu, kakva se ne pamti u Derventi. Sve su živo i mrtvo prevrnuli u Derventi i okolici da otkriju tko je oskrvnuo lik druga Tita. Nisu uspjeli. Da su otkrili Luku i njegova prijatelja, dječake pučkoškolce, što mislte što bi se dogodilo njima i njihovim obiteljima. Nastradali bi kompletno svi. Tom razbojniku svake godine su dječaci i djevojčice, đaci, osnovci i gimnazijalci i studenti, pa i radnici nosali tu štafetu po čitavoj Jugoslaviji, uzduž i poprijeko, od Triglava do Vardara, od sela do sela, od grada do grada; prekidali nastavu i poslove u tvornicama, tračkarali ko majmuni noseći taj komad drveta u kojem je bila neka poruka dragom i voljenom drugu Titu. Moš mislit, da su otkrili tko je na mjesto poruke malo kaknuo, ma otišle bi im glave. Progitala bi ih noć, a možda i dan. Bila je to mala Lukina osveta što su mu Titovi drugovi ubili oca, kad je imao samo osam dana života. Mati mu je pričala, da ga je otac poljubio u čelo kad je odlazio od kuće, u rat za slobodu Hrvatske. Za grob mu se ne zna, kao što se ne zna za tisuće bezimenih grobova Hrvata, koje su Titovi drugovi i drugarice ubijali bez suđenja, zakopavali noću kao da su, oprosti mi Bože, živine, lešine, strvine uginulih životinja, a ne ljudi. Samo Bog dragi zna, kakva je sve zla činio drug maršal i njegovi drugovi generali, oficiri, sekretari, partizanski porvoborci, uvjereni komunisti, komesari, ateisti, skojevci i skojevke…
– A Jasenovac i ustaše, šta su oni radili – rekao je vozač Hudo. Pogledao sam ga iskosa i znao da je to njegova zadnja vožnja, kao moj vozač. Neka vozi koga hoće, ali mene više neće. U hipu sam donio odluku da promijenim vozača čim se vratimo iz Rima. Bio sam začuđen kako je duboko Titovo zlo ušlo u ljude, koji će umrijeti u svojim zabludama, a da nikada neće shvatiti kakvog su monstruma držali svojim uzorom, idolom, vođom i velikim čovjekom, kojega su obožavali kao nekakva maloga boga. Pomalo srdito rekao sam vozaču:
– Vi drugovi komunisti ste zaista živo zlo, kao živi pijesak, sve uvlačite u sebe i bez srama i stida, bez trunke kajanja. Kako možete uopće uspoređivati tragediju hrvatske vojske i civila poslije rata s Jasenovcom. Ustaše su ono radile što su radile u ratu, u radnom i sabirnom logoru, a drugovi partizani su ubijali i zlostavljali ljude poslije rata, u miru. Znate li zašto su drugovi uklonili one barake u Jasenovcu i sve ostalo što je bilo tamo?
– Ne znam – priznao je vozač Hudo.
– Reći ću vam ja, druže Hudo. Bilo je normalno da partizani ne diraju te barake, mučilišta, gubilišta kad su pobijedili. A nisu to učinili. Što mislite zašto!?
– Stvarno, zašto? – upita Jado.
– Vi možete otputovati u Dachau ili Auschvitz i vidjeti zgrade i barake, peći u kojima su spaljivali ljude, plinske komore u kojima su gušili ljude…
Jasenovac to nema. Kad prolazite tim mjestom, vidite samo veliki cvijet od betona i neke humke obrasle travom. Nigdje nema traga barakama, ni mučilištima. A zašto? Nigdje grobova. Samo taj betonski cvijet i travnjak oko njega. Nigdje ničega drugoga, zabogamiloga!
– Zašto? – nije izdržao ni Glado.
– Recite jednom, zašto? – glasno će Hudo.
– Da zbrišu s lica zemlje svoje zločine. Istina, u Jasenovcu su ustaše ubijali ljude u vrijeme rata, koji su ustali protiv Nezavisne Države Hrvatske, a većina je umirala od naporna rada i raznih bolesti, ponajviše od tifusa i sušice. Jasenovac je bio radni i sabirni logor, nije ni blizu njemačkim logorima smrti; onim logorima u kojima su ubijali ljude u plinskim komorama i spaljivali u pećima. Kažem i ne lažem, Jasenovac je bio radni i sabirni logor. Tamo su robijaši radili u ciglani, u rafineriji nafte, u željezari, u pekari, u raznim radionicama gdje su bili na djelu razni zanati i izrađivani razni predmeti za potrebe vojske i civila. Drugovi partizani su i drugovi komunisti toliko pustili laži u javnost i povijest o Jasenovcu i uveličavajući žrtve do besmisla, da to neće biti rasčišćeno i dovedeno do istine tko zna kada. Po završetku rata, partizani su u Jasenovac dovodili zarobljenike, ustaše i dombrane, pa čak i civile i ubijali. Možda se nikada neće saznati kad je više stradalo ljudi u Jasenovcu, u vrijeme rata ili poslije rata, u miru. Zamislite da su ostavili onu gredu na ulazu u logor o kojoj je svae nedjelje osvitao po jedan obješenik, a to se događalo poslije rata. Postrojili bi večeri te jadnike, zarobljenike i onda bi ispred stroja išao kapetan Kosta, gledao ih, mjerkao i upro prstom u jednoga od njih i dreknuo:
– Ti si na redu. Čeka te kravata, majku ti ustašku.
U početku nisu krotko išli do grede, pak su ih tukli i mučili i na kraju objesili. Jadnici su to shvatili, pak su odlazili sami, u zoru, penjali se na klupicu, stavljali omču oko vrata i gurnuli nogom klupicu ispod nogu. I tako svake nedjelje ujutro, rano, zorom, visio je ustaša.
– To je strašno ako je istina – uteče mi se u riječ vozač Hudo očito iznenađen onim što sam govorio o Jasenovcu poslije rata. On je već bio usvojio uporno serviranu laž, pa je teško prihvaćao išta drugo što se kosi s istinom koju je čuo od svojih drugova i drugarica.
– Kad se vratimo doma poći ćemo u stan jednog starca, koji će ti ispričati ovo što govorim i još neke stvari od kojih će ti se dizati kosa na glavi. Da nisu dirali ništa, turisti, znatiželjnici ili putnici namjernici, mogli bi vidjeti na daskama i po zidovima urezane židovske zvijezde, židovska slova, hrvatsko slovo U, hrvatski grab, zvijezdu petokraku, inicijale imena i prezimena, puna imena i prezimena, posljednje poruke očajnika ispisane po zidovima i daskama baraka; poruke komunista, poruke ustaša, dombrana. Kažem i ne lažem, poruke Židova, partizana, komunista i ustaša. Trebalo je sve to ukloniti, jer su oni prije odlaska u smrt u vrijeme rata urezivali imena, znakove i poruke u zidove i na daske barake, a isto tako i oni poslije rata, pa ste mogli na istoj dasci vidjeti židovsku zvijezdu, do nje hrvatsko šahovsko polje, slovo U, zvijezdu petokraku, srp i čekić, ime nesretnika, sat, dan, mjesec i godinu pogubljenja tih jadnika zatvorenika, logoraša, Židova, komuniste, partizana, ustaša…
– Nevjerojatno i strašno – ote se vozaču Hudi.
– Trebalo je za sva zlodjela svih vojska, za strašne ne optužiti pred svijetom samo ustaše, pak su drugovi radi toga sve ukloniti da svijet nikad ne vidi i ne sazna za partizanske zločine poslije rata u tom istom Jasenovcu. Još ima živih ljudi koji će posvjedočiti ovo što govorim. Naravno, niste ovo mogli nigdje pročitati, niti čuti od vaših drugova komunista, druže Hudo. Sad vam je valjda jasnije i bistrije zašto sam skinuo Titovu sliku sa zida onaj dan kad sam došao raditi u ministarstvo.
– Malo si uranio – ote se Jadi.
– Što kažeš?
– Trebao si pričekati kad se donese Zakon o slikama u javnim, radnim, službenim prostorima – kaza Jado, pravnik i dojavnik. U biti, jadnik.
– Ti ga još držiš na zidu u svom uredu. Drži ga i dalje! Nemam ništa protiv, to je tvoj problem, ali u momu uredu može biti na zidu samo križ ili hrvatski grb i nitko drugi.
– Čak ni naš predsjednik – zajedljivo i slavodobitno upita Jado znajući da će me tu uvući u klopku i moj odgovor točno prenijeti svojemu šefu Oznašu, koji ga je zadužio da me prati i dojavljuje što govorim o šefu države i onim oznašima, kosovcima i udbašima oko njega.
– Nitko osim križa ili hrvatskog grba. Visio je maršal na tisućama i tisućama zidova, u uredima, u tvornicama, u školama, u bolnicama, u komitetima, na fakultetima… pa nema smisla da visi njegov general na zidivima s kojih smo skinuli maršala, da ponavljamo glupost drugova komunista. Zar nije tako, drugovi – rekao sam odlučno.
Nastala je šutnja, teška, nijema i stroga. Doušnik Klapšić zvani Jado čuo je što je htio čuti i imat će što prenijeti Milivoju kad se vratima u Hrvatsku, a major Udbe Milivoje Kujundžić će to prenijeti drugu gospodinu predsjedniku Franji Tuđmanu, s kojim sam se sporio glede pomirbe Hrvata na jednom zatvorenom sastanku prije izbora. On je govorio o pomirenju partizana, ustaša i dombrana, a ja o pomirbi njihove djece i unuka, pomirba potomaka tih nesretnika, koji su se tukli jedni protiv drugih; partizani za Titovu Jugoslaviju, a ustaše za Pavelićevu Nezavisnu državu Hrvatsku.
Ante Matić
