By Dragi Hrvati i Hrvatice, dame i gospodo,
ovih dana sječamo se najveće tragedije hrvatskog naroda, Bleiburga i križnog puta, koja se dogodila pred 81. godinu, u svibnju 1945.
Svibanjske žrtve, kako se često nazivaju, dogodile su se na 15. svibnja, tjedan dana nakon završetka Drugog svjetskog rata (DSR). To je bio početak kalvarije koja se protezala diljem bivše tvorevine zvane Jugoslavija, u marševima smrti, u narodu obilježeni kao Križni put.
Počevši na samom mjestu, na Bleiburškom polju, gdje su se preko stotine tisuća hrvatskih vojnika pračenih sa dvostruko većim brojem civila predali u ruke saveznika da bi izdajom bili izručeni partizanima, njihovim krvnicima.
I dok je svijet slavio svršetak DSR, oslobođenja od totalitarnih nacističko-fašističkih režima, hrvatski narod umjesto u slobodu bijaše ponovno zarobljen u još jednu tamnicu. Umjesto prijašnje velikosrpsko-četnićke ovog puta u novu partizansko-komunističku tvorevinu.
“Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji” je naslov, dijelo, slovenskih autora povjesničara prof. dr. sc. Mitje Ferenca i arheologa dr. sc. Uroša Košira koje je predstavljeno 11. veljače o.g. u prepunom Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu uz prisustvo predsjednika i članova Vlade Republike Hrvatske (RH)
Riječ je do oko 750. poznatih grobišta samo u Sloveniji dok je u proteklih deset godina istraženo više od 630. lokacija u Hrvatskoj. Radi se o tako zvanoj “industriji ubijanja”, kako je to naglasio jedan od autora monografije, krimen koji ne može ostati zaboravljen niti zataškan, kao što je to bilo za vrijeme 45. godina komunističke vladavine u bivšoj Jugoslaviji.
U samom Zagrebu ima preko stotinjak grobišta i svake godine nalaze se nova, radi se o žrtvama partizansko-komunističkih zločina počinjenih tijekom 1945. i 1946. To je važno naglasiti da se ovdje ne radi o zločinima koji su se dogodili tokom rata nego o zločinima poslje rata.
Zato i naziv “industrija ubijanja” jer se ne radi o vojnim sukobima nego planskim ubijanjima, osvetama, nad nedužnim vojnicima i civilima. Odredba da se masovno vrši osveta došla je od samog vrha jugo-komunističke partije, od vrhovnog vođe Josipa Broza Tita. Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskoga stanovništva u svibnju i lipnju 1945. Komanda grada Zagreba je Titovu monstruoznu odluku uobličila u čuvenu „Naredbu broj 7“ i pomoću nje namamila 7800 zagrebačkih mladića na put bez povratka. (Dnevno hr.) Radilo se o mladićima rođenim u godištu 1924.- 27. koji nisu bili u ratu da ih se tobože unovači u Jugo-armiju. Umjesto toga poslani su na prisilne marševe smrti, sve do Vojvodine gdje ih je stiglo 2200, a u Zagreb se vratilo svega 58!
Slični je pristup bio i sa ranjenicima u 11. tadašnjih zagrebačkih bolnica kojih je bilo 4791. Svi su pobijeni! A da je Tito bio glavni naredbovac vidljivo je i po tome što je on bio taj koji je nakon krvoprolića to odluku povukao. Usput treba naglasiti da su uz bolesnike pobijeni doktori i bolničarke.
Ono što se je događalo u Zagrebu događalo se je diljem zemlje. Takozvani osloboditelji, partizani, komunisti, gdje god su došli, u svakom većem mjestu, gradu, prvo im je bilo da pohvataju i pobiju najistaknutije ljude, inteligenciju, da bi lakše vladali s masama.
Počelo je na otoku Daksi preko puta Dubrovnika već 1944.; zatim umorstvo franjevaca na Širokom Brijegu 1945.; na groblju Sustipanu u Splitu; u Zagrebu i okolici.
Sve je ovo bilo po receptu krutog komunizma ili bolje rečeno staljinizma kojeg su Sovijeti sprovađali u svim svojim osvajanjima, počevši sa poznatim streljanjem 22.000 poljske elite, uglavnom oficira, u Katinjskoj šumi 1940. krimena kojeg su kasnije htjeli prepisati nacistima.
Nezaboravimo da je Tito do 1948., raskida sa inforbirovcima, onima koji su se umjesto za njega opredijelili za Staljina, bio vjeran slijedbenik Staljinove politike. I poslje raskida s Staljinom primjenjivao je sličnu metodu, tako je uspostavljen i logor na Golom otoku za inforbirovce ali i za ostale tako zvane protivnike režima.
Sami pokolji na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu su dio te politike. Naime, pri kraju DSR i radi preuranjene kapitulacije njemačke komande u Jugoslaviji bilo je moguće partizanskim jedinicama da brzo prodru do i unutar austrijske granice, zauzevši Korušku krajinu.
A pošto su se neporažene hrvatske oružane snage, uz veliko mnoštvo civila, povlačile u istom pravcu da bi se predali Saveznicima našle su se u sukobu sa partizanskim snagama.
Nagli prodor partizana prema Zapadu dalo je glavobolje Saveznicima što uraditi sa masom izbjeglica. Iako je bila izdana naredba od Savezničkog Glavnog ratnog štaba da one koji se predaju ne vrača natrag ta odredba je poništena i 15. svibnja 1945. došlo je do izručenja hrvatske vojske i civila na Bleiburškom polju u Austriji.
Ta promjena u odredbi trajala je samo dva tjedna ali bilo je dovoljno za izrućenje izbjeglica. Ubojstva su počela odmah već na samom mjestu izručenja da bi masovni pokolji slijedili po postajama Križnog puta, jedna od prvih bila je Maceljska šuma. Tu su do sada ekshuminirane 1163. žrtve od njih 13.000 koliko se računa da su tu pobijeni, uključivši 21. svećenika i bogoslova.
Već 17. svibnja veliki broj izručenih je sproveden u Tezno, u blizini Maribora, gdje su pobijeni i bačeni u tenkovske rovove. Otprilike 1.179 je kasnije ekshuminirano od 15.000 koliko se računa da su tu završili svoje živote. Jedno od najtragičnijih masovnih stratišta je u Hudoj Jami gdje su ljudi živi zatrpani u rudničke tunele, gdje su pronađene žrtve bile mumificirane. Hudih jama ima i u Hrvatskoj, primjerice Šuma Biljeg kod Vojnica sa oko 10.000 žrtava, svi su ovi tuneli bili minirani da se ne sazna istina.
Tajna tko je promjenio Savezničku zapovijed o ne izručenju još uvijek traje. Koliko je ta tema osjetljiva za Engleze, koji su bili ti koji su primili predaju hrvatske vojske i civila i kasnije ih izručili Titovim ubojicama, govori činjenica da su tajni dokumenti o ovoj tragediji i dalje pod embargom, nedostupni javnosti.
Ustvari to je bila politička odluka, zato se sumnja baca na tadašnjeg specijalnog vladinog izaslanika Harolda MacMillana koji je te dane nazočio, sletio, u blizini Bleiburga u Klagenfurtu. O tome je pisao engleski povjesničar ruskog poprijekla Nikolai Tolstoy u svojoj knjizi “The Klagenfurt Conspiracy”.
Pošto su partizani u svom brzom prodoru zauzeli dio Austrije postalo je nužno Saveznicima da ih se sa tih prostora vrati natrag u granice bivše Jugoslavije. Naime, na sastanku u Jalti u veljači 1945. bile su dogovorene granice, razgraničenja, između Zapadnih saveznika i Rusije.
Koruška i susjedna Štajarska su trebale biti pod britanskom komandom. Zato je trebalo otjerati jugoslavenske partizane sa tih prostora. To su bili počeci kasnije trščanske krize, 1947. Trsta i okolice, kojeg su Titovi partizani također htjeli pripojiti Jugoslaviji.
Jedan od mogućih razloga izručenja hrvatske vojske i civila partizanima je baš taj, da se prinudi partizane da se povuku iz Koruške. Moglo bi se reči da su hrvatska vojska i civili bili žrtvovani da bi Austrija ostala cijelovita.
Zato je nevjerovatno da danas Austrija, to jest njihova vlada, negira Hrvatima pravo da komemoraciju za svoje žrtve održe na samom mjestu, početku, bleiburške tragedije i križnog puta iako su se tu već iz godine u godinu održavale.
Također, pred nekoliko godina spomenik na Bleiburškom polju je nasilno oštećen, hrvatski grb i dio natpisa na hrvatskom jeziku maknut. Objašnjenje je bilo da se tu veliča fašizam, to jest ustaštvo. Najinteresantnije je bio razlog sa grbom, zašto je skinut, jer da se radi o ustaškom grbu, jer je početno polje bijele boje!
Ako se pogleda diljem Austrije ima niz hrvatskih grbova sa prvim početnim bijelim poljem, iz vremena kad je Hrvatska bila dio hasburškog carstva. Jasno, radi se o izlici. Dio naslova koji nije otklonjen je prijevod na njemačkom jeziku, koji ustvari nije u skladu sa originalnim hrvatskim natpisom koji glasi: “U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci”!
Tu je srž cijelog problema, ne samo u Austriji nego nažalost i u Hrvatskoj. Smeta im spomen na hrvatsku vojsku jer, ako se spominje vojska onda to znači da je postojala i hrvatska država, a to je bila Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.).
Ove makinacije oko spomenika nisu ništa novo. Bilo je i prije pokušaja, jos 2006. u vrijeme obnove spomen-obilježja, da se natpis na spomeniku promjeni, da se izbaci spomen na hrvatsku vojsku. No nakon većeg otpora od strane iseljeništva kao i Hrvata u domovini od toga se odustalo.
Prema najnovijom dogovoru odbora koji vodi brigu o komemoraciji, Počasni Bleiburški Vod, sa Crkvom u Hrvata i Hrvatskim saborom, pokroviteljom komemoracije, ovogodišnji program glasi:
u petak, 15. svibnja sveta misa u župnoj crkvi u Bleiburgu, a prije toga će hrvatski veleposlanik u Austriji položiti vijenac i upaliti svijeću kod spomenika Bleiburškim žrtvama na groblju u Unterloibachu te na Bleiburškom polju. Drugog dana komemorativni program se nastavlja na zagrebačkom groblju Mirogoju, dok će potom biti održana sveta misa u Spomen crkvi Muke Isusove u Macelju.
Ovdje je važno naznačiti, a o tome smo se više puta obratili i državnom vrhu RH, da je svakako na mjestu da se komemoracije održe ne više mjesta, kao na pr. ovdje u Australiji, u Perthu (Fremantle) i u Sydneyu ali ništa nemože i nesmije zamjeniti onu izvornu komemoraciju, na mjestu događaja, na početku kalvarije, na Bleiburškom polju.
Ako je to bilo moguće u prošlosti uz prisustvo državnog vrha i katoličke crkve, uz misno slavlje i pučanstva, zašto to nije moguče danas neovisno tko je na vlasti u Austriji.
Ponavljam, radi se o političkom činu koji zahtjeva i političko riješenje od hrvatskog političkog vrha da se direktno obrati vladi Republike Austrije. Reči da se tu veliča fašizam je uvreda samim žrtvama. Slično bi se moglo reči i za njemačke žrtve iz DSR, koje uključuju i austrijske, čije groblje i dalje stoji na zagrebačkom groblju Mirogoju dok je ustaško groblje preorano!
Svaka žrtva ima pravo da joj se poklonimo na mjestu gdje su položili život, samo tako moći će se toj žrtvi odati pravi pijetet.
Žrtve Bleiburga i križnog puta nikad nesmiju biti zaboravljene. One su dio našeg hrvatskog tkiva, našeg biča, naše povijesti. Njihove kosti su ugrađene u same temelje današnje hrvatske države.
Sječajući se na njih sječamo se i na sve druge žrtve koji su dali svoje živote na oltar domovine, uključujući žrtve Domovinskog rata.
Slava im!
Stjepan Asić 17. svibnja 2026 Perth
