By Prije koji tjedan tema emisije Peti dana je bila: intelektualci i politika. Od svih izlaganja moglo se ponešto naučiti, a ponešto i oblikovati. Po svojoj mjeri. Bilo je, kako to obično biva u ovom HTV formatu, napretek političko korektnih, te teoretskih općih i globalnih stavova o konkretnoj temi. Vječitu i opće prihvaćenu podjelu na lijeve i desne, preoblikovala bih u hrvatske i antihrvatske intelektualce. Uostalom, kao i svako drugo političko djelovanje u RH. Da ljudima bude jasnije. Ovako je svaki molitelj s trga neupitno ‘rvatina, a svaka obnažena žena četnik. A može biti skroz obrnuto. Možete imati državotvornu obnaženu Hrvaticu, intelektualku i Playboy zečicu, s jedne strane, a s druge, katotalibana Jugoslavena, poput daidža iz BiH ili nekih drugih „sveštenih“ lica koji se baš nisu proslavili hrvatoljubljem. Da ne govorim o međunarodnoj sklonosti katoličkih zemalja spram Hrvatske, pa i samoga Vatikana u doba pape Franje.
Govoreći o utjecaju intelektualaca na političku scenu i na promjene u društvu, Aleksandar Musić istaknuo je kod nas jedino Franju Tuđmana. Veli da drugi nisu ništa promijenili. Hvala Bogu da se netko koga se ne opisuje desničarem, Tuđmana dosjetio u pozitivnome svjetlu. I nije došlo do neke bezazlene promjene. Zahvaljujući ocu domovine, Franji Tuđmanu, dobili smo državu. Zanimljivo je da se Musić sjetio i desnog Tomislava Sunića. Ne sporeći njegov, hvale vrijedan intelekt, svrstao ga je u one koji, ne da nemaju nikakva utjecaja nego su okruženi, „ružno je za reći, polupismenim ljudima“. Iako se može i ovome razglabati, već su mi navedene krive podjele na desne i lijeve dale štofa. Hrvatskoj državotvornoj misli kod prioriteta: napredovanje hrvatske države, za odabir kvalitetnih ljudi trebalo bi biti svejedno radi li se o desničaru ili ljevičaru, vjerniku ili ateistu, do grla zakopčanima, ili obnaženima, jebežljivima ili manje jebežljivima… Sve navedene podjele kao i podjela na lijeve i desne, baš ništa ne govore o problemu i podjeli koja je svojstvena samo Hrvatskoj: Hrvati i antihrvati!
Tere
Svi su se, ne ulazeći u meritum istinskih kreatora podjela, obrušili na bidnu „našu Teru“, kako u svojoj objavi na faceu navodi Ivana naivna Šojat. Rekoše tako znani i neznani da je: Jugoslavenka, ovakva, onakva, Titoljupka, pjevala u Bg… itd. To bi bilo u skladu s takozvanim lijevim „vrijednostima“ u RH, a od onih općih povijesnih i globalnih lijevih vrijednosti, ne bih rekla da Kesovija baštini i jednu od njih. Najteže joj je, od svih bauljanja četničkih hordi po Hrvatskoj, pao gubitak njene kapitalne vile blizu gorućeg Dubrovnika. Tere ka Tere ima izvrstan glas, ali izvrstan um? Ne baš. Osim izvrsna glasa izvrsna je i podatna podloga za četničku manipulaciju. Aleksandar Stanković slabo se spominje. A u slučaju „naša Tere“ puno je važniji njihov Aco. Aco je u svojoj limitiranoj intelektualnoj domeni simbolički opet navlačio Terine gaćice kao što su to četnici stvarno radili ’91. u njenoj vili. Samo je Terezi jasnija slika od riječi. Lider velikosrpskoga preodgoja hrvatske medijske scene kreira čitav intervju s njom u smjeru kakvom on poželi. A taj je smjer s bilo kojim gostom, desetljećima velikosrpski. Tere je ovdje potpuno marginalna. Čak što više, da Aco i kompanija nisu zauzeli sve frekventne točke u hrvatskim institucijama, da su umjesto instaliranih antihrvata tu postavljeni Hrvati, Tere bi vam puna emocija imala skroz obrnuta iskustva s povijesnim osobama. Nasuprot, sada već opjevanom i povijesno uglavljenom nedostatku Tuđmanova humora, imali bi njenu verziju šarmantnoga nacionalnoga lidera i iskrenog domoljuba, a Tito bi Weinsteinski nasrtao na nju kao onomad na Elizabeth Taylor, možda bi je antipatično štipao za stražnjicu, ili nešto još gore i surovije, kako uostalom, diktatoru i priliči. Neprilična priča moderne hrvatske države utaborila je u svemu velikosrpske mitove. Tako da su modernost i demokracija koju Hrvatska, zahvaljujući Tuđmanu baštini već desetljećima, ozbiljno poremećeni najljućim desničarskim velikosrpskim mitovima. Zanimljivo?! Naši znani i neznani, krivo deklarirani tzv. ljevičari ustvari su teži desničari. Samo ne hrvatski desničari, nego srpski i bošnjački!
Politički Frankesteini
To stvara razne kombinacije i političke Frankestaine. Pa vam Zoran bahati Milanović dođe kao neka desničarska verzija Trumpa : Make Croatia Great Again, a istinski se nije udaljio od tzv. lijeve Titove vizije svijeta i umanjivanja hrvatske države. Do ispod stola. Na krilima takozvanih desničara, ljevičar Milanović dobiva izbore dva puta?! Mesić je izašao iz ustaškoga ormara s tipično hrvatskim lijevim „vrijednostima“. Nakon što je postao partizan i Titoist, također je pobijedio dva puta zahvaljujući prevazi desnoga krkanluka. Kad smo u tim percepcijama desno-livo, uzmimo za primjer i kontroverznoga, kolektivno percipirano desnog intelektualca Lošu Domazeta. Iza njega su ostala vrijedna djela. Međutim, danas su njegovi stavovi o međunarodnoj politici gotovo identični Milanović-Titovim, ili što bi se reklo lijevim. Pa sad mi recite tko tu koga. Što je tu desno, a što lijevo…, a što važno, a što nevažno. Što ludo, što pametno? Za hrvatsku dobro ili loše? U lijevu Titovu paradigmu unijet je dašak novoga doba. Woke ludilo; kultura otkazivanja i mržnja. Niska i neviđena mržnja spram Hrvata i hrvatske države. I zato, osim smrti globalne ljevice koja se preobrazila u woke poluinteligente, u Hrvatskoj je za naše prilike mjerodavniji izraz antihrvati.
O Miljenku
Jer Miljenko Jergović se isto percipira lijevim intelektualcem, ali ono što njegov skroman intelektualni izraz dugi niz godina na novinarskoj sceni unutar RH i u regiji, isporučuje bolje se opisuje riječju: antihrvatovanje !
Emocija koja ga preplavljuje, mržnja, pojela je svaki njegov talenat za koji ne možemo sa sigurnošću tvrditi ni da ga je uopće imao. Ili ga bar nije imao u mjeri koliko nam ga medijski serviraju i napuhuju.
Uz perjanicu Miljenka, on i njegovi antihrvati također brinu, po špranci manipulacije koju Aco provodi u NU2, o ustoličenju velikosrpskih mitova. Stvaraju aktivističku vojsku poklonika tako da ih uzmu pod skute i objavljuju njihove tričarije. Imate niz pisaca koji po obiteljskome nasljeđu, te sredini iz koje su potekli ne bi trebali biti ideološkim antihrvatima, ali su se prodali. Međusobno se nagrađuju, država im plaća razne festivale, omogućuje putovanja, hrani antihrvatsko poklisarstvo… Svuda gdje idu ti maloumni wokeri kuhaju jedno te isto jelo: jugoslavensku priču za okrepu velikosrpskih težnji. I tko bi takvu aktivističku hiperprodukciju antihrvatskih ideoloških manifesta, pohvatao. Stoga je dovoljno ako imate nekog čitalačkoga iskustva izabrati najnagrađivanije djelo. U slučaju Jergovića, to je Sarajevski Marlboro. Pročitati i potom ga smjestiti unutar svjetske i naše top književnosti. Sjetiti se ekstatičnih doživljaja i dojmova koje su vam okupirali misli danima nakon čitanja svjetske i hrvatske top književnosti i usporediti s doživljajima nakon čitanja Jergovićeve uspješnice, te donijeti sud. U najblažu ruku, Sarajevski će dobaciti do prosječne ocjene 3. Jeste li izgubili vrijeme!? Želite u moru sadržaja kojim vas svakodnevno bombardiraju, u šumi stabala, izabrati stablo s kojega imate najbolji pogled i najljepši doživljaj. Želite vodiča koji će vas, ako niste sami profesionalac i čitanje vam je jedan od hobija, tu i dovesti. Na žalost, kod nas toga nema. Vodiči nas vode do svih antihrvatskih, sada već debelo utaborenih pisaca, aktivista-woke komesara – fripalestajnaca čija se djela masovno bezrazložno množe na svim policama knjižnica i knjižara, a samo poneka jedva dobace do prosječne ocjene 3. Tako utaboreni i razmnoženi zasigurno onemogućuju probitak hrvatskoga kvalitetnog sadržaja koji bi ostavio pečat i na svjetsku baštinu. To za sada nemamo šanse znati. Možemo samo naslućivati jer kada uđete u knjižnicu ili knjižaru, na vidljivim policama koje služe za promidžbu, nema romana Aralice, Novaka, Marinkovića i Fabria…
Gdje su nestali Aralica, Novak, Marinković i Fabrio
Vrijednost je to s kojom bi hrvatska književnost, da imamo hrvatski PR, vjerojatno ostavila pečat i na svjetsku književnost. Ali od hiperprodukcije antihrvata ne mogu doći do riči. Miljenko i deseci malih prosječnih i ispodprosječnih, crvenih Titoista istisnuli su naše istinske književne velikane. Jer Titoisti imaju iznadprosječno dobar PR. Tako se čitav antihrvatski čopor čudnovatih hibrida pisaca-aktivista spornih literarnih dosega kočoperi na policama knjižnica i knjižara diljem Lijepe naše. Onda saznam za bizaran slučaj; bojkot knjižnica od strane tih istih sumnjivih literata zbog gostovanja Izraelca, kolege im književnika. Riječ bojkot ne sjeda im baš u svome pravom značenju. Ne vidim da su stopirali posudbu svojih djela, povukli svoje knjige iz tih knjižnica. Bojkot je simboličan. Znači; nećemo radi vlastite koristi ništa bojkotirati samo ćemo nastaviti srat kao i inače za lošebit hrvatskoga društva. Tomić-Ivaniševićev slogan „Doli zločinačka guba“ glavna je misao vodilja bojkota. Pojednostavljeno, kako i dolikuje njihovim intelektualnim dosezima i što je još važnije razumljivo je širem tzv. lijevome puku. A možda šarmantno i duhovito. Ako nikome, ono bar Terezi Kesoviji!
Ne zna se tko je od tih mitomana koji su savršeno umreženi po hrvatskim institucijama, infantilniji, degutantniji, nelogičniji, gluplji i inferiorniji. I takvi nam već desetljećima vode hrvatsku kulturnu politiku. Vode je tako da je ne nazivaju hrvatskom, nego jugoslavenskom, bošnjačkom ili regionalnom, a s obzirom da promoviraju svoja, ne baš svjetskoj baštini važna djela, osim u političko aktivističkome smislu, možda je i sreća u nesreći da se ne nazivaju hrvatskima. Jedino hrvatsko u njima je, do pojave eura bila kuna. Sada nije ni to. Hrvatske tzv. desne snage, (posebno one bistre glave koje prinose društvenoj atmosferi u kojoj nam na vlast dolaze Titoisti, a ne Tuđmanisti ), mogu mirno spavati i čekati princa na bijelome konju. Ni tada nismo sigurni da će razlikovati princa od konja!
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik
