By Dulji životni vijek je činjenica koja od ozbiljnih političara traži nove odgovore…
Jedna od najvećih društvenih promjena kojoj svjedočimo posljednjih nekoliko desetljeća jest kontinuirano produljenje životnog vijeka stanovništva. Napredak medicine, bolji životni uvjeti, kvalitetnija prehrana i tehnološki razvoj omogućili su ljudima da žive znatno dulje nego što je to bio slučaj prije samo nekoliko desetljeća. Ta činjenica otvara važna pitanja o održivosti mirovinskih sustava i odnosa između radnog i umirovljeničkog razdoblja života.
Još prije desetak godina često se isticalo kako prosječni umirovljenik svoju mirovinu koristi približno petnaestak godina. Takve procjene temeljile su se na podacima o očekivanom životnom vijeku muškaraca i žena. Danas su okolnosti bitno drukčije jer prema dostupnim demografskim pokazateljima, prosječno razdoblje korištenja mirovine već je premašilo dvadeset godina, a sve upućuje na to da će se u budućnosti taj trend samo nastaviti.
Trenutna realnost je da sve manji broj radno aktivnih građana mora osiguravati sredstva za sve veći broj godina provedenih u mirovini. Takav razvoj događaja ne smije se ignorirati niti rješavati isključivo povremenim intervencijama u mirovinski sustav. Potrebna je otvorena, stručna i društveno odgovorna rasprava o tome kako uskladiti produljeni životni vijek sa održivošću javnih financija i dostojanstvom starijih osoba. Pritom se ne smije zanemariti ni činjenica da se priroda rada ubrzano mijenja. Tehnološki napredak, automatizacija i digitalizacija smanjuju potrebu za teškim fizičkim poslovima koji su nekada opravdavali raniji odlazak u mirovinu.
Sve je više zanimanja u kojima iskustvo, znanje i stručnost imaju veću vrijednost od fizičke snage. Upravo zato treba razmišljati o modelima koji bi ljudima omogućili dulji ostanak na tržištu rada, ali pod uvjetima koji poštuju njihovo zdravlje, sposobnosti i osobne okolnosti. To ne znači i nužno jednostavno ili jednostrano podizanje zakonske dobi za odlazak u mirovinu. Naprotiv, potrebno je razvijati fleksibilne oblike rada za starije osobe, mogućnosti djelomičnog umirovljenja, dodatne programe cjeloživotnog obrazovanja te porezne i druge poticaje za poslodavce koji zapošljavaju starije radnike. Cilj mora biti stvaranje sustava koji će građanima omogućiti izbor, a ne nametati obveze.
Istodobno, treba voditi računa da postoje brojna zanimanja u kojima je zbog fizičkih napora ili specifičnih uvjeta rada teško očekivati dulji ostanak u svijetu rada. Zbog toga svako rješenje mora biti pravedno i prilagođeno različitim profesijama. Društvo koje živi dulje mora imati hrabrosti otvoriti i pitanja koja su se nekada smatrala neugodnima, pa i poduzimale razne akcije kako bi se onemogućilo produljenje dobne granice za umirovljenje. Nema dvojbe da je produljenje životnog vijeka veliki civilizacijski uspjeh, ali ono sa sobom nosi i odgovornost prilagodbe sustava novim okolnostima. Umjesto ideoloških sukoba i kratkoročnih političkih interesa, vrijeme je za ozbiljan dijalog o tome kako u bliskoj budućnosti osigurati održivost mirovinskog sustava, gospodarski razvoj i kvalitetan život svih generacija.
Pitanje nije hoćemo li o tome razgovarati, nego kada, i imamo li dovoljno mudrosti da na vrijeme prilagodimo sustave novim demografskim i tehnološkim okolnostima.
U Zagrebu, 13. 06. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
