By Javni gradski prostor nije privatni salon za recikliranje jugoslavenstva i blaćenje hrvatskih svetinja!
RAZOTKRIVANJE KORČULANSKOG „AFTER PARTYJA“: Partizanskom gerilom i ministričinim novcem u gradskim prostorima protiv vlastitog naroda
Partizanska gerila u javnom prostoru
Nekada su im djedovi, a potom i roditelji, na ovim prostorima žarili i palili. Danas bi očito i oni svoju političku borbu prebacili na „kulturno“ polje kroz udruge poput ove koja prednjači u organiziranju protuhrvatske rabote u Korčuli. Čine to „uspješno“ prokušanom partizanskom, šumskom taktikom: udari pa se povuci. Nadležne u lokalnoj sredini redovito iznenade. Oni za događaj, kako to kažu, unatoč formalnim prijavama na natječaje, uglavnom doznaju iz medija, svega nekoliko dana pred otvaranja najavljenog programa ove ponovno aktivirane ideološke streljane.
I onda dežurni „pametnjakovići“ zaključe kako takvu razbojničku taktiku treba jednostavno prihvatiti, uopće se ne čudeći što drugoj, domoljubnoj strani nije omogućeno pravovremeno išta poduzeti – pa čak ni demokratski prosvjedovati zbog nemogućnosti pravovremene najave skupa. Dok „naša“ izvidnica s protivničkim snagama piju kavu, selo polako gori.
Tko je nama braniteljima kriv što uopće računamo na demokraciju, njezine zasade i utjecaj na vođenje društva i države? Ta je ista demokracija danas potpuno zasjenjena ideološkim smjernicama „kulturne“ politike Nine Obuljen Koržinek i njezinog HAVC-a, koji ove ideološke protivnike izdašno financiraju državnim novcem.
- godine, svjesni da su se vremena promijenila, drugovi iz KAP-a na sva zvona naglašavaju ‘donacije publike i prijatelja’ glumeći neovisnu gerilu. No, prijevara je u nečem drugom. Dok Ministarstvo kulture i medija RH izdašno sufinancira grad Korčulu sa 100.000 eura za obnovu i opremanje Ljetne pozornice, ova salonska ljevica bez srama besplatno parazitira na infrastrukturi Centra za kulturu tog istog grada. Država i gradski proračun obnavljaju i opremaju prostore, a oni ulijeću na gotovo kako bi u njima pljuvali po toj istoj državi!
Ispada da bismo i mi s druge strane trebali podignuti barikadu, tražiti da nas financira dijaspora, pa da nam onda valjda i Nina odriješi kesu odnosno da nas potakne na prelazak s neprofitnog udruživanja u plaćeničku mrežu udruga. Možda nam i film putem HAVCA financira na tu temu? Jer u pravilu, tamo nema mjesta za teme o Vukovaru i Domovinskom ratu, ali je zato njezino ministarstvo povijesne dokumente i knjige generala Praljka o obrani Domovine svojedobno znalo proglasiti „šund literaturom“ i lupiti im porez.” Umjesto da ulažemo u razvoj Hrvatske, mi se iscrpljujemo u ideološkim borbama, raskusurivanjima i nametnutim ratovima. Blago zemlji koju se lagano pljačka ulaganjima u njezinu vlastitu propast! Upravo zato je ovo moje pisanje glas razuma.
Od crvene gerile do žuto-zelenih mantri
Prošle je godine glavni bombaš manifestacije bio legendarni sljedbenik „hrvatskog“ intelekta pokojnoga profesora Milana Kangrge (inače Pavelićevog časnika), čovjeka koji nas nacionaliste deklarira kao vrstu ispod razine životinja. Taj „vrhunski intelekt“ sadržan u liku Ivana Čolovića, stigao je u Korčulu kako bi Hrvatima podijelio šamare s beogradskih ulica, usput nam prijeteći da je naš nacionalizam u biti fašizam, te da je sve što nam je ovdje potrebno jedina „druga“ Hrvatska.
Ovaj put mudro je izostavljen taj 88 godina star ideološki stup „balkanske“ ljevice, koji u svojim radovima izjednačava domoljublje s ekstremizmom.
Taj znanstveni miljenik masonerije, po meni falsifikator definicija, pojmova i teški muljator iz Srbije, u svojoj političkoj antropologiji (pogotovo u knjizi Bordel ratnika), svaki oblik stvaranja nacionalnog identiteta ili obrane nacionalnih interesa proglašava opasnim mitom, nazadnjaštvom i u konačnici – fašizmom. Zbog tog radikalnog stava, on je omiljeni gost u krugovima salonske ljevice na prostorima bivše države, dok ga domoljubna javnost opravdano doživljava kao nekoga tko prodaje maglu i relativizira povijesni kontekst obrambenih ratova.
Sve to, naravno, financiraju njihovi inozemni „prijatelji“, a ni domaća ministrica ne škrtari. Oni pametni pa sišu državni proračun, a mi – jednako „pametni“ – dobijemo šipak. Cijeli sustav je postavljen tako da je neprofitni sektor profesionaliziran za destrukciju. Samo promijene boju iz komunjarsko crvene u ekološku zelenu ili, još bolje, liberalnu žutu – i gerilski rat se nastavlja dok ima novca za „Novosti“. Možemo se po akademicima HAZU, komotno slikati (većina njih ne pravi destinkciju između 2. svjetskog i Domvinskog obrambenog rata) da nema Lili Benčik, Ivana Vukića i nas nešto „krezubih“ bojovnika bez kupljenih diploma iz Beograda, Goražda ili Bijeljine.
Negiranje temelja države Hrvatske
Ove godine, nakon malog korigiranja, spomenutog beogradskog pripovjedača nema, ali dolaze novi jahači na grbači starih, prokušanih udarnih igala – Dragana Markovine i Hrvoja Klasića [KAP 2026]. Oni ponovno sjedaju za svima poznatu „Singericu“ koja bez prestanka šije isključivo za ljevoruke.
Ipak svih njih zasjenjuje glavna gošća kojoj nema premca u političkom „twerkanju“ – Heni Erceg, radikalno ljevičarska kolumnistica čiji rad predstavlja otvoreni i brutalan nasrtaj na Deklaraciju o Domovinskom ratu.
U tekstu „Obrana i zaštita“ (2015.) samu je saborsku Deklaraciju drsko proglasila „raritetnim falsifikatom“, optužujući Hrvatsku za „agresiju na susjednu BiH“ i „progon skoro 200 tisuća srpskih građana“.
Njezino pljuvanje po obrambenom ratu u izravnoj je i opasnoj koliziji sa zakonskim aktom u kojem je Hrvatski sabor jasno utvrdio da je Hrvatska vodila „pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački rat“ protiv velikosrpske agresije. Čisti primjer uvoznog negiranja temelja hrvatske države.
Za početnike koji tek počinju čitati ovaj pamflet na tragu opasno ideološkog projekta SANU 2, uvod organizatora u korčulanski politički dernek glasi po prilici ovako: „Novi svijet nudi odličnu podlogu za razvoj ekstremističke desnice širenjem strahova, neobaviještenosti i činjenice da je novim generacijama jasno kako će mnogi živjeti lošije od generacije svojih roditelja.“ [KAP 2026]. Na ovakvu drsku tvrdnju nameće se samo jedan komentar: Tako vam mlijeka u prahu i Trumanovih jaja iz 1945. godine!
Sjećanje na zvijezdu petokraku
Inicijatori festivala nadalje tvrde kako se uspon nove desnice oslanja na njezine prethodnike iz 20. stoljeća i različite tipove fašizma [KAP 2026]. Na to mi odmah padaju na pamet dobro poznate parole: Tito, Partija, Omladina – Jugoslavenska narodna armija. Točnije, pada mi na pamet komunistički totalitarizam, njegove privilegije i neviđena pljačka provedena u poraću Drugog svjetskog rata. Sve to i dan-danas traje radi uživanja njihovih plodova, dok se plodovi onih drugih gaze i proglašavaju ništavnima.
Objašnjavaju nam, nadalje, kako u Hrvatskoj slijedi novi val borbe i mržnje izazvan „politikom sjećanja“, odnosno relativizacijom zločinačkog karaktera povijesnog fašizma i potpunim odbacivanjem suvremenog antifašizma [KAP 2026]. Kažu da to posebno dolazi do izražaja na ovim našim prostorima, gdje desničarski ekstremizam „diše punim plućima gotovo četrdeset godina“.
Bokca ti, ispalo bi da se ljudi ne smiju ni sjećati proživljenog, niti spominjati goleme zločine koje je počinio njihov obožavani „ljubičica bijela“ Tito! Po njihovom diktatu, ministar Medved bi valjda trebao stalno spavati zimski san dok kosti po jamama vape za dostojnim sahranjivanjem. A dostojnog pokopa nema bez sjećanja koja jasno svjedoče o golemom zlu crvene zvijezde petokrake – kako od 1945., tako i od 1991. godine. A o krvi bi oni očito i danas, jer nam ovaj put u goste stiže zbor (da ne kažem hor) „Praksa“, potegnuvši do Korčule čak iz Pule.
I dok oni galame kako u Hrvatskoj potpuno odbacujemo vrli antifašizam, ja se opravdano pitam: kakve to totalne gluposti baljezgate i, pod dva – protiv koga se vi to zapravo borite? Nemojte sumnjati da javnost itekako razumije protiv koga je ta borba usmjerena. Ako je njihova šifra „prethodnih 40 godina“, a stvarne fašiste nitko od njih ne može nabrojiti ni na prste jedne ruke, onda je potpuno jasno da je trpanje hrvatskih domoljuba u taj koš glavna prijevara masonskih miljenika razvrata. I sve to prolazi bez podnošenja računa. Barem zasad.
Regionalne zablude i Vučićevi izazovi
I onda nam kažu – eto ljevice koja pokušava pronaći odgovore na ove ničim utvrđene teorijske, akcijske, programske ili prosvjedne „probleme“. U Hrvatskoj se za to vrijeme narod namjerno zamantava marševima pod parolom „Ujedinjeni protiv fašizma“.
Mudruju kako se desnica vratila na vlast u Sloveniji, što bi po njihovim plitkim zaključcima trebalo značiti da su tamo širom otvorena vrata fašizmu. A bedaste li bratije! Za Crnu Goru tvrde da se nalazi pred velikom šansom za ulazak u Europsku uniju. S piscem tog klempavog, bradatog pamfleta složio bih se jedino ako je Mandićevoj Crnoj Gori „velikosrbija“ zapravo alternativa i njezin povijesni Drang nach Osten (prodor prema istoku). Istodobno, ta masonska služinčad piše kako se Vučićeva vlast u Srbiji nalazi pred velikim izazovom. O, pas te pokakal! Vučić navodno pred izazovom, a čovjek sustavno izaziva sve susjede naoružavajući se kineskim i izraelskim oružjem vrijednim milijarde eura i dolara – i tko zna kakvog još prljavog smeća.
U Srbiji je sve u nekakvim tobožnjim izazovima, samo što tamošnji režim nipošto ne odbacuje svoj velikosrpski nacionalizam. Ma, kurble ti od FAP-a, nema tamo ni stvarnih podjela ni iskrenih prosvjeda po ulicama; njihov jedini stvarni izazov i cilj jeste kako za početak probati izbiti na crnogorsku obalu. Objasnite vi meni, vrli kapaši, koji su to njihovi drugi zdravorazumski izazovi, izuzev agresivnog preuzimanja hrvatskih medija i širenja antihrvatske histerije? Za to vrijeme, „mala Jugoslavija“, kako tepaju Bosni i Hercegovini, s namjerno podijeljenim društvom „srećom valjda“ čeka nove izbore.
Trumpizam, migranti i šuplja solidarnost
Čitamo dalje u tom njihovom programu kako je „trumpizam“ iz američkog prerastao u europski politički obrazac, ali da je u tijeku organiziranje i mobilizacija „drugih snaga“. Molim vas lijepo, koje to snage stižu? Stižu li to Rusi, Kinezi, ili pored ovolikog broja legaliziranih ilegalnih imigranata Europi treba još dodatno povećati ionako goleme policijske snage? Pa bismo onda, po Buljevu prijedlogu, napokon trebali poslati i vojsku na granice. Opet sam ja, eto, „neuk“, pa se pitam: Markane nisu li europske oružane snage već na granicama od sjevera pa do juga? Jedino, izgleda, Hrvatska nema te potrebe jer graniči isključivo s „prijateljima“ i glumi zemlju oslobođenu od migrantske krize.
Ponovno nam ti salonski ljevičari otvaraju pitanja jednakosti, solidarnosti, radničkih prava, dostupnog stanovanja, javne proizvodnje i obrane javnih dobara. To su njihove teorije, a u političkoj i stvarnoj praksi redovito djeluju po principu: u se, nase i podase.
Pokušavaju nas vratiti planskoj ekonomiji, spominju nekakve „alternative“ i resurse. Na ta njihova pusta obećanja padaju mi na pamet bonovi i točkice, već spomenuta Trumanova jaja, vožnja par-nepar, trčanje u redove za deterdžent, ulje i socijalni kruh. Padaju mi na pamet one goleme torbetine za novac koje su nam trebale za kupnju običnog tuceta jaja, jer u normalan novčanik tolika količina obezvrijeđenog novca jednostavno nije mogla stati. Za sve je u propaloj Jugi postojalo jednostavno rješenje: ako ti nešto fali – samo nacionaliziraj! A dobro nam je poznat i korčulanski specijalitet iz tog doba: drugovi ti u ime partije uzmu privatnu zemlju, pa onda lijepo pričekaju da je stvorena država Hrvatska pošteno plati. Bogme inovativno, eto nam te njihove „nove ekonomije“!
Ustajala magla o bratstvu i jednakosti
Koja je to zapravo ekonomija koju nam nude? Kažu: socijalistička, zadružna… U stvarnosti – ničija, neodgovorna i poražavajuća, koja je na koncu i iznjedrila krvavi rat. Maštaju o drugačijim odnosima vlasništva, rada i upravljanja. Što to zapravo znači? Hoće li opet nasilno preuzimati tuđu imovinu, pa da drugi za njih rade, dok će oni sretno upravljati i plandovati?
Pojma oni nemaju. Njihova je jedina alternativa uništavati i guliti kapitalizam – baš poput Galilea iz „Našega maloga mista“ – dok istodobno iz svojih privatnih kuća i luksuznih vila drugima propovijedaju zadrugarstvo i socijalne stanove. Naravno, socijalna država im je draga sve dok ne krene obiteljsko imovinsko klanje i otimanje ako se djetetu ne osigura vlastiti stan u Zagrebu, Rijeci ili Splitu.
Pišu kako se stanovanje, proizvodnja hrane, energija, rad i zdravstvo mogu organizirati prema „drugačijim načelima“. Tako vam svega, pa dajte onda samo šapnite Plenkoviću ili javno izložite svima nama kako to mislite izvesti! I to u vremenu u kojem sve spomenuto postaje najranjivije i izloženo surovoj tržišnoj logici u kojoj vi osobno grabite i šakom i kapom, dok sirotinji prodajete ustajalu, smrdljivu maglu o bratstvu i jednakosti.
Glavno pitanje za njih, dakle, nije kako se suprotstaviti autoritarnosti, nacionalizmu i urušavanju socijalne države. Njihovo ključno pitanje glasi: „Možemo li izgraditi uvjerljivu alternativu?“ Pod tom egidom zapravo nam nude staru mantru kako nas ponovno zamantati. Dok narod gladan gleda u njihovo skuhano komunističko bogatstvo, oni bi u ljudima htjeli nasilno spriječiti osjećaj da budućnost nužno mora biti lošija od sadašnjosti. A da se mi radije malo napravimo glupi i jednostavno zaključimo ono očito: sve je to obična priča „trla baba lan“, smišljena samo da nam zamaže oči uz njihove itekako dobre i masne honorare.
Granica koja se ne prelazi
Razotkrio sam već jednom prevaru same definicije komunizma, a upravo sada razotkrivam i prevaru tog njihovog tobožnjeg „antifašizma“. Razotkrivam i neviđenu profitabilnost ugodnog sjedenja na državnim jaslama ministrice Obuljen Koržinek – i to, slikovito rečeno, do posljednje kapi domaćeg Grka ili Pošipa. I u tome uopće nisam sam. Građani koji osjećaju ono što ja vrlo dobro razumijem ne želite se ni približiti tom njihovom tobožnjem „hiperznanstvenom“ skupu, unatoč svim vratima koja su im širom otvorena. Razlog? Mislite li da su naši ljudi mone pa da ne vide što se iza toga valja?
Ali, gospodo, zapamtite dobro: ne dirajte nam mladost, ne dirajte nam Crkvu, Domovinski rat i Hrvatsku! Prelaženje te granice moglo bi se mnogima – i to onima koji to najmanje očekuju – na kraju obiti o glavu. Ja se duboko klanjam pred svima onima kojima je ovo jedina i rođena domovina. Ti mladi ljudi su naš jedini ispravni sud i u njihovim je rukama naša zajednička sudbina.
Niste razumjeli poruku? Srećom, ima još vremena da shvatite. Prošlo je, kako i sami kažete, četrdeset godina „vašeg“ mira, ali mi i dalje čvrsto stojimo u jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj.
Marko Mujan
Predsjednik UBD
