By U Hrvatskoj već godinama gledamo isti, prozirni scenarij: čim se na terenu pojavi stvarni problem obično naroda bio to otpad, tlo ili voda na scenu uskače dobro uigrana zagrebačka političko-aktivistička avangarda. Pod krinkom “zabrinutih građana” i “borbe za okoliš”, u Liku se pokušava iskrcati desant lijevo-liberalnih udruga, estradnjaka i dežurnih proračunskih moralista čiji je jedini stvarni cilj politička destabilizacija i skupljanje poena na muci lokalnog stanovništva.
Priča o otpadu u Lici narativno se pakira kao krivnja isključivo trenutnih struktura, no činjenice govore suprotno. Gdje je ta ista glasna javnost bila kada su se temelji današnjeg nereda udarali u vrijeme vlade Ivice Račana? Što je po pitanju sustava zbrinjavanja i prerade otpada napravio Zoran Milanović dok je sjedio u Banski dvori, osim što je problem gurnuo pod tepih i ostavio ga budućim generacijama? Danas ti isti krugovi koji su godinama šutjeli drže lekcije o ekologiji.
Pritom se narodu gura priča da je otpad neshvatljiv problem. Svi koji su imali priliku raditi na ozbiljnim tehnološkim projektima u inozemstvu ili u industriji redukcije CO2 znaju kako stvarne europske države rješavaju taj izazov. U španjolskim tvornicama i modernim postrojenjima otpad se ne odlaže na livade niti služi za politička prepucavanja tamo se iz njega proizvodi električna i toplinska energija, a plastika se preradom pretvara u nove sirovinske granulata. Tehnologija postoji. No, kod nas ekološki napredak opstruira činjenica da je otpad najkorisniji kada služi kao medijski i politički reket.
Napadaju državu, a drže ruku u proračunu
Posebno iritira činjenica da lekcije o moralu i napretku narodu dijele ljudi koji u privatnom sektoru nisu proveli niti jedan jedini dan. Dok hrvatski obrtnik, stolar, radnik ili privatnik krvari na tržištu kako bi do 15. u mjesecu platio sve poreze, namete i doprinose, kolovođe ovih apela žive na potpunom budžetskom osiguranju.
Pogledajmo tko se sve nalazi na tom popisu podrške koji se gura medijima:
- Fakultetska i kazališna avangarda na državnoj plaći: Berto Šalaj, Dario Čepo, Dražen Lalić, Antonija Petričušić te glumačka imena poput Alme Price i Bojane Gregorić Vejzović ljudi kojima plaća iz proračuna stiže bez obzira na stanje na tržištu.
- Samostalni umjetnici na grbači poreznih obveznika: Sara Renar, Monika Herceg, Arijana Lekić-Fridrih, Kruno Lokotar, Alen Brlek, Dado Ćosić i Darko Rundek. To su imena kojima država iz proračuna dakle od novca koji zarade privatni radnici svaki mjesec uplaćuje stotine eura za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.
- Mreža profesionalnih udruga (NVO): Documenta, Gong, CESI, Centar za mirovne studije i Kuća ljudskih prava organizacije koje godinama povlače milijunske iznose iz proračunskih grantova, natječaja i EU fondova.
Istovremeno, svatko tko se ne slaže s njihovim političkim agendama ili tko usudi podsjetiti na činjenice u javnom se prostoru odmah počne častiti izlitiđenim etiketama i proglašavati neprijateljem. Dok se dio te ekipe bez srama poziva na duhove bivših država i ideologija kojih bi se svaki slobodan čovjek stidio, običan hrvatski čovjek u vlastitoj zemlji mora dokazivati svoje pravo na rad i riječ.
Vrijeme je da se stvari nazovu pravim imenom: narod u Lici ima pravo na čist okoliš i moderna tehnološka rješenja kakva ima Europa, ali nema dužnost služiti kao dekoracija za parazitski sustav koji živi od proračuna, a borbu za vlast maskira u brigu za prirodu.
Mario Perković
