By Obljetnice kao poligon za podjele
Obljetnice i komemoracije u pravilu služe jačanju zajedništva i domoljublja. Nažalost, umjesto pozitivne poruke mladima, ponekad svjedočimo nečemu posve suprotnom. Nedavno je objavljen sljedeći istup Denisa Šešelja:
„Znam da neće nitko, pa mi je dužnost javno reći da su se pojavili neki mladi ljudi koji namjerno iskrivljuju povijesne činjenice, koketiraju s udbodesnicom te protežiraju ubojice Blaža Kraljevića! Nadam se da to zlo dolazi iz interesa zarade na društvenim mrežama, jer vidim da su aktivni na raznim događanjima poput koncerata… Zamolio bih takve momke i cure da pripaze u budućnosti, jer je mnogima od nas strpljenju došao kraj! (…) Svojim ponašanjem urušavate ugled Domovinskog rata i zbunjujete normalne mlade ljude. Prestanite na vrijeme, dok vaše ponašanje ne bude prijavljeno organima gonjenja i dok vas se ne izvrgne javnom ruglu, a vjerujte mi, materijala ima! (…) Ako ste plaćeni od sustava i za njega radite – a moguće je, jer se pomalo politički svrstavate (prosvjed za Liku) – onda vas taj sustav neće dugo štititi. Kad prijeđete mjeru, riješit će vas se kao i mnogih bolesnika do sada!“
Kada autoru ovakvih redaka uputite primjedbu, on odgovara kako mu se „docira“ i kako ga njegov lik i djelo od toga amnestiraju. No, tko ovdje zapravo docira? Šešelj otvoreno prijeti mladima. Umjesto prijava nadležnim institucijama, ako za njih ima osnove, on crta mete. Budi konkretan i imenuj neprijatelja ako postoji, umjesto da sumnju bacaš na mlade generacije. Njima je dosta naše romantike; oni žele djelovanje za bolju budućnost, a ne traženje krivaca na koje bi bacili anatemu. Izmišljanje neprijatelja na temelju klimavih premisa i ograničenih zaključaka služi samo potpaljivanju vatri među Hrvatima. Tako se postaje generator podjela.
Selektivno pamćenje i sindrom „Paragine istine“
Iza ovakvih stavova redovito slijede teške optužbe. Pitam javno: tko je to pisao protiv Blaža Kraljevića? Zar se ne smiju iznijeti činjenice o njegovoj prošlosti i pristupanju Armiji BiH? Zar se ne smije govoriti o tome tko je sve, kako i kojim redom stradao na tom nesretnom kontrolnom punktu u Kruševu?
Danas svjedočimo i simplifikaciji povijesti prema kojoj su svi članovi Partije u bivšoj državi bili udbaši i kosovci – univerzalni krivci i predsjednici komiteta. Ispada da među njima nije bilo poštenog čovjeka, dok su oni koji su gledali isključivo vlastiti interes navodno ležali po zatvorima 1970-ih. Nemojmo se šaliti. Zar su vaši susjedi, koji su kao članovi Komunističke partije pokrenuli Hrvatsko proljeće i zbog toga bili zatvarani, postali neosobe? Njih ne spominje ni ova „čvrsta“, nepokolebljiva desnica, ali ni Markovina i njegova družina s ljevice.
Kada se dežurnim „istinoljupcima“ podastru činjenice, odmah se aktivira sindrom „Paragine istine“ – slijepa vjera u vođu i potreba za montiranjem željenih presuda. Ali batina ima dva kraja.
Kontekst Kruševa, uloga Daiđe i vojna logika punkta
Naravno da sve treba rasvijetliti. Tragična pogibija Blaža Kraljevića i njegove pratnje nije se dogodila slučajno, niti je samoj sebi uzrok. Kontrolni punktovi organizirali su se i prije i tijekom, pa i nakon rata, vrlo ozbiljno i iz predostrožnosti zbog mogućih ugroza. U tim napetostima u BiH, srećom, nisam sudjelovao jer mi je prioritet bila deblokada Dubrovnika. Ipak, znam da se u to vrijeme brigadiru Nijazu Batlaku Daiđi nije sviđao ekstremistički pristup. Sam je osnivao mješovite hrvatsko-muslimanske postrojbe i naoružavao one koji su se, čim su ojačali, okrenuli protiv nas s namjerom da s Armijom BiH izbiju na Jadran, usput eliminirajući sve koji su branili svoj dom. Sagledavati taj događaj bez konteksta uzroka i posljedica opasna je rabota. Bilo bi dobro da oni koji otvaraju tu temu napišu i tko je još, osim Kraljevića i njegove pratnje, poginuo na tom punktu.
Vojna disciplina i poštivanje zapovijedi na kontrolnim točkama preduvjet su opstanka u ratu. Svaki pokušaj proboja ili nepoštivanja zapovijedi na punktu u ratnim okolnostima nosi visoke rizike, što je pravilo koje vrijedi za sve vojske. Rijetko sam postavljao punktove, ali kada jesam, onome tko je nailazio bilo je potpuno jasno da mora poslušati zapovijed. Svoje sam ljude učio da svakoga – pa i mene – zaustave odlučno, oči u oči. Jednom me jedan „prodani“ pokušao zaustaviti tek kad sam već prošao kraj njega, uperivši mi pušku u leđa. Dobro je prošao tog dana, bez težih posljedica. Razumijem romantičare i njihove želje, ali naivnost u ratu i politici ne prolazi.
Sve mi je postalo jasno kada sam trebao voditi ljude preko Igmana u deblokadu Sarajeva (smjer Hadžići). Vidio sam Daiđino duboko razočaranje odlukom političkog Sarajeva koje je taj pothvat odbilo. Političko Sarajevo je odbilo naš vojni plan, a rezultat su bile stotine mrtvih u njihovim suludim frontalnim napadima. Snovi i stvarnost se nekad podudaraju, ali nijednu povijesnu činjenicu ne smijemo proglasiti besmislenom.
Domaći konvertiti i iskrivljavanje istine
Zagovornici jednostranih istina kažu da sve treba sagledati, ali to čine izbjegavajući stvarnost onodobnih okolnosti i savezništava. Danas, uz pomoć domaćih konvertita poput Dragana Markovine (koji je prijatelj svakome tko je protuhrvatski nastrojen), tvrde kako su hoteli i odmarališta na Korčuli bili logori. Tvrdim odgovorno: da je ikome tamo pala vlas s glave, danas bi se pričalo da ti ljudi nisu bili u izbjeglištvu i na oporavku, nego u koncentracijskom logoru. Danas bi od toga napravili svjetski skandal, a ne priču o ljudima koje smo spasili i prehranili.
Pitam ih na kraju: zbog čega utjecajni Bošnjaci, koji su nekad ponosno nosili oznake HOS-a, danas Hrvatima u BiH odriču pravo da budu Narod, svodeći ih na katolička manjinu. Ako mi to planiraju objašnjavati, tražim da napišu cijelu istinu. Puno mladih danas ne zna ništa osim romantiziranih priča. Selektivno iznošenje povijesti nije znanstveni rad, već politička manipulacija. Preskakanje činjenica nije rasvjetljavanje, nego prodavanje magle. Vjerujem da je većina tih mladih ljudi dobronamjerna, a istina se ne može sakriti maglom. Bog je iznad svih nas, a Hrvati su opstali i ovdje i tamo.
Lekcije iz prošlosti za budućnost opstanka
Također, plasira se teza da je problem u Federaciji BiH, a krivnja se prebacuje na one koje se optuživalo za podjelu BiH, ponajprije na dr. Franju Tuđmana. Problem nije u Federaciji, niti bi bio u Konfederaciji, kada bi građanski orijentirani Bošnjaci (uključujući i tamošnje bivše HOS-ovce) priznali jednakopravnost Hrvatima. Lekciju smo morali naučiti onda kada su se umjesto na Srbe okrenuli na Hrvate, i kada su kasnije osporavali gradnju Pelješkog mosta. To je njihovo pravo lice. Bilo je i prije Blaža najdobronamjernijih pokušaja, ali nije išlo, a danas je potpuno zapelo. Učimo od onih koji su lekcije svladali. Moje zajedništvo Hrvata, koje takvi pojedinci dovode u pitanje, teško mogu osporiti – dokazao sam ga djelima i spreman sam to učiniti i danas. Ja 1991. godinu ne zaboravljam.
Prodavanje magle o jedinstvenoj BiH do Drine, i to u suradnji s onim „građanskim“ strukturama koje Hrvatima u Bosni odriču konstitutivnost, nije bezazlena šala. To je opasna politička droga za nikad ostvarene snove. Ti krugovi ne prihvaćaju ni konfederaciju, a plakali su za njom kada je bilo biti ili ne biti.
U redu je Blažu Kraljeviću zapaliti svijeću, može ga veličati onaj tko u njemu vidi uzor. No, spoznaja o tome što se stvarno dogodilo mora biti cjelovita i kompleksna, a ne ostrašćena. Moji uzori su poznati. Najviše se divim i poštujem onih svojih 38 suboraca (od ukupno 200) koji su, što u samom ratu, što od njegovih posljedica, danas pod pločom.
Moja poruka ostaje jasna: zajedništvo svih Hrvata. A prijatelji su uvijek dobrodošli – ali bez oružja.
Mi Hrvati!
Marko Mujan
