Podjeli

Kada govorimo o edukaciji u poslovnim svijetu, sve tvrtke koje drže do sebe rado će uložiti novac u edukaciju prodajnog osoblja, jer ti ljudi dolaze u izravan doticaj s kupcima. Danas je s obzirom na konkurenciju nezamislivo ne ulagati u edukaciju prodajnog osoblja. Ako obratimo pozornost na ponašanje prodajnog osoblja pojedinih tvrtki, trgovina i trgovačkih lanaca, bez dvojbe ćemo zaključiti tko je svoje prodajno osoblje educirao, a tko nije. Svi znamo da ima prodajnog osoblja koje nas kao kupce svojim ponašanjem iritira, ali za vjerovati je da će s vremenom takvih loših primjera biti sve manje, zbog učestalih prigovora kupaca i sve većih ulaganja uglednih tvrtki u edukaciju prodajnog osoblja. No, edukacija nije potrebna samo prodajnom osoblju. Ona je potrebna na svim razinama svake tvrtke i svih institucija koje drže do sebe i svog ugleda.

Kada bismo malo detaljnije skenirali rukovodni kadar mnogih tvrtki (domaćih i stranih) ispalo bi da su ljudi na nižim instancama poslovanja ljubazniji, srdačniji i pristupačniji od svojih nadređenih. Čak štoviše, što se više penjemo na ljestvici nadređenosti dolazimo do spoznaje da smo na svakoj novoj višoj razini suočeni sa sve više arogancije, bahatosti, neodgojenosti i neznanja. Primjerice, nazovemo li portu pojedine institucije ili tvrtke koja nam u određenom trenutku treba za rješavanje nekog slučaja i koja je dužna saslušati nas, svaki pokušaj našeg stupanja u kontakt s traženom osobom na nekoj malo važnijoj funkciji je uzaludan. Kontakt s traženom osobom je nemoguće ostvariti. Uzalud nas ljubazan čovjek s portepokušava prespojiti nekom uredu na jednoj od njemu nadređenih visina. Telefon zvoni i zvoni, ali nitko se ne javlja. Nakon toga se netko ipak javi, onako nezainteresirano, jer što njega ili nju briga za tu osobu koja zove, kada plaća ionako svakog prvog sjeda ili još bolje liježe na njegov ili njezin račun… Razgovor biva mučan, jer ne dobivamo željenu informaciju, već smo samo po ne znam koji put i opetizgubili vrijeme i potrošili novac.

Pravi je uspjeh postići da ti netko s tih viših razina poslovanja onako nadmeno i lijeno kaže čarobnu rečenicu – pošaljite nam e mail pa ćemo razmotriti vaš problem, ponudu, upit ili bilo što drugo, nakon čega ćemo mi taj email poslati, unaprijed znajući da ćemo vrlo rijetko na isti dobiti kakav-takav suvisao odgovor. Ostaje nam još jedan gorak okus, još jedno bolno iskustvo nemogućnosti uspostavljanja kontakta s ljudima koji misle da su Bogovi i koji zaboravljaju da smo mi građani ti koji ih hranimo, da smo mi njihovi klijenti, kupci njihovih proizvoda i usluga i da se nitko od njih, bilo iz državnog i javnog ili privatnog sektora ne bi smio tako nadmeno ponašati.

Ne, nije dovoljno educirati samo prodajno osoblje, jer ti ljudi ponekad znaju više o prodaji od svojih nadređenih. Prodajno osoblje, poput, primjerice, drage gospođe Franke Ivetić, omiljene blagajnice jednog prodajnog lanca, trebalo bi educirati svoje nadređene.Pravi dokaz nečije veličine nije nedostupnost i umišljenost, već upravo suprotno – njegova dostupnost i skromnost. Ako HowardSchultz kao prvi čovjek Starbucksa može biti dostupan za izravnu komunikaciju (i sama sam svojedobno s njim izmijenila nekoliko e mailova), zašto to ne bi bio bilo tko od naših velikih vlasnika tvrtki, direktora, predsjednika uprava, ministara i drugih ljudi koji bi trebali služiti na primjer ostatku društva?

Sigurna sam da se mnogi sjećaju reality showa UndercoverBoss autora StephenaLamberta koji je startao u veljači 2010. godine prikazujući LarryjaO’Donnella, šefa vodeće sjevernoameričketvrtke za zbrinjavanje i recikliranje otpada Waste Management koja ima 45.000 zaposlenih, 20 milijuna korisnika i čiji godišnji prihod premašuje 13 milijardi dolara, kako prerušen i s lažnim identitetom, kao izvjesni Randy Lawrence, odlazi na svoj tajni zadatak – raditi u razne službe i pogone, na najniže razine poslovanja svoje tvrtke, ne snalazeći se baš najbolje u tim poslovima i saznajući putem sve probleme koji tište njegove brojne zaposlenike, a za koje nikada ne bi bio saznao da nije sa svojih visina sišao među svoje djelatnike. Prava čar te zabavne emisije je u tome što je vrlo edukativna za samog Larryja, ali i u tome što njegovi djelatnici nemaju pojma tko je on zapravo, zato se emisija i zove UndercoverBoss. Tajni zadatak na koji odlazi šef pojedine tvrtke je saznati kako posao njegove tvrtke izgleda u praksi,  a ne samo u teoriji, iz perspektive udobne fotelje njegova luksuznog ureda te kako o svakodnevnim problemima u poslovanju razmišljaju njegovi djelatnici.

Slušajući Larryjeve dojmove nakon stečenih iskustava sa svojim djelatnicima doznajemo kako je to iskustvo za njega bilo od neprocjenjive i vrlo edukativne vrijednosti. Njegov pristup poslovanju tvrtke Waste Management više nikada neće biti isti, rekao je tom prigodom.

I, uvjerena sam da su svi oni koji su sudjelovali u gorespomenutoj emisiji doživjeli slična iskustva i spoznaje i da su poput Larryja nastavili svoju suradnju sa svojim kolegama i klijentima na jedan sasvim nov, humaniji način, na radost koliko svojih zaposlenika, toliko i svojih klijenata.

Svako malo netko se bavi mišlju kako demistificirati aureolu velikih šefova. Tom se mišlju svojedobno vodio i tim radionice McCann/Fahrenheit u svom šaljivom radu Šef za Posao.hr osvojivši za isti glavnu nagradu za rad u indoor medijima na Weekend Media Festivalu u Rovinju u organizaciji B1 Plakata. U objašnjenju ideje ove kampanje pisalo je kako je nastala „na temelju jednostavnog uvida da nema zaposlenika koji se pomalo ne boji svog šefa.“ No, da li bismo se uistinu morali bojati naših šefova? Umjesto toga, kreativci iz McCann-a svojim su nam radom za Posao.hr ponudili malo prizemniji pristup našim šefovima, jer zahvaljujući web servisima kao što je Posao.hr uvijek možemo naći bolji posao, a naši šefovi na taj način u trenu postaju zamjenjivi i smiješni u toj svojoj autoritativnosti.

Zamišljam naš rukovodeći kadar i vlasnike velikih tvrtki u sličnim situacijama u kojima se našao Larry kao šef na tajnom zadatku u emisiji UndercoverBoss. Bilo bi doista genijalno i nadasve simpatično vidjeti velike vlasnike svih mogućih tvrtki, kao i cjelokupni menadžement tih tvrtki, ali i naše brojne političare i sve državne i javne djelatnike općenito koji su na nekim visokim pozicijama, kako prikrivajući svoje prave identitete rade u tvorničkim pogonima, na skladištima, u trgovinama, na blagajnama, kao vatrogasci, sakupljači otpada, poštari, dostavljači, policajci, domari, portiri, zaštitari,… učeći tako od svojih djelatnika kako nastaje proizvod, kako se taj isti proizvod pakira i distribuira, kako se radi na skladištu, kako se komunicira s kupcima, kako se rješavaju problemi građana na šalterima, recepcijama, blagajnama, kako se gase požari ili sudjeluje u policijskoj patroli,… Ne znam, možda su neki od njih već pribjegli tim metodama upoznavanja vlastitog poslovanja na svim razinama. No, nekako mi se čini da sve to nadređene niti malo ne interesira i da im ta ideja ne bi baš nimalo sjela. A, sve bi ih to i te kako trebalo interesirati. Jer, da nema tih, kako ih često neopravdano  zovemo – malih ljudi koji imaju i srce, i dušu, i osmijeh i strpljenje baš za svakog čovjeka, ne bi bilo niti njihovih visokih pozicija,ni udobnih fotelja u kojima sjede naši moćnici, kao niti velikih profita njihovih tvrtki i institucija.

Gospodo moćnici, siđite i vi poput Larryja među svoje djelatnike i oslobodite se stege svog ega. Postanite i vi ponovno dragi, spontani, uvijek dostupni i voljeni ljudi koji imaju osjećaj za svoje „male“, ali uvijek marljive ljude. Velik je onaj čovjek koji ima srce i onaj čije se srce osjeti dok s njim komuniciramo. To je jedina veličina koju priznajem. Mali su oni ljudi koji u svoje srce nikada nisu niti zavirili. Zato, ne žurimo nikoga zvati malim čovjekom. Niti bismo se olako trebali diviti nečijoj veličini. Ne žurimo. Pričekajmo. I, razmislimo malo o tome tko je u toj priči zapravo mali, a tko veliki čovjek.

Elia Pekica Pagon


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo