By Evo nas danas, 1. svibnja, koji neki slave kao blagdan sv. Josipa radnika, a neki uz kazan fažola i kobasicu. Kako god bilo, u središtu je pozornosti radni čovjek sa svim svojim potencijalima, znanjem, snagom, poduzetničkim duhom i svime što ga čini ključnim resursom svake države. Iako mnogi ne vole kada se koristi pojam „ljudski resursi“ pa koriste druge izraze, kao primjerice „ljudski potencijali“ i slično, promatrano s aspekta rada, ljudi su resursi sa svim karakteristikama sličnim svim drugim resursima. Kako se u menadžmentu ističe, resursi su uvijek ograničeni pa ih treba čuvati, u njih ulagati, obnavljati i odgovorno koristiti, a sve se to odnosi i na ljude. Sukladno adekvatnom tretiranju ljudskih resursa, države se razlikuju po razvijenosti. Države koje vode brigu i koje ulažu u ljudske resurse, odgovorno ih koriste i razvijaju, postižu velike nacionalne uspjehe, dok države koje zanemaruju svoje ljudske resurse tavore negdje na dnu rang-liste razvijenosti. Bolje rečeno, ljudski resursi su potrošni i dulje traju u razvijenim državama, dok nasuprot toga ljudski resursi mogu biti prebrzo potrošeni, umjesto da su još uvijek iskoristivi.
A gdje je tu Hrvatska?
U Hrvatskoj, kao i u svim državama, radne i uspješne ljude tapša se i hvali dok rade i dok su uspješni, a kada to više nisu, odlaze u zaborav i svi im okreću leđa. Ima li u tome razlike među državama? Ima, i to velikih, iako je kraj uvijek isti. Razvijene države organiziraju sustav brige o ljudima, a uz to i korištenja ljudi. Razvijene države ulažu u ljudske potencijale, potiču ih na stalno učenje, motiviraju na rad i osobni razvoj, a uz to ih nagrađuju. Europski radni koncept i moto jest da radni čovjek na kraju radnog vremena ne smije biti odmoran, a niti premoren, nego dovoljno umoran da se tijekom ostatka dana može odmoriti za novi radni dan, a vikend ostaje za lijep obiteljski odmor i zabavu. Takav je koncept human, uspješan i razvojno prihvatljiv.
Sukladno produljenju životnog vijeka, sasvim je logično da se pomaknulo i vrijeme rada pa se u razvijenim državama Europske unije od 2010. postepeno sa 65 godina kao starosne dobi za odlazak u mirovinu prešlo na 67 godina. Dulji rok, 70 godina, u planu je, a u tome vodi Danska koja ga planira ostvariti 2040. godine. U Hrvatskoj se taj prijelaz na 67 godina planira u potpunosti ostvariti tek 2031. godine. Da, sukladno svemu drugome, tako i u tome kasnimo.
Kako Hrvatska vidi starije?
Puna su nam usta „sve za mlade“, kao da cijela država opstoji samo na mladima. Sjećam se, radio sam davno za OECD u BiH, jer je OECD vodio ključne promjene u BiH nakon rata, kao primjerice prijelaz na komercijalni bankarski sustav. U tom poslu top-menadžment OECD-a sastojao se od jedne mlade cure koja je bila prodorna lokomotiva, a uz nju je bio jedan stari iskusni financijer u poodmaklim godinama koji je predlagao opcije i radio na uspješnosti projekata. Takva kompilacija prodorne mladosti i mudre starosti uspješna je zajednica koju razvija svaka uspješna razvijena država.
A što je sa starima i njihovom mudrošću u Hrvatskoj?
Nedavno sam navečer, ploveći po društvenim mrežama, naletio na jedan videozapis koji je za ovu priliku toliko dobar da sam odlučio podijeliti ga s vama. Autorica je psihologinja Barbara Udovičić, čiji su videozapisi s razlogom postali veoma popularni. Evo teksta: „Uzmite da je paradoks našeg vremena taj što smo mi starije ljude pretvorili u scenografiju grada. U one koji nam smetaju u autobusima ujutro, zaboravljajući da su oni jedini koji su već preživjeli sve ono što nas tek čeka. Nekad su oni bili plemenski savjetnici, poglavice. Danas su promatrači koje više nitko ne pita za put. A kada nam stariji ljudi postanu nevidljivi, mi gubimo sidro, a njima oduzimamo osjećaj svrhe, što je najbrži put u emocionalno propadanje. Ali sebi radimo još goru stvar. Mi ostajemo bez perspektive koja se ne može naučiti ni iz tutorijala, ni putem ChatGPT-a jer mudrost se ne skida s interneta. Ona se taloži desetljećima kroz poraze i pobjede i svaki put kada prođemo pored nekoga tko nosi cijeli jedan život u tim naboranim licima, a ne zastanemo, mi zapravo bacimo mapu blaga direktno u koš za smeće. Ne trebamo ih žaliti, trebamo ih koristiti kao najdragocjeniji resurs koji imamo jer dok mi paničarimo oko nekih prolaznih drama, oni sjede na odgovorima koje mi još nismo naučili ni formulirati. Sljedeći put kada nam se učini da nemaju što reći, sjetimo se da su oni jedini u prostoriji koji znaju kako priče doista završavaju.“
Ovaj tekst govori sve. Jako lako, čak sa zadovoljstvom, rješavamo se starijih koji još mogu puno toga pridonijeti boljem životu svih nas, pa tako i cijele države, ali smo ih odbacili. Netko će reći da su umirovljenici u Saboru, ali to je druga pogreška. U Saboru se umirovljenici bore politički, raznim političkim igrama kako bi hrvatski umirovljenici imali veću mirovinu. Opet pogrešno. Za umirovljenike mora postojati stabilan sustav koji garantira stabilnu starost bez kopanja po kantama, kao i usluge prilagođene trećoj dobi, jer četvrte dobi na zemlji nema. Umirovljenicima u Saboru nije mjesto. Stoga se ovo zove prebrza potrošnja starijih ljudskih resursa.
Ima tu još jedna starija populacija, branitelji.
Branitelji je pojam koji se sastoji od dviju populacija: bivših vojnih lica koji su se odazvali Tuđmanovu pozivu i pridružili se Hrvatskoj vojsci, te dragovoljaca koji su, vojno neobučeni, dragovoljno ušli u Domovinski rat, stali na prvu crtu spremni položiti svoj život za Hrvatsku. Brojke i statistika su neumoljivi pa pogledajmo što kažu o tome.
U Domovinskom ratu (1991.–1995.) ukupno je stradalo oko 15.000 hrvatskih branitelja, prema službenim bazama HMDCDR-a i procjenama. Točna raspodjela po dragovoljcima (npr. HOS, privatne jedinice) i bivšim vojnim licima (iz JNA/Jugoslavenske vojske) nije službeno kategorizirana u javnim bazama. Procjene pokazuju da je oko 20.500 časnika/dočasnika iz JNA prešlo na hrvatsku stranu, od čega je 2.500 prešlo u HV zimi 1991., a ostali su stigli kasnije. Kako se u izvješćima navodi, 20.500 časnika odigralo je važnu ulogu u početnom vremenu Domovinskog rata, uz napomenu da je bilo samo 2.500 u aktivnom sastavu, a ostali u pričuvi. Hrvatska vojska je rasla iz godine u godinu pa je 1995. u sastavu ZNG-a i HOS-a bilo oko 158.000 boraca, dakle dragovoljaca (zanemarimo sada onu brojku od nerealnih 500.000 branitelja). Kako se navodi iz raznih tiskovina, ali ističem da ne treba generalizirati, bivša vojna lica bila su kod sudjelovanja u ratu uglavnom vođena zaštitom svojih nekretnina i materijalnih prava, dok su dragovoljci (oko 70.000 krajem 1991., a zatim 157.000) bili motivirani domoljubljem, a ne novcem niti ičim materijalnim. Nadalje, od 2.500 iz aktivnog sastava časnika iz bivše JNA, a koji su bili u aktivnom sastavu Hrvatske vojske, iako nema službenih podataka, procjenjuje se da je poginulo 5–10%, a ostali poginuli su dragovoljci. Dakle, unutar populacije branitelja jasne su bitne razlike u angažmanu na prvoj crti bojišnice.
Sjećam se kraja 1991. i početka 1992. kada je nam je nakon nekoliko mjeseci našeg ratovanja stigla informacija da se u HRM-u dobivaju plaće. Ljutili smo se na to, pa sve plaće nisu ni došle do nas, već su nekako formalno/neformalno došle samo po jedna do dvije plaće unatoč našoj ljutnji. Ratovali smo dalje bez plaće, a našim formalnim zapovjednicima tamo u nekom stožeru i toplom uredu nije ni palo na pamet dodijeliti nam činove. Ako su neki, kao ja, dobili postavljanje na funkcijama zapovjednika, čin je ipak bio zaboravljen. Jedini je Ante Gotovina za svih nas desetak iz postrojbe poslao cjelovitu dokumentaciju u Zagreb radi činova i drugih prava, ali odgovor na to iz Zagreba nikada nije stigao. Ali eto, svi smo mi sada branitelji pa sve kao da je otišlo u zaborav.
Jesmo li potrošna ili ipak potrošena roba?
Odgovor nije jednoznačan. Ako se uzmu ideali za koje smo mi kao dragovoljci pošli u Domovinski rat, onda smo ne samo potrošeni nego i izigrani. Hrvatska, država za koju smo se borili i desetljećima ranije sanjali o našoj Hrvatskoj, nije realizirana. Niti Ustav nije definirao kakva je Hrvatska država, a današnja službena politika izlaže Hrvatsku napadima neprijatelja i mrzitelja Hrvatske koji opet zazivaju Jugoslaviju ili „Srboslaviju“ pa pitanje kakva je Hrvatska kao država visi u zraku i nadalje. U strukturama hrvatske vlasti dragovoljaca nema nigdje. U društvenopolitičkim organizacijama Hrvatske koje bi usmjeravale politiku i pomagale rješavanju brojnih aktualnih dilema i tema, dragovoljaca nema. Nasuprot tome, u vlasti i u društvenopolitičkom životu djeluju neprijateljske snage, pa čak i pripadnici bivših neprijateljskih postrojbi. Dakle, promatrano s aspekta ideala za koje smo se borili i pobijedili u ratu te tako omogućili Tuđmanu da sa balkona na Trgu vikne „Imamo svoju Hrvatsku“, danas od toga nema ništa… izgubilo se u vremenu u nekoj čudnoj politici.
Dakle, ideološki smo potrošeni. Društvenopolitički smo zaboravljeni i marginalizirani, ali što je onda od nas ostalo?
Rekli bi da je ostala skrb, pa se pitam da li je barem skrb o dragovoljcima zaista realizirana? Ako se pitamo za bivša vojna lica, kako se čini, tu se država iskazala i taj dio hrvatskih branitelja je riješen. A što je sa dragovoljcima?
Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata (ZHBDR) ne definira koeficijente činova izravno za plaće tijekom rata, već se oni odnose na današnje mirovinske bodove i naknade prema osobnom činu, ustrojbenom mjestu i godinama sudjelovanja (borbeni sektor). Koeficijenti su uvećani (npr. vojnik 1,50–1,95 bod/dan do general-bojnika 5,00–7,02 bod/dan s manje od 1441 dana), pa su razlike 1 : 4 između vojnika i generala vidljive u osnovicama za 2024.
Znam da se znanje i školovanje treba platiti i da su odnosi u plaći regulirani prema NATO-u, ali se ipak pitam: zaslužuju li ti jadni vojnici dragovoljci s prve crte, gdje su izložili svoj život, i general iz tople sobe odnos pod stare dane od 1 : 4? Ovo je otvorena tema, posebno ako se zna da unutar skupine „generali“ postoje velike razlike, jer nisu svi bili kao Gotovina i Bobetko, pa je i odnos 1 : 4 upitan. Da stvar bude gora, u uvjetima u kojima su bivša vojna lica iz JNA znala kako funkcionira vojska i za sebe se priskrbili, zanemarujući svoje „vojnike“ dragovoljce koji se neki ni do danas nisu snašli, donesen je zakon po kojemu više nitko ne može tražiti čin. Stvorili su se uvjeti u kojima netko tko ima sve dokumente o zapovjednoj ulozi i neostvaren čin u Domovinskom ratu na taj čin više nema pravo. Kao jedini lijek ostaje mu skup i dugačak pokušaj tužiti Državu i tražiti prava, a kako kod nas sve ide po zakonu, tako je izvjesno da odluku Suda taj dragovoljac živ neće dočekati. Ali ono što je najvažnije u Hrvatskoj jest da je sve po zakonu, pa ostaje ono Rojsovo „tko je jamio, jamio je“.
Ali ipak, da nije sve posve crno, pobrinula se država za zdravstvenu skrb, odnosno za rehabilitacijske centre dvije vrste: državne preko HZZO-a i veteranske centre. Iako su ove godine kapaciteti rehabilitacijskih centara u sustavu HZZO-a uglavnom izvan upotrebe zbog sredstava iz fondova EU-a, jer se obavlja dogradnja, rijetki centri kao „Biokovka“ u Makarskoj ipak rade. Iz nedavnog vlastitog iskustva u „Biokovki“ mogu izraziti sve pohvale. Čistoća, ljubaznost osoblja, blizina mora, ravna šetnica, dobra kuhinja uz pohvale liječnicima, obilježja su „Biokovke“. Ipak, da sve nije idealno, pobrinula se TV u sobama gdje su programi na TV-u desetkovani. Ipak, sve drugo pokriva taj nedostatak pa osobno zahvaljujem cijelom osoblju „Biokovke“, a posebno mom doktoru Ivi Milinoviću, bivšem doktoru 4. gardijske brigade.
Veteranski centri i njihovo korištenje po istom zakonu kao i činovi i plaće, Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, regulira korištenje veteranskih centara, za sada četiri, pa koji ti dodijele. Također, sve pohvale za kvalitetu usluga u tim centrima. Ovim će se centrima, kako se navodi, pridružiti za branitelje novi domovi za „predsmrtno zbrinjavanje“, tzv. starački domovi. S obzirom na to da je na staračke domove, odnosno domove za umirovljenike, velika gužva i navala, ti su domovi za branitelje dobrodošli. Ostaje pitanje kako će se stjecati prava za braniteljski starački dom, koji iskreno rečeno treba zvati predsmrtni dom jer se nitko iz njega nije vratio živ.
Dakle, zaključno, za odlazak branitelja Bogu na ispovijed, država se brine, pa je braniteljska populacija, uglavnom dragovoljci, zbrinuta za zadnje životno putovanje. Dragovoljci, potrošena roba, od svog poratnog statusa rješavani su i tretirani ne kao potrošni ljudski resurs nego kao već potrošeni ljudski resurs. Za razliku od Hrvatske, razvijene države, ponajprije SAD, za preživjele iz svojih ratova koji nisu psihički skroz „puknuli“, organiziraju obrazovanje kako bi dobili novu generaciju menadžera, novih boraca u ekonomskim ratovima i funkcijama. Isto je s umirovljenim sveučilišnim profesorima koji postaju mentori na doktorskim studijima i služe kao izvozna roba, izvozni ljudski resurs, mentori na doktorskim studijima država po cijelom svijetu. Koliko je takav način održavanja starijih ljudskih resursa različit od Hrvatske, posve je jasno. Veliku štetu koju stvaramo politikom koja upućuje mlade obrazovane na iseljavanje iz Hrvatske pogoršavamo prebrzim rješavanjem starijih resursa, pa je stanje ljudskih resursa u Hrvatskoj gore nego bi trebalo biti.
Idemo sada napraviti jedan ekonomsko-financijski izračun i odgovoriti na pitanje koliko Hrvatska gubi odlaskom 300.000 obrazovanih mladih ljudi iz Hrvatske.
Obrazovanje jedne visokoobrazovane osobe u Hrvatskoj u prosjeku košta oko 140.000 eura. U razdoblju od 2015. do 2025. prosječno godišnje odlazilo je oko 40.000 ljudi, od kojih je 11.000 bilo visokoobrazovanih. Samo odlazak visokoobrazovanih, za Hrvatsku je značio štetu od 1,54 milijarde eura godišnje.
Kolika je to veličina za Hrvatsku?
Ako znamo da je u razdoblju od 2015. do 2025. prosječan BDP bio oko 63,8 milijarde eura, onda gubitak obrazovanih mladih koji su iselili iznosi 2,41%. Dakle, rast BDP-a koji se godišnje kreće oko 3% skoro je u cijelosti pokriven gubitkom štete od iseljavanja od 2,42%.
Idemo sada na usporedbu s godišnjim hrvatskim budžetom. Dakle, ako je u razdoblju od 2015. do 2025. prosječan godišnji nacionalni budžet bio 27,3 milijarde, a gubitak po osnovi iseljavanja 1,54 milijarde eura, onda po osnovi budžeta godišnje gubimo 5,64% prosječnog godišnjeg hrvatskog proračuna.
Ako na kraju uzmemo još 29.300 hrvatskih iseljenika bez fakulteta koji u istom razdoblju odlaze iz Hrvatske, onda se ukupna šteta od iseljavanja povećava na 4,47 milijarde eura, što povećava gornji izračun za 190%. To znači da na BDP-u od ukupnog iseljavanja gubimo 7,0% BDP-a i/ili 16,4% iz iznosa godišnjeg državnog proračuna. Ako tome pridružimo visoki stupanj potrošenosti ljudskih resursa starije dobi, gubici po osnovi ljudskih resursa premašuju sve pokazatelje rasta Hrvatske, pa je to jedan od razloga što Hrvatska na rang-listi Europske unije nosi „fenjer“.
Pitam se, shvaća li ovo naša hrvatska politika? Ako joj ovaj tekst pomogne da se probudi, bit ću sretan dragovoljac Domovinskog rata, jedan od onih zaboravljenih i marginaliziranih.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Dalmacija, 01. svibnja 2026.
