By Društvene mreže postaju sve važniji medij kroz koji se zainteresirani mogu informirati doslovno o svemu što ih zanima. No ono što je frapantno, i vidljivo kroz brojne komentare, jest da, usudio bih se kazati, većina uopće ne čita dalje od naslova… a naslovi vrlo često jasno ne upućuju na stvarni sadržaj.
Nevjerojatno je koliko je malo ljudi spremno poslušati argumentirana pojašnjenja ili pročitati ozbiljniji tekst u kojem se jasno definira i razlaže problem mirovinskog sustava ili radnog zakonodavstva. Umirovljenici, ali i svi vi koji taj status tek očekujete, kako uopće mislite da se mirovine ili plaće mogu povećati ako konkretni prijedlozi nemaju vašu podršku? A nemaju je u dovoljnoj mjeri upravo zato što previše vas uopće ne zanimaju pojašnjenja, obrazloženja i rješenja. Uz spomenuto posebno zabrinjava i velik broj aktivnih ljudi na društvenim mrežama koji uopće ne znaju tko i što konkretno nudi.
Ne znam koliko još puta, i na koji način, treba upozoravati na zamke i podvale koje se često kriju u prijedlozima Vlade ili „predstavnika“ umirovljenika koji su uz nju. Riječ je o prijedlozima poput ukidanja poreza na mirovine koji siromašnima ne donosi apsolutno ništa, zatim o famoznoj 13. mirovini koja se svela na 6 eura po godini staža, ili o stažu majkama za svako dijete… Nažalost, mnogi, bez da uopće poslušaju ili pročitaju argumentirane stavove, posebno kada su suprotstavljeni narativu „predlagača“, poput slijepaca nasrću na svako upozorenje o mogućim skrivenim namjerama.
Tako danas mnogi, posebno oni sa malim mirovinama, žestoko zagovaraju ukidanje poreza na mirovine, iako za većinu njih to uopće ne znači nikakav konkretan benefit jer taj porez ni do sada nisu plaćali. U tom zanosu ne vide da takav bezuvjetan prijedlog ponajviše ide na ruku onima sa visokim mirovinama, dakle upravo onima koje često nazivamo povlaštenima.
Primjetno je i kako se dio javnosti, bez stvarnog razloga, obrušava na svakoga tko ima relativno „pristojnu“ mirovinu, primjerice onu iznad 1.000 eura. Kritičare, posebno one sa uistinu malim mirovinama, na ili ispod granice siromaštva, uopće ne zanima koliko je radnog staža i uplaćenih doprinosa iza „radničkih“ mirovina iznad tog iznosa. Frustrirani vlastitim položajem, rade upravo ono što vlastodršci očekuju, svoj gnjev ne usmjeravaju prema politici koja ih osiromašuje, nego prema ljudima koji su svoju mirovinu zaradili radom.
Svi sa malim mirovinama moraju shvatiti i prihvatiti činjenicu da su one male prvenstveno zbog radnog staža i nepravedne formule usklađivanja. Već pri samom izračunu oštećeni su za 20–25%, a zatim dodatno i svakim sljedećim usklađenjem. Ako od približno 850 tisuća radničkih mirovina gotovo 90% iznosi manje od 900 eura, a više od 700 tisuća je ispod 750 eura, onda fokus mora biti jasan, borba za povećanje upravo tih mirovina za 20–25%, kroz pravedno primijenjen AVM koji je sustavno umanjivan od samog uvođenja usklađivanja.
Umirovljenicima problem ne smiju biti malobrojne „visoke“, pošteno zarađene radničke mirovine. Problem je 90% ostalih koje aktualna politika svjesno i kontinuirano drži na preniskoj razini odnosno oko ili ispod granice siromaštva.
U Zagrebu, 05. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
