By Da umirovljenici žive sve lošije, nažalost je postala naša svakodnevica. To više ne kriju čak ni režimski mediji, no usprkos svemu, i dalje se ne nazire svjetlija budućnost, štoviše, položaj umirovljenika iz dana u dan postaje sve teži… A što rade umirovljenici i oni koji će to uskoro postati? I dalje, gotovo poput zombija, najveću podršku u anketama, do sada i na izborima, daju upravo onima koji su ih svjesno i sustavno osiromašili!?
Posljednjih tjedana ponovno je aktualizirana tema oporezivanja mirovina, usklađivanja, mogućnosti povećanja mirovina i drugih pitanja važnih za umirovljenike. Ono što je zajedničko svim tim raspravama jest činjenica da većina umirovljenika uopće ne razumije zašto su im mirovine upravo takve kakve jesu, uglavnom male i nedostatne za normalan život. Kada im se postavi konkretno pitanje, odgovori koje daju često nemaju mnogo dodirnih točaka s logikom.
Primjerice, na pitanje treba li bezuvjetno ukinuti porez na mirovine, više od 95% umirovljenika u komentarima na društvenim mrežama odgovara rezolutnim DA! Sa druge strane, kada bi im postavilo pitanje treba li bezuvjetno povećati saborske mirovine za 10%, od istih onih 95% koji su na prethodno pitanje odgovorili potvrdno, sada bi dobili jednako rezolutan odgovor NE!
Ono što većina tih umirovljenika ne razumije jest činjenica da oba pitanja, posljedično, proizvode gotovo isti učinak. Pojednostavljeno rečeno, ukidanjem poreza na mirovine saborske mirovine u stvarnosti rastu za oko 10%, dok sve mirovine do 600 eura, one radničke, koje prima više od pola milijuna umirovljenika, ostaju praktično nepromijenjene.
Pitanje na koje vjerojatno ni psiholozi ni sociolozi nemaju pravi odgovor glasi: zašto bi itko od tih pola milijuna umirovljenika sa mirovinama do 600 eura, pri zdravoj pameti, zagovarao model kojim se saborske mirovine povećavaju za više od 200 eura mjesečno, dok se njima samima mirovina ne poveća doslovno ni za jedan cent? Osobno se nadam da je riječ o neznanju i uspješnoj manipulaciji vladajućih, jer bi u suprotnom to bio politički mazohizam bez presedana.
Kada bi se „sutra“ odlučivalo o smanjenju PDV-a s 25% na 10 ili 15%, gotovo sigurno bi 100% umirovljenika podržalo takvu mjeru. No koliko bi ih pritom postavilo pitanje u čiju bi se korist to smanjenje stvarno prelilo, i kojim bi se mehanizmima osiguralo da korist zaista osjete građani? Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, osobito u kontekstu „velike brige“ Vlade za građane, velika je vjerojatnost da bi jedini koji bi doista trljali ruke bili trgovci, dok bi cijene ostale iste ili bi njihovo eventualno smanjenje bilo simbolično i kratkotrajnog daha.
Teško je pronaći razumno objašnjenje na pitanje zašto građani, pa tako i umirovljenici, tako lako nasjedaju na privlačna, ali često nelogična obećanja, a istovremeno zaziru od argumenata koji prikazuju stvarno stanje i nude moguća rješenja?
U Zagrebu, 10. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
