By Je li Hrvatska socijalna država ili se ispod površine toga krije duboki financijski i moralni nered? Dok imamo poštene umirovljenike koji su 40+ godina izdvajali pozamašne iznose za mirovinski sustav, a danas jedva spajaju kraj s krajem, svjedočimo masovnom fenomenu „papirnatog siromaštva“ koje tako uporno i bezobzirno iscrpljuje državnu blagajnu.
Javna je tajna, i mnogima poznata, da značajan broj pojedinaca svoj radni vijek nije proveo uplaćujući u mirovinski fond, već gradeći paralelne sustave za kasniju zaradu. Novac zarađen „na crno“ godinama je investiran u nekretnine i privatne poslove koji se nigdje ne knjiže ili se knjiže na nekog drugog. Apsurd doseže vrhunac kada se takvim osobama mirovinski status „pokriva“ s lažnim socijalnim statusom ili s nekoliko mjeseci ratnog puta često sumnjive vjerodostojnosti, što im omogućuje ulazak u sustav mirovina.
Rezultat je porazan jer osobe s ozbiljnim kapitalom i imovinom formalno su korisnici mirovina, a zbog niskog „službenog“ primanja postaju i prvi u redu za socijalna davanja raznih oblika.
Dodatni udar na sustav su državne naknade takvim parovima. Supruge koje nikada nisu bile na tržištu rada, jer za tim nije bilo potrebe zbog visokih prihoda supruga u sivoj zoni, danas se vode kao osobe bez ikakvih primanja. Država im isplaćuje nacionalne naknade i razne pomoći jer su „bez prihoda“, dok se stvarna obiteljska imovina i prihodi i dalje razvijaju kroz neprijavljeni najam ili rad na crno naravno, nigdje neevidentirano. Dok nitko ne vodi evidenciju o stotinama tisuća eura koji cirkuliraju izvan sustava, država takvim „siromasima“ plaća dopunsko osiguranje i subvencije.
Ovdje se postavlja ključno pitanje: što rade institucije? Porezna uprava posjeduje sve alate za provjeru imovine i prihoda, no dojam je da se ti alati koriste izrazito selektivno. Kako je moguće da sustav „ne vidi“ osobu s nekoliko nekretnina ili luksuznim voznim parkom koja prima minimalnu zajamčenu naknadu? Porezna uprava mora prestati biti samo promatrač koji reagira kad treba blokirati male obrtnike i građane, a postati aktivni vršitelj kontrole između vrijednosti imovine i prijavljenih prihoda.
Jednako tako, vlast snosi odgovornost zbog nedostatka političke volje i hrabrosti. Jasno je da bi uvođenje reda u ovaj segment značilo zamjeranje dijelu biračkog tijela koji godinama parazitira na račun poštenih radnika. Ignoriranjem ovog problema vlast izravno potkopava povjerenje građana u državu. Dopuštanje financijskog nereda nije ništa drugo nego suučesništvo u urušavanju mirovinskog sustava i možda pranje vlastite savjesti zbog nereda koje i sama vlast radi.
Hitno uvođenje „socijalne kartice“ mora biti neodgodiv projekt. To mora biti digitalni identifikator povezan s centralnim registrom imovine, Poreznom upravom i bankarskim sustavom.
Socijalna kartica morala bi omogućiti i pokazati:
-Točno stanje onoga što svaki pojedinac posjeduje i koliko realno uprihodi mjesečno!
-Pomoći da subvencije za hranu, ogrjev ili lijekove mogu i moraju ići isključivo onima koji i nakon stvarnog rada imaju malu mirovinu, a nemaju „skrivenu“ imovinu;
-Način za onemogućavanje socijalnih davanja onima čiji stil života i imovina drastično odudaraju od prijavljenih prihoda i realno moguće zarade.
Svaki onaj euro koji je završio u džepu onoga tko ga je „sakrio“ od poreznika, a potom uzeo od države, oduzet je umirovljeniku koji je 40+ godina pošteno uplaćivao doprinose ili stvarnom invalidu. Ovaj porezni kaos uništava samu ideju društvene solidarnosti i socijalne države. Bez hitnog uvođenja reda, oštre kontrole Porezne uprave i političke volje da se stane na kraj lažnim statusima, naša socijalna država postaje tek hraniteljica „snalažljivih“ na račun poštenih i siromašnih.
AUH smatra, red se mora uvesti odmah i bez iznimki.
Branko Knežević
