By PLENKOVIĆ I IZBOR SUDACA USTAVNOG SUDA
Nervozne eskapade narcisoidnog egocentrika
” Oni su sada goli, nema na njima ni odijela, ni majice, ni košulje pa ni gaća”
(Andrej Plenković o saborskoj oporbi, u Splitu, na fešti povodom sv. Duje)
Spomenuta izjava predstavlja kontinuirani slijed zagađenja javnog prostora primitivnim bahatlukom osobe koja obnaša jednu od najviših funkcija u državi, a koja najviše upravo govori o toj osobi koju je vlast opila i preplavila osjećajem apsolutne moći, manijom koja je uživljava u osjećaj apsolutnog gospodara Hrvatske i bespogovornog kontrolora svih poluga vlasti.
Ovakve izjave samo potvrđuju da je hrvatska demokracija u povojima i da u ovih tridesetak godina nisu zaživjeli nikakvi mehanizmi koji su ugrađeni u hrvatski Ustav s ciljem uzajamne kontrole svih sastavnica vlasti, upravo u svrhu onemogućavanja mogućnosti da autokrati ovakvog tipa preuzmu apsolutnu vlast u državi. Trenutna situacija puno govori i o stanju u najvećoj i trenutno vladajućoj stranci, HDZ-u, u kojoj je zavladao konformizam i ulizništvo, klimanje glavom, aplaudiranje i šutnja, sve s ciljem trajanja klijentističkog modela unedogled, uz potpuno anuliranje temeljnog ljudskog karaktera, razmišljanja vlastitom glavom, nedostatak ponosa i potrebe da se progovori i viče, ako je očito da to sve skupa vodi u novovjeku diktaturu, koje se Hrvatska ‘nauživala’ u prošlom stoljeću. Da su ove kvalifikacije točne pokazuje i današnje reagiranje Plenkovića na intervju u Jutarnjem listu euro zastupnika Tomislava Sokola u kojem Sokol govori o nedavnim pritiscima s najviših stranačkih razina HDZ-a na njegovu suprugu Anu Župić Sokol, kako bi odustala od kandidature za predsjednicu zagrebačke organizacije Udruge žena HDZ-a Katarina Zrinski. Plenković se u svom obraćanju ne osvrće na tvrdnje euro zastupnika niti ih pokušava argumentirano demantirati, već mu s pozicije apsolutnog gospodara stranke i države poručuje da je izabrao krivi put ako je na ovaj način pokušao steći veću vidljivost unutar HDZ-a, a podsjeća ga kako zahvaljujući, dakako njemu Plenkoviću, sjedi u Bruxellesu, te da ima na umu kako mu je lijepa sinekura u EU parlamentu i da mu je najbolje da šuti jer bi ga u protivnom mogao zamijeniti Marko Pavić. Ovim istupom Plenković samo dokazuje da je na spomenutu kandidatkinju vršen pritisak i to gotovo sigurno i isključivo po njegovom nalogu, što je skandal par excellence po kriterijima modernog demokratskog društva i njemu imanentnog egzistiranja demokratskih stranaka, kao njegovog temelja, što čini esenciju demokracije.
No, da se vratimo na meritum i osnovni povod pisanju ovog članka, a to je izbor sudaca Ustavnog suda RH. Ovaj je portal u svom dosadašnjem djelovanju pokazao neovisnost i nepristranost i na nizu primjera dokazao da nema niti jedan razlog apriori držati stranu ovoj ili onoj političkoj opciji. U skladu s tim načelom i u ovom slučaju čvrsto stajemo na stranu istine i Ustava koji jasno kaže da se ustavni suci biraju dvotrećinskom većinom u hrvatskom Saboru, na prijedlog stranaka koje tu dvotrećinsku većinu čine. To znači da u procesu izrade prijedloga kandidata s kojim se ide pred Sabor, predstavnici stranaka koje čine dvotrećinsku većinu, bez obzira na njihov trenutni položaj u poziciji ili opoziciji, postaju partneri koji ZAJEDNO moraju taj prijedlog iznjedriti i doći do imena najkvalitetnijih kandidata, s najvećim ugledom i referencama. Isključivom voljom premijera Plenkovića najnovija procedura izbora novih sudaca Ustavnog suda ne vodi se na način kako to Ustav propisuje. Dakle, radi se o eklatantnom kršenju Ustava zato što se do imena predloženih kandidata nije došlo konsenzusom partnera u tom procesu nego nametanjem kandidata od strane HDZ-a, odnosno Plenkovića, što oporba s opravdanjem doživljava kao ucjenu. Činjenica što predloženi kandidati imaju kvalitete, sve kvalifikacije i reference biti izabrani za ustavne suce, nije alibi za eklatantno kršenje Ustava. Za Plenkovićevo poimanje demokracije nema nikakvog krimena niti bilo čega spornog, jer po njegovom shvaćanju, njemu i Jupiteru je sve dozvoljeno. Vrijeđanje oporbe i prebacivanje krivnje na njih za nastalu situaciju nije ništa drugo nego puka zamjena teza. Najveća moguća glupost koju su Plenkovićevi epigoni jedno vrijeme plasirali u eteru je logika po kojoj sastav Ustavnog suda mora odražavati odnos snaga u parlamentu, što bi značilo da bi takav sud trebao donositi odluke i presude u interesu trenutno vladajuće stranke, a ne u interesu prava, pravde, naroda i države.
Ništa drugačije o ovoj temi nije govorila niti saborska oporba, zbog čega je doživjela uvrede i pokušaj ponižavanja od strane bahatog narcisoidnog premijera, koji na ovakav način već dugo vremena truje javni prostor, ne pokazuje poštovanje prema političkim suparnicima, ruši uzuse kulture dijaloga u uobičajenom suprotstavljanju oprečnih stavova, koji su demokraciji imanentni.
Plenkovićevo vođenje države postaje težak uteg na leđima Hrvatske i razvoja ukupnih demokratskih odnosa u njoj. Njegovo ignoriranje kriminala od njega imenovanih dužnosnika, ozakonjenje evidentnih pljački (sjetimo se afere Borg i aktera koji su sebi namjestili honorar od 500 milijuna kuna – i to sve po netom prije pripremljenom zakonu!!), imenovanje mediokriteta na odgovorne funkcije kako bi nad njima mogao dominirati, gušenje bilo kakve unutarstranačke kritike, opstrukcija slobode javnih medijskih servisa, bahato odbijanje bilo kakve dobronamjerne kritike i izrugivanje i ponižavanje aktera koji se te kritike usude uputiti, vodi Hrvatsku u propast. Ovakva situacija demokratskih odnosa u Hrvatskoj, na koju treba dodati i lošu socijalnu situaciju šireg sloja stanovništva, naročito umirovljenika, vapi za promjenama koje moraju donijeti društvenu katarzu nakon koje više ne smije biti na djelu partijske države, klijentizma, nesposobnih protagonista važnih društvenih funkcija, lopova i pasivnosti pametnih i sposobnih koje je politika ogadila i blokirala svu njihovu kreativnost.
Hoće li se naše društvo konačno probuditi i pokušati vratiti nadu u razvoj moderne demokratske, prosperitetne, socijalne države Hrvatske, lišenu svih zlokobnih tumora koji joj godinama sapinju tijelo i tjeraju u očaj njene ljude, pogotovo mladost, države koju je neka druga mladost prije tridesetak godina toliko željela, sanjala i nesebično ginula za njenu uspostavu i priznanje od slobodnog svijeta.
Anđelko Jeličić
