By Mnogi se pitaju kako je moguće da nakon 30, 35 ili 40 godina rada, tisuće radnih dana, odricanja, odgovornosti i doprinosa društvu danas mnogi umirovljenici jedva spajaju kraj sa krajem.
To više nije samo puko pitanje dojma, to je pitanje pravednosti koju nam nameće Vlada uvjeravajući nas umirovljenike da nam nikada nije bilo bolje. Navedena mantra, o nikada većim mirovinama uz nikada veći rast tijekom posljednjih desetak godina, se već toliko puta ponavlja, da je nažalost mnogi umirovljenici već počinju prihvaćati kao istinu.
Ako je netko radio cijeli radni vijek, tada bi trebalo biti posve očekivano da njegova mirovina ne smije značiti borbu za preživljavanje. Mirovina bi u uređenim društvima zapravo već nakon 30 godina radnog staža morala značiti sigurnost, stabilnost, dostojanstvo odnosno sve ono što mirovina danas za ogromnu većinu umirovljenika ne znači ni sa 35 ili 40 godina staža.
Danas imamo sustav u kojem se rad ne vrednuje dovoljno. Imamo generacije koje su stvarale ovu zemlju koje sada žive sa osjećajem nesigurnosti. Uz umirovljenike imamo i radnike koji sa punim pravom strahuju kakva ih budućnost čeka. Takvo stanje naprosto nije održivo niti je pravedno. Ono što začuđuje je neobjašnjiva pasivnost radnika i umirovljenika prema raznim prijedlozima i rješenjima kojima bi se mogao popraviti njihov status. Svima bi trebalo biti jasno je da rješenja bez podrške, u prvom redu onih kojima su namijenjeni, ne mogu zaživjeti.
Zato Blok umirovljenici zajedno (BUZ) po već tko zna koji puta želi naglasiti da mirovina nije nikakva socijalna kategorija već radom zarađeno pravo. Da bi ispravili nepravde, koje se od 1999. godine primjenom novog Zakona o mirovinskom osiguranju, moramo vjerovati da su promjene moguće. Nužne promjene zahtijevaju jasne odluke i odgovornu politiku koja će prije svega pravednije vrednovati radni staž, potom osigurati realno odnosno potpuno usklađivanje mirovina sa troškovima života, a iznad svega vratiti povjerenje u sustav.
Glavno pitanje nije samo kakve su mirovine danas, niti što sve možemo i trebamo žurno uraditi da se povećaju, već je u istoj mjeri važno i pitanje kakve će mirovine biti sutra, dakle za sve one koji danas rade. Svi radnici koji prihvaćaju praksu prijave na minimalnu plaću uz dio koji primaju ispod stola moraju biti svjesni da rade protiv vlastitih interesa, jer navedenim prihvaćanjem sami sebe unaprijed osuđuju na male mirovine u starosti, dakle mnoge i na puko preživljavanje odnosno siromaštvo.
Naravno, svi nisu ili ne mogu birati, mnogi su naprosto iz raznih razloga prisiljeni raditi službeno za minimalac i prihvatiti dio ispod stola, no u tom slučaju imaju alternativu izdvajati dio za „stare dane“, naravno, ako je ono što prime uopće dovoljno za život.
Vrijeme je za promjenu.
U Zagrebu, 23. 04. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
