By Svi se slažu da je krajnje vrijeme za pošteniji izračun mirovina, ali u kontekstu navedenog postoji dilema između želja i mogućnosti koje nameće pitanje, trebamo li za izračun mirovine uzeti vezanih 10 najboljih godina, ili kao kompromisno rješenje možda izbaciti 10 najlošijih godina staža.
Zagovornici modela „10 najboljih godina“ tvrde kako bi takvo rješenje nagradilo rad, stručnost i razdoblja najveće produktivnosti što bi poprilično povećale trenutne prosječne mirovine, prema nekim projekcijama i do 70 – 75% prosječne plaće. Na prvi pogled, prijedlog uistinu zvuči logično i podsjeća na neka minula vremena, no hrvatska stvarnost nije tako jednostavna. Činjenica je, da je veliki broj današnjih umirovljenika tijekom 90-ih prošao kroz rat, pretvorbu i privatizaciju, stečajeve poduzeća, dugotrajnu nezaposlenost i razne oblike nesigurnog rada, stoga je jasno da mnogi nisu imali priliku birati kada će raditi za dobru, a kada za lošu plaću.
Postavlja se logično pitanje, bi li model koji bi u obračun uzimao samo deset najboljih godina mogao stvoriti neke nove nepravde. Nema dvojbe da bi uz navedeni model najveću korist ostvarili oni sa izraženim karijernim usponom, dok bi radnici sa dugim, ali neravnomjernim radnim vijekom ostali „zakinuti“. Takav sustav u određenoj mjeri zanemaruje činjenicu da mirovina nije nagrada za nekoliko uspješnih godina, nego rezultat ukupnog životnog rada.
Upravo zbog navedenog se sve češće kao kompromisno, možda i pravednije, rješenje nameće mogućnost isključivanja deset najlošijih godina staža iz izračuna mirovine. Takav model ne bi izrazito favorizirao najuspješnije, nego bi ublažio posljedice razdoblja na koja radnici često nisu mogli utjecati, što se posebno odnosi na ratno i poratno razdoblje. Navedenim modelom godine provedene na burzi rada, u prisilnim prekidima zaposlenja, tijekom gospodarskih kriza ili u razdobljima minimalnih primanja, ne bi trajno „kažnjavale“ ljude u starosti.
Važno je naglasiti da bi ovakav pristup zadržao načelo povezanosti mirovine sa ukupnim radnim vijekom i uplaćenim doprinosima, ali bi istodobno uklonio najizraženije nepravde koje su posljedica raznih društvenih i gospodarskih okolnosti. Drugim riječima, ne bi se nagrađivale samo najbolje godine, nego bi se u prvom redu onemogućilo „kažnjavati“ umirovljenike sa najgorim godinama tijekom radnog vijeka.
Ako želimo reformu koja će vratiti povjerenje građana u mirovinski sustav, onda ona mora polaziti od stvarnog života, proračunskih mogućnosti, i potreba najvećeg broja umirovljenika. U ovom razmišljanju glavno pitanje nije kako nekome dati ili omogućiti neku „povlasticu“, nego kako osigurati da deset loših godina ne poništi svih četrdeset godina poštenog rada. Zato bi razmišljanje o izbacivanju deset najlošijih godina staža iz izračuna mirovine mogao biti razuman kompromis između fiskalne održivosti sustava i elementarne pravednosti.
Upravo je pravednost ono što današnjim i budućim umirovljenicima najviše nedostaje.
U Zagrebu, 08. 06. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
