By Među našim umirovljenicima već dugo kuha tiha mržnja. Gledaju se preko stola u lokalnom kafiću, prebrojavaju kovanice eura u redovima na blagajnama i potiho si zamjeraju. S jedne strane su oni koji doslovno krpaju kraj s krajem s mizernim minimalcima, a s druge oni koji, eto, imaju stvarno zarađene više mirovine jer su nekad bili šefovi, inženjeri ili direktori.
I sada, ako pitaš ekonomske teoretičare i pravnike, stvar je čista kao suza: „koliko si uplatio u fond, toliko grabiš iz te vreće“. To je zakon tržišta, to je realnost.
Ali probajte prošetati placom i to objasniti baki koja nakon 40 godina uništavanja kičme u tekstilnoj tvornici prebire po sitnišu za kilogram krumpira. Nju savršeno boli briga za vaše makroekonomske formule. Kada država slavodobitno objavi redovno usklađivanje mirovina, događa se čisti socijalni apsurd. Onome s mirovinom od 300 eura to donosi jadnih desetak eura – nedovoljno ni za pošteni ručak. Onome s 900 eura to donosi triput više. I tu svaka logika pada u vodu, a rađa se čisti, opipljivi bijes.
Mala mirovina u Hrvatskoj nije samo financijska kazna; to je pljuska posred lica od vlastite države. To je poruka sustava koja ti jasno poručuje: „Tvoj život i tvoj rad nisu vrijedili niti vrijede ništa.“ Zato su ti ljudi ogorčeni. Ne zato što su zli ili ljubomorni na susjeda, nego zato što su očajni, gladni i poniženi. Sve to rezultat je u prvom redu nerada državnih institucija ali često i osobnih ljudski krivih procjena.
S druge strane, suludo je kriviti ljude koji imaju veće mirovine. One koji te eure nisu ukrali. Radili su na odgovornim poslovima, plaćali ogromne doprinose i radili po zakonu. Gurnuti ih u koš s „privilegiranima” i tražiti od njih da se ispričavaju zato što mogu platiti režije bez da dignu kredit je dno dna. Oni nisu socijalna služba i nisu krivi za tuđu sirotinju.
Istina je zapravo puno gora: država nas je bojim se, namjerno posvađala da sakrije vlastitu sramotu. Umjesto da kroz pravedni izračun mirovine, konkretne socijalne programe, pravednu 13. mirovinu i poštene dodatke osigura da nitko pod stare dane ne mora kopati po kontejnerima, sustav je oprao ruke i pustio ljude da se glođu međusobno.
Dokle god se umirovljenici budu svađali oko mrvica koje padaju sa stola, ekipa na Markovom trgu će mirno spavati. Bijes ne treba usmjeravati prema susjedu koji nije ukrao ali ima za pristojan život, nego prema onima koji kroje ovu kolektivnu bijedu.
ALIJANSA UMIROVLJENIKA HRVATSKE, tvrdi da je pravednija raspodjela i izračun mirovina moguć i izvediv!
Branko Knežević
