By Dok se nakon svakog prosvjeda provlači teza da umirovljenici „šute jer im je dobro“, stvarnost je kudikamo složenija. Razloge treba tražiti na nekoj drugoj strani.
Nakon gotovo svakog prosvjeda u Hrvatskoj, u javnost izlaze teze o visokom standardu umirovljenika i njihovoj nezainteresiranosti za prosvjede i promjene. To naprosto zvuči kao loša šala, posebno onima koji preživljavaju od prvog do prvog. Na kraju, taj mit o „bogatom umirovljeniku“ opstaje, potpomognut statističkim prosjecima u koje ulaze i one izrazito visoke mirovine, ali i imovina koja je vrlo često zapravo, samo mrtvi kapital.
Činjenica je da većina hrvatskih umirovljenika ima krov nad glavom. No, vlasništvo nad nekretninom u današnjim uvjetima sve manje znači ekonomsku stabilnost a za mnoge, sve više teret. Krov nad glavom da, ali stan koji ne možeš zagrijati ili krov koji prokišnjava, a za čiji popravak nema sredstava, teret je nerješiv za mnoge. Vlasništvo je postalo „zlatna koka“ jer zidovi daju sigurnost stanovanja, ali se ne jedu, zidove treba održavati, režije treba plaćati…!
Stvarni razlozi izostanka s ulica vjerojatno leže dublje od pukih izjava o dobrom stanju na bankovnom računu. Oni su možda prije, psihološke i sociološke prirode, ukorijenjeni u sustavu koji desetljećima trenira poslušnost.
Jedan od ključnih problema je totalna rascjepkanost umirovljeničke scene. Imamo više udruga, stranaka i lidera nego konkretnih rezultata i ideja, kako do njih doći. Dok se „predstavnici“ svađaju oko toga tko će biti glavni na pozornici, Vlada zadovoljno trlja ruke. Razjedinjeni umirovljenici su savršen plijen.
Dodatni uteg je vječna podjela na „naše“ i „vaše“. Ideološka zaslijepljenost dovodi do apsurda u kojem simpatizer stranke B ne ide na prosvjed jer ga organizira stranka A, iako se načelno, bore za isti kruh. Dok se prkos usmjerava prema suparničkim liderima, cijenu plaćaju sami umirovljenici, ostajući zarobljeni u statusu quo.
Možda najstrašnija teza je ona o materijalnom siromaštvu koje je preraslo u duhovnu apatiju. Šutnja se u pravilu uvijek tumači kao odobravanje i vlast to itekako koristi. Svaki put kad vlast baci „dodatak“ od 20 ili 50 eura, to nije rješenje sustavnog problema, već flaster na usta. To je cijena kojom se kupuje mir do idućih izbora.
Psihološko stanje generacije koja se boji promjena, strah od gubitka i onog malo što imaju, te opća politička neukost, stvorili su opasnu mješavinu. Dok god se dopušta huškanje jednih protiv drugih i dok god je jedna zajednička večera ili izlet dovoljna kompenzacija za dostojanstven život, promjena neće biti.
Neizlazak na prosvjede nije izraz bogatstva i visokog standarda. To je simptom duboke društvene krize, manipulacije i nerealnog straha. Umirovljenici moraju shvatiti da ovise isključivo o sebi. Dok ne odbace ideologije u zamjenu za zajedničke interese, ostat će tiha većina koju je lako ignorirati.
Vrijeme je za buđenje, jer dostojanstvo se ne dobiva na dar, ono se traži.
Branko Knežević
