By Poslije nedavne rekonstrukcije Vlade oporba je napala premijera Plenkovića zbog korupcije nekih od smijenjenih ministara. On je to odlučno negirao, ali čini se više kao političar koji brani svoj tim nego zbog svijesti da je korupcija rak rana našeg društva. Hrvatska javnost i međunarodnoe institucije već dugo ukazuju na taj problem u koji oporba logično upire prstom.
Koliko je to ozbiljan društveni i gospodarski problem pokazuju podatci Europske unije. Hrvatska s Rumunjaskom i Bugarskom spada u najkorumpiranije države unutar EU prema istraživanju koje je naručio Europski parlament a proveo američki institut RAND Europe. U tom istraživanju po indeksu rizika od korupcije u javnoj nabavi Hrvatska je na samom vrhu, a slijede je Cipar, Litva i Rumunjska. Po istom istraživanju Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Latvija zbog korupcije u javnoj nabavi godišnje izgube 15 % BDP-a. Neprofitni američki institut procijenjuje da u Europskoj uniji korupcija ima značajan društveni i politički utjecaj, jer potiče nejednakost, organizirani kriminal, slabi vladavinu prava, utječe na lošu izlaznost na izborima i potiče nepovjerenje javnosti prema europskim institucijama.
Mnoge javne osobe među njima i političari kao i istaknutI stručnjaci, te ne vladine institucije, među njima je i Hrvatska udruga poslodavaca, upozoravaju na problem korupcije u javnoj nabavi. Svima je poznato da su sva javna poduzeća uključujući HEP d.d. zajedno sa HOPS-om u RH, obveznici JN, a pod direktnom su kontrolom države koja postavlja uprave koje bi njima trebale upravljati . Imajući to u vidu, nesporna je činjenica da je najveća odgovornost za sve ono što se događa ili ne događa u tim gospodarskim subjektima odgovornost vlade Republike Hrvatske pa onda i samog premijera.
Sobzirom na činjenicu je da veliki dio sredstava, koji se angažiraju kroz postupke javne nabave, ne ostaje u našem privrednom ciklusu, nego odlazi u bez porezne oaze diljem svijeta, zbog netransparetnosti postupaka koje provode firme njihove obveznice. Radi se o ogromnoj cifri koja se mjeri u milijardama kuna. Po nekim procjenama taj netransparentni dio odgovara iznosu koji bi mogao podmiriti sve nedostatke u Državnom proračunu (plaće medecinskih sestara, učitalja i drugih potplačenih) ali i smanjiti poreze te pokrenuti gospodarstvo i cijeli privredni ciklus. U tom kontekstu, šteta koju trpe građani sastoji se u čestom povećanju cijene energenata i javnih usluga (voda, komunalne i druge usluge) kao malim plaćama medecinskih sestara, učitalja i drugih potplačenih, ali i privredi bi se mogli smanjiti poreze te pokrenuti privredni ciklus. Na činjenicu da se javna nabava u velikom broju slučajeva provodi na nezakonit i netransparentan način ukazuje i veliki broj žalbi Državnoj komisiji za kontrolu postupaka javne nabave zbog čega se mnogi projekti realiziraju sa velikim zakašnjenjima što nanosi veliku štetu privredi, a zbog toga i vanjska ulaganja izostaju u ozbiljnijoj mjeri.
Kad god se izražava sumnja u sustav postupaka javne nabave onda to ima svoj logički slijed koji se sastoji u tome da politička struktura imenuje ključne ljude; oni kreiraju natječaje sa vidljivo napuhanim vrijednostima, a skrojeni su tako da odgovaraju onima “unutra” što rezultira time da posao dobije onaj kome je namijenjen (ovo je vidljivo iz toga što se na mnogobrojne natječaje javlja samo jedan ponuditelj sa valjanom ponudom), a ključni ljudi naručitelja su interesno dugoročno vezani uz tih par stalnih pobjednika. U isto vrijeme nadzor je spor, neefikasan i/ili pristran.
Institut RAND Europe u spomenutom izvješću predlaže regulatorne i zakonske mjere na državnim razinama, a među njima je proširenje zaštitnog Mehanizma suradnje i provjere (CVM) koji je pokrenula Europska komisija uoči ulaska Bugarske i Rumunjske u članstvo, kako bi se pomoglo tamošnjim pravosudnim reformama u borbi protiv korupcije. Po tom scenariju Hrvatska bi uvođenjem tog mehanizma mogla godišnje uštedjeti 2,2 milijarde eura.
Jedna od posljedica usredotočenosti čelnika javnih tijela i gospodarskih subjekata na iskorištavanje postupaka javne nabave radi stjecanja osobne koristi, na uštrp cijelog hrvatskog društva, je i u tome da ti subjekti postaju sve manje usredotočeni i kompetentni za obavljanje javne djelatnosti zbog koje su i postavljeni. Također, velik broj stručnog kadra iz istih razloga često odlazi, pa se na nove ljude ne prenose znanja potrebna za kvalitetno obavljanje poslova kao i praćenje novih tehnologija i tehničkih rješenja koje sve zemlje EU već odavno primjenjuju. U slučajevima kada kod nekih ljudi i postoji volja da se nešto napravi oni bivaju stopirani od onih sa vrha. To se posebno vidi u situacijama kada javni naručitelji nabavljaju zastarjelu opremu, često po vrlo upitnim visokim cijenama. Posljedica takve dugogogišnje prakse je da mnoga javna poduzeća više nisu u stanju izvoditi složenije projekte iz svog područja te smo sve više ovisni o znanju stranih firmi prilikom primjerice gradnje elektrana, aerodroma, mostova i sličnih velikih objekata. Upravo veliki gospodarski subjekti, a jedan velik dio njih je u vlasništvu države, trebaju biti nositelji gospodarskog razvoja i uvođenja novih tehnologija za čime trenutno značajno zaostaju.
Hitno je potrebno poduzeti mnogobrojne mjere i aktivnosti na svim poljima a posebno probuditi volju za promjenom onih koji su na vlasti, odnosno u poziciji da promjene i učine.
Da bi došlo do promjena mora postojati politička volja, a ona očito može biti potaknuta samo snažnim pritiskom javnosti. Zato narode pritisnite ih i ne nasjedajte političarima da vas iskorištavaju samo da za njih glasate, ondosno da demokraciju prakticirate samo 12 sati svake 4 godine i to na način koji njima odgovara, nego tražite promjene odmah i sada!
Anđelko Jeličić
