By Svjedoci smo da pobjednička Studentska lista nema ograde od agende ‘srpski svet’, ne prihvaća da je bila velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH, smatra samostalnu državu Republiku Kosovo i dalje integralnim dijelom Srbije, ništa ne govori o zaštiti i poboljšanju položaja hrvatskoga naroda i ostalih nesrpskih naroda u Srbiji s AP Vojvodinom, ništa nismo mogli čuti o isprikama za srpske zločine nad Ne-Srbima a pogotovo o ratnoj odšteti, sudbini nestalih, rješavanju otvorenih pitanja i sl. Nema odmaka od svojatanja tuđih teritorija, kulturnoga dobra, omekšavanja stava spram prihvaćanja kako Hrvatske tako i Crnogorske Pravoslavne Crkve ali i Pravoslavnih Crkava Bosne i Hercegovine, Kosova pače i autonomne Pravoslavne Crkve Vojvodine koja bi za razliku od prethodnih bila u sklopu SPC. O povratku prognanih i izbjeglih Hrvata iz vremena devedesetih godina prošlog stoljeća nismo čuli niti riječi. Da ne govorimo o postavljanju spomen-ploča na sjećanje hrvatskih i drugih nesrpskih žrtava srbijansko-vojvođanskih logora pod kontrolom tadašnje JNA iz onoga vremena, mogućnosti naseljavanja hrvatske dijaspore u Vojvodinu ali i užu Srbiju! Pa se onda pitamo u čemu je zapravo razlika između ‘Studenti pobjeđuju’ i tzv. Ujedinjene Srbije Aleksandra Vučića. Mnogo pitanja bez jasnoga odgovora. I što onda valja nam raditi? Rješenje dolazi iz ‘srca’ nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Pa upoznajmo se podrobnije s njim.
Njemačko-austrijski model primjenjiv na Srbiju ali moguće i BiH
Znamo da su Njemačka i Austro-Ugarska izgubile Prvi svjetski rat. I platile cijenu. Prva je izgubila oko 20% nacionalnog (državnog) teritorija a druga je otišla u povijest. Prije izbijanja Drugoga svjetskog rata su se Njemačka i Austrija spojile u jednu državu (Treći Reich). Austrija je završila na poraženoj strani kao i Njemačka mada po Saveznicima je smatrana okupiranom zemljom. Upravo poradi prevencije neke nove (veliko)njemačke ideje uz austrijsku asistenciju ista ta Njemačka je izgubila dodatne velike teritorije u korist Poljske i SSSR-a od vremena Weimarske Republike kao i ‘stečevine’ od ere nacionalsocijalističke (nacističke) vladavine. I još k tomu tako okljaštrena podijeljena je na dvije zasebne države. Zapadna Njemačka je postala federativna država pod imenom Savezna Republika Njemačka. Upravo da bi se prevenirao neki budući (pan)germanski udar. Austrija je također preustrojena na devet saveznih pokrajina s vrlo visokim stupnjem samostalnosti (autonomije) u odnosu na Beč kao i u (zapadno)njemačkom slučaju. Iz istih razloga. Stoga, budući zamjećujemo velike sličnosti tih dviju država sa Srbijom, sasvim je logična primjena rješenja iz slučaja Njemačke i Austrije na Srbiju. Dakle, federalizacija Srbije odn. njezin preustroj u Federaciju sastavljenu od više saveznih regija među kojima bi svakako bila sadašnja Autonomna Pokrajina Vojvodina u kojoj je između ostaloga hrvatski jedan od šest službenih jezika. Takvo rješenje bi bilo kao ‘dobrodošlo’ s aspekta Hrvatske i Hrvata kako s njezine tako i s vojvođanske strane granice. I u pogledu zaštite prava hrvatskoga naroda u Vojvodini i užoj Srbiji ali štoviše i jačanja (pa i povratka statusa naroda tamošnjim Hrvatima), otklanjanje ugroze posebne “bunjevačke” narodnosti kao i “bunjevačkog” jezika. Nadalje, stvaranje uvjeta za povratak Hrvata izbjeglih i prognanih iz Vojvodine iz vremena (veliko)srpske agresije na Hrvatsku i BiH ali i doseljavanje Hrvata iz dijaspore na te prostore istočno od granice Hrvatske na istoku. Sudjelovanje sa zagarantiranim mjestima u primjerice vojvođanskim ali i srbijanskim tijelima vlasti i javnim službama uključujući i tamošnju policiju s Žandarmerijom. Jednom riječju da hrvatski narod u Srbiji s AP Vojvodinom ima najmanje identična prava pravima ‘srpske’ manjine u Hrvatskoj kako je i dogovoreno sporazumom o međusobnim pravima nacionalnih manjina između Hrvatske i službenog Beograda iz prosinca 2004. godine. Svakako da bi onda lakše se pristupilo i problemu nestalih pače i ratne odštete Hrvatskoj. Na tragu svega navedenoga je došao ‘kao naručen’ nedavni prijedlog kandidata za predsjednika Savezne Republike Austrije gosp. Gunthera Fehlingera o preustroju Srbije na devet saveznih regija među kojima su Vojvodina (sa sjedištem u Novom Sadu), Mačva-Podrinje sa sjedištem u Šapcu, Stari Vlah (Užice), Sandžak (Novi Pazar), Pčinja (Vranje), Južno Pomoravlje (Niš), Timočka krajina (Zaječar), Podunavlje (Beograd), Šumadija (Kragujevac). Tako ustrojena Srbija bi bila usmjerena na bavljenje unutarnjim pitanjima te odnosima između središnjih tijela vlasti i vlasti saveznih regija ili ‘pokrajina’ umjesto stvarima susjednih država pa tako i Hrvatske kao i BiH, Kosova i dr. Isto kao što je slučaj s Saveznom Republikom Njemačkom i Saveznom Republikom Austrijom. Taj plan predviđa ovakvu podjelu Srbije radi preveniranja njezinoga neizbježnoga raspada u doglednoj budućnosti ali i ekonomske održivosti prirodno-ekonomskih saveznih joj regija nasuprot ‘bogaćenju’ Beograda.
Osvrt na BiH
Isti predlagatelj preustroja Srbije u Federaciju od devet saveznih regija među kojima su i Vojvodina koja graniči s Hrvatskom na zapadu i Sandžak s kojim BiH graniči prema istoku predlaže i unutarnje ustrojstvo BiH bez entiteta, kantona i Distrikta Brčko. Umjesto toga, BiH bi trebala biti sastavljena od deset saveznih država među kojima bi bile i dvije većinski hrvatske i to Tropolje (današnja Hercegbosanska Županija) te Zapadna Hercegovina (Županija Zapadnohercegovačka i većinski hrvatski odn. herceg-bosanski dio Hercegovačko-neretvanske Županije/kantona). Ukoliko taj prijedlog ne bi prošao onda valja neslužbenu regiju Herceg-Bosnu 
većinskih hrvatskih kantona Hercegbosanske, Zapadnohercegovačke i Posavske županije s drugim većinskim hrvatskim dijelovima drugih kantona objediniti u jednu administrativnu ali i izbornu jedinicu bilo u vidu (mega)kantona ili entiteta (Hrvatska Republika) ili distrikta slično Brčkom. Stoga, na posao. To je i na tragu širenja EU na tzv. Zapadni Balkan ali po mjeri Europe koja također odgovara i Hrvatskoj te Hrvatima kao cjelini s bilo koje strane državnih granica nasuprot dodatnoj ‘balkanizaciji’ Europe tj. širenja ‘balkanskoga’ virusa na EU. Treba nam promicati sve navedeno i biti ustrajni u tome. Pa se što dobroga i izrodi iz svega toga.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
