By Što danas čeka veliki broj ljudi koji su četrdeset godina radili, posebno oni u tekstilnoj, drvnoj, prehrambenoj itd. industriji, za relativno niske plaće, a cijelo vrijeme uredno plaćali poreze i doprinose? Ljudi su radeći cijeli život sa punim pravom bili uvjereni da će nakon umirovljenja moći živjeti dostojanstveno, no surova stvarnost je za mnoge potpuno drugačija.
Ako ćemo suditi prema položaju današnjih umirovljenika onda je potpuno jasno da će bez promjena u mirovinskom sustavu većinu novih umirovljenika dočekati mirovina od koje će jedino moći pokušavati preživjeti, ali ni u kom slučaju dostojanstveno živjeti. Usprkos rastućem siromaštvu Plenković i njegova Vlada uporno pokušavaju prikazati nominalni rast plaća i mirovina kao veliki uspjeh. Slušamo kako su mirovine „nikada veće“, kako „rastu rekordno“ i kako hrvatski umirovljenici žive sve bolje. A onda izađete među ljude kako bi se sami uvjerili u istinu, i gle čuda!? Velika većina umirovljenika se, blago je kazati, ne slaže sa navodima iz hvalospjeva koje im Plenković svakodnevno servira.
Veliki broj umirovljenika se nakon plaćanja režija, lijekova, stanovanja i prijevoza pita što će jesti do kraja mjeseca. Je li to ona dostojanstvena staroste o kojoj Plenković priča? Ne, nije, to je preživljavanje nakon cijelog života rada, često i u veoma lošim radnim uvjetima. Upravo zato ova tema nije samo tema današnjih umirovljenika, ovo je tema svakog današnjeg radnika.
Radnik koji danas ima 30, 40 ili 50 godina mora sebi postaviti jednostavno pitanje. Ako nakon četrdeset godina rada današnja mirovina nije dovoljna za dostojan život, najniža mirovina za 40 godina staža je trenutno sramotnih 663 eura, ujedno je i ispod linije siromaštva, onda se pitamo čemu zapravo služe desetljeća rada i uplaćenih doprinosa? Kako je uopće moguće da u Hrvatskoj radnik nakon 40 godina staža postane „socijalni slučaj“, i to nakon što je cijeli život financirao sustav?
Plenković ne propušta priliku govoriti o Hrvatskoj koja napreduje iznoseći statističke podatke, ali ignorira činjenicu da napredak nije samo broj ili prosjek na papiru. Pravi napredak je kada umirovljenik nakon 40 godina rada ne mora birati između hrane i lijekova, kada se ne mora računati svaki euro, kada radnik zna da mu mirovina neće biti kazna za to što je cijeli život radio, i kada mladi čovjek može zasnovati obitelj bez straha da će cijeli život otplaćivati stan. To je onaj standard koji je prava slika jedne države. Sve drugo je politički PR.
BUZ godinama upozorava da mirovina nije socijalna pomoć već stečeno pravo i rezultat desetljeća rada. Upravo zato ne prihvaćamo priču kako je normalno da čovjek nakon cijelog radnog vijeka postane ovisan o dodacima, jednokratnim pomoćima, uskrsnicama i božićnim „darovima“ vlasti i drugim mrvicama, posebno u izbornim godinama. Ne treba nama vlast koja će umirovljeniku jednom godišnje udijeliti nekoliko eura i onda očekivati zahvalnost.
Treba nam sustav u kojem se od mirovine može živjeti svaki dan u godini, jer današnji umirovljenik nije samo nečiji roditelj ili djed. On je jučerašnji radnik, a današnji radnik je sutrašnji umirovljenik. Zato je borba za dostojnu mirovinu istodobno borba za dostojanstvo svakog čovjeka koji radi, stoga BUZ još jednom poručuje Vladi Andreja Plenkovića!
Ne tražimo milostinju, tražimo da se čovjeku nakon cijelog života rada vrati dostojanstvo koje je svojim radom zaslužio.
U Zagrebu, 26. 10. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
