By Rijetki su pojedinci koji s toliko strasti i ustrajnosti oblikuju kulturnu i medijsku scenu naših ljudi izvan granica domovine kao što to čini Marijana Dokoza. Rođena nedaleko Zadra ova istaknuta hrvatska književnica, novinarka i urednica već dugi niz godina živi i stvara u Njemačkoj, gdje se nalazi na čelu Fenix Magazina, vodećeg i najutjecajnijeg glasila hrvatske dijaspore. Međutim, njezino djelovanje seže daleko izvan dnevno-političkih i društvenih vijesti. Kroz urednički rad na knjigama i vlastito bogato autorsko pismo, koje danas broji čak sedam romana i tri zbirke poezije, ona daje glas onima koji su daleko od doma, čuvajući hrvatski jezik i identitet u tuđini. Njezin neumorni rad i književna darovitost prepoznati su i brojnim priznanjima. Dobitnica je i prestižne književne nagrade „Goran Bujić“ za ovu godinu, a među ostalim primila je i priznanje Grada Mainza, koji ju je uvrstio među 25 najuspješnijih žena migrantskog područja, i da ne nabrajamo dalje.
Kad smo na početku razgovora Marijanu upitali, kako bi opisala dinamiku i najveće izazove vođenja hrvatskog medija u inozemstvu, kao što je frankfurtski Fenix Magazin, rekla je:
Vođenje hrvatskog medija u inozemstvu, poput Fenix Magazina, nosi jednu posve specifičnu težinu, dinamiku i odgovornost s kojima se redakcije u matičnoj zemlji ne susreću u tolikoj mjeri. Od samog početka moj posao i posao mojih kolega je istovremeno most između domovine i iseljeništva, korektiv, savjetnik i glas stotinama tisuća Hrvata koji žive u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i svijetu. Dinamika našeg rada iznimno je brza i dvosmjerna. S jedne strane, svakodnevno pratimo njemačku politiku, zakone, ekonomska kretanja i društvene promjene jer naši čitatelji tamo žive, rade, grade karijere i podižu djecu. S druge strane, emocije, interesi i korijeni čvrsto su vezani uz Hrvatsku i BiH. Pritom, nije jednostavno istovremeno zadržati pozrnost čitatelja na ključnim društvenim i političkim zbivanjima u domovini. Zbog toga nam nikada nije monotno. No, unatoč svemu, smatram da je danas, više nego ikada, najveći izazov sačuvati hrvatski jezik, kulturu i tradiciju među mlađim generacijama koje su rođene u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji jer jezik u zemlji u kojoj žive im je prvi izbor, a digitalne platforme glavni izvor informacija. Naš je zadatak privući ih sadržajem koji je moderan, vizualno privlačan i blizak njihovom načinu života, i to na hrvatskom jeziku i uz nastojanje da ne izgubimo tradicionalnu publiku. Upravo zbog društvenih mreža i interneta mnogi misle da je danas lakše sačuvati jezik i doći do kvalitetnih informacija, jer je sve dostupnije pa i domovina, ali to nije tako. Upravo zbog te dostupnosti Hrvati su skloni „okretati leđa“ hrvatskim događanjima u zajednici u kojoj žive pa je strah od gubitna identiteta tim veći. No, unatoč svim izazovima, voditi Fenix Magazin iznimno je ispunjavajuće. Naša najveća nagrada jest kada od kolega iz domovine ili čitatelja čujete kako kažu „čitao sam to na vašem portalu“, „ vi ste o tome pisali….“ ili mi netko zahvali jer pišemo o njemu. To je ono što meni osobno daje energiju da istražujemo i svakog dana gradimo kvalitetan sadržaj.
Međutim, na koji način balansirate između tema iz domovine i specifičnih vijesti koje zanimaju hrvatsku zajednicu u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj?
Balans postižemo vodeći se prije svega interesima naših čitatelja i važnošću samih tema. Hrvatska zajednica u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj želi biti informirana o događajima u sredinama u kojima živi, ali istodobno ostaje povezana s domovinom, njezinim društvenim i političkim zbivanjima, kulturom i ljudima. Zato nastojimo povezivati ta dva prostora, a ne promatrati ih odvojeno. Pratimo teme koje izravno utječu na svakodnevni život Hrvata u iseljeništvu, od pitanja njihova položaja i prava do uspjeha pojedinaca, djelovanja hrvatskih udruga, kulturnih događanja i očuvanja identiteta. Jednako tako, donosimo vijesti iz Hrvatske koje naši čitatelji smatraju važnima za razumijevanje onoga što se događa u njihovoj domovini. Pritom nam je važno da naši čitatelji u Fenixu prepoznaju svoj život, svoje probleme, uspjehe i priče, ali i da ostanu informirani o Hrvatskoj. U tome vidimo jednu od temeljnih zadaća našega medija: biti poveznica između domovine i Hrvata koji žive izvan nje. Srećom, tijekom godina smo izgradili jako dobru suradnju sa brojnim hrvatskim zajednicama, sportskim klubovima i pojedincima koji nas redovito pozivaju na događanja i žele da o njima pišemo. Ponosni smo na te suradnje jer svaki čovjek zaslužuje svoj glas, bio on u domovini ili iseljeništvu, a Fenix je oduvijek nastojao biti glas hrvatskog čovjeka u tuđini.
Koliko se profil i interesi vaših čitatelja razlikuju u odnosu na publiku koja živi u Hrvatskoj?
Razlike postoje, ponajprije zbog životnog iskustva i svakodnevice naših čitatelja. Ipak, ne bih rekla da se oni po svojim temeljnim interesima bitno razlikuju od publike u Hrvatskoj. I njih zanimaju politika, gospodarstvo, društvo, kultura i ljudske priče. Razlika je ponajprije u perspektivi iz koje prate te teme i u pitanjima koja proizlaze iz njihova života izvan domovine. Uostalom, razlike postoje i unutar Hrvatske. Znam to iz vlastitog novinarskog iskustva jer sam svojedobno radila za lokalne zadarske novine. Ono što zanima Zadrane ne mora nužno zanimati Splićane. Ljude zanima ono što se događa u njihovoj neposrednoj zajednici, ali i ono što se zbiva na državnoj razini. Slično je i s Hrvatima koji žive izvan domovine. Njih zanima što se događa u rodnom kraju, u gradu ili mjestu u kojem danas žive te u Hrvatskoj i drugim zemljama s kojima su povezani. Pritom bih rekla da je njihovo zanimanje za domovinu često veće nego što je zanimanje domovine za život njezinih ljudi u iseljeništvu. Primjerice, kad objavimo nešto što se dogodilo u Livnu, Imotskom, Hercegovini itd…, zanimanje naših čitatelja iz tih krajeva, a koji žive u tuđini, za taj događaj je veliko. Upravo u tome vidim jednu od najvećih razlika. Zato nastojimo stvarati sadržaj u kojem će se prepoznati i prva generacija iseljenika i oni koji su odrasli ili su rođeni izvan Hrvatske, a istodobno pratiti događanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te zemljama u kojima žive Hrvati. Njihova iskustva nisu ista, ali potreba za pouzdanim informacijama i povezanošću s hrvatskim jezikom, kulturom i identitetom često im je zajednička.
Kako se val novijeg iseljavanja Hrvata u Njemačku odrazio na teme koje obrađujete i sam pristup publici?
S dolaskom novih generacija iseljenika promijenile su se i njihove potrebe. Ljude koji su tek došli u Njemačku često zanimaju vrlo konkretna pitanja: zaposlenje, stanovanje, radna i socijalna prava, obrazovanje djece, zdravstveni sustav i snalaženje u novoj sredini. To su teme koje izravno utječu na njihov svakodnevni život i na odluke koje donose. Istodobno, ne smijemo zaboraviti Hrvate koji u Njemačkoj žive desetljećima, kao ni generacije koje su ovdje rođene i odrasle. Njihova su iskustva drukčija, pa je i raspon tema koje ih zanimaju širi. Zato nastojimo obuhvatiti različite generacije i njihove životne priče, od prvih koraka u novoj zemlji do uspjeha ljudi koji su u njoj izgradili svoj profesionalni i obiteljski život.
Promijenio se i način na koji publika dolazi do informacija. Digitalni mediji omogućuju nam da vijest brzo stigne do čitatelja, ali brzina sama po sebi nije dovoljna. Važno je ponuditi provjerene i korisne informacije te prepoznati teme koje ljudima doista nešto znače. Uz to, više nego ikad važno je biti jasan i kratak. To je ono što traže mladi ljudi. Kao i svaki drugi medij i Fenix prati novitete s kratkim video klipovima, i svim ostalim što je blisko mladim čitateljima. Važno mi je naglasiti da je Fenixov zadatak pratiti stvarni život hrvatske zajednice, a ne svoditi ga samo na priče o odlasku i prilagodbi. Hrvati u Njemačkoj nisu samo iseljenici o kojima se izvještava, nego ljudi koji ovdje rade, stvaraju, odgajaju djecu i sudjeluju u društvu. Upravo takav pristup želimo njegovati u Fenixu.
S kakvim se preprekama najčešće susrećete kada kao iseljenički medij pokušavate nametnuti važne teme u matičnom hrvatskom medijskom prostoru?
Mislim da je jedna od najvećih prepreka to što se život Hrvata izvan domovine još uvijek ne prati dovoljno sustavno u hrvatskom medijskom prostoru. O iseljeništvu se često izvještava kada se dogodi nešto veliko, negativno, kad netko nekoga ubije ili netko napravi neki skandal, manje se piše kada netko ostvari izniman uspjeh ili kada se otvori tema koja privuče širu pozornost. Međutim, svakodnevni život hrvatskih zajednica, njihovi problemi, postignuća i doprinos društvima u kojima žive rijetko dobivaju prostor koji zaslužuju. Pritom nije riječ samo o tome koliko će neka vijest dobiti prostora, nego i o tome prepoznaje li se njezina važnost za Hrvatsku. Hrvati izvan domovine nisu izdvojena skupina koja živi negdje daleko, bez dodira s matičnom zemljom. Oni su dio hrvatskog društvenog, kulturnog i gospodarskog prostora, a njihova iskustva mogu biti važna i za ljude koji žive u Hrvatskoj. Kao iseljenički medij, često imamo drukčiju perspektivu jer smo svakodnevno u kontaktu s ljudima i događajima o kojima se u Hrvatskoj malo zna ili se o njima izvještava tek povremeno. Izazov je te teme učiniti vidljivima i uvjerljivo pokazati zašto su važne i publici u domovini. U zadnje vrijeme su se pojavili mediji koji žele izvještavati o Hrvatima u tuđini prikupljajući informacije sa društvenih mreža ili stranica zajednica i udruga. To ne može tako. Bilo je već u prošlosti medija koji su to pokušali i vrlo brzo odustali. Da bi vjerodnostojno pratili Hrvate u tuđini morate biti među njima, gledati ih, slušati, čuti, vidjeti sve njegove strane i iz toga donositi priču. Ne možete samo prepisivati ono što je netko napisao na društvenim mrežama.
Mislim da se to može mijenjati kvalitetnim novinarstvom, ustrajnošću i suradnjom među medijima. Ne očekujemo da svaka tema iz iseljeništva bude jednako važna svakom mediju u Hrvatskoj, ali smatram da bi život Hrvata izvan domovine trebao biti redovit dio medijskog interesa, a ne samo povremena rubrika ili tema za posebne prigode.
A na koje načine kroz urednički rad pridonosite očuvanju hrvatskog jezika i kulturnog identiteta među mlađim generacijama u dijaspori
Prije svega, objavljivanjem sadržaja na hrvatskom jeziku, ali i pričama o hrvatskoj kulturi, tradiciji, povijesti i ljudima koji svojim radom čuvaju povezanost s domovinom. Važno nam je da mlađe generacije, iako odrastaju izvan Hrvatske, imaju priliku upoznati svoje korijene i razvijati osjećaj pripadnosti hrvatskoj zajednici. Jezik se čuva njegovom svakodnevnom uporabom, a identitet prenošenjem priča i iskustava s generacije na generaciju.
Koliko je izazovno održati neovisnost i relevantnost iseljeničkog portala u današnjem brzom, digitalnom novinarstvu?
Vrlo je izazovno jer se danas vijesti brzo šire, a od medija se očekuje da budu prvi. Ipak, brzina ne smije biti važnija od točnosti i vjerodostojnosti. I to vrijedi i za iseljeničke i za domovinske portale. Neovisnost se čuva dosljednim uredničkim kriterijima, provjerom informacija i odgovornošću prema čitateljima. Relevantni ostajemo ako prepoznajemo teme koje su našoj publici doista važne.
Koje priče, Marijana, iz iseljeništva vas poglavito najviše dotaknu ili potaknu na dublje novinarsko istraživanje?
Mene osobno najviše zanimaju ljudske priče. Ljudi su mi oduvijek bili najveća inspiracija. Vjerujte, i čitatelji vole takve priče jer su, u moru senzacionalističkih naslova, nebitnih vijesti o tome tko je kome što lajkao na Facebooku ili tko je s kim od poznatih, priče o životnim prekretnicama, pobjedi nad nepravdom, uspjehu i borbi za dostojanstven život pravo osvježenje. Puno se govori o iseljavanju i povratku, ali iza svake statistike stoje ljudi i njihove sudbine. Upravo takve priče zaslužuju dublje novinarsko istraživanje, bez senzacionalizma, jer tek tada otkrivaju istinsku priču o čovjeku. Zbog ljudi i takvih priča volim ovaj posao, a čitatelji to prepoznaju.
Kako komentirate suradnju i povezanost između hrvatskih institucija u inozemstvu i medija koji prate našu zajednicu?
Suradnja je važna jer bi hrvatske institucije i mediji trebali imati zajednički interes, a to je informirati i povezivati hrvatsku zajednicu. Ona bi trebala počivati na otvorenoj komunikaciji, dostupnosti informacija i međusobnom uvažavanju, uz jasno očuvanje uredničke neovisnosti medija. Fenix je to do sada uspio dobro očuvati. Kvalitetna suradnja može pridonijeti boljoj informiranosti Hrvata u inozemstvu i većoj vidljivosti njihova djelovanja u javnosti i u domovini, ali i među matičnim institucijama u kojima žive. Kako sam ranije i spomenula, ta suradnja ne smije biti na nivou društvenih mreža već izravnom komunikacijom. Tek tada imamo dobru suradnju i pravu vijest.
Izjavili ste da vas je Frankfurtski sajam knjiga prilikom prvog posjeta prije petnaestak godina potpuno preplavio. Kakav je osjećaj bio vratiti se na sajam kao autorica koja na njemu istovremeno predstavlja dvije važne knjige na dva različita jezika?
Svih ovih godina nikad me nije napustio osjećaj nevjerojatne privlačne snage koju Sajam ima i koju u meni budi. Kad uđete u te paviljone, na trenutak zastanete među štandovima i osjetite kako svugdje oko vas nešto novo čeka da bude otkriveno. Znate kako bih ja to opisala? Kao da se nalazite u golemim hodnicima ljudske mašte iz prošlosti i sadašnjosti, u kojima se susreću tisuće različitih svjetova, kultura i ideja, a odasvud dopiru glasovi pripovjedača. Cijeli se svijet na trenutak okuplja pod istim „šatorom“. Osjećaj da ste dio toga i da svojim romanima možete dodirnuti svaki kutak svijeta, pa i vratiti se u prošlost, neopisiv je. Voljela bih da svaki autor može to doživjeti. Znate onaj osjećaj kad vam se čini da ni riječima ni fotografijom ne možete vjerno dočarati ono što vidite i osjećate, a tako bi željeli da to drugi vide? E, upravo se tako ja osjećam među svim tim knjigama.
Na Hrvatskom štandu predstavili ste roman Provalija, potresnu dramu o obiteljskoj tajni i čovjeku koji saznaje da djeca nisu biološki njegova. Kako je frankfurtska publika reagirala na ovu priču?
To je priča koja izaziva pozornost gdje god predstavljam roman, pa tako i u Frankfurtu. Ljude je zanimalo tko je taj čovjek i kako se netko može nositi s takvom situacijom. Mnogi su mi govorili što bi oni napravili na njegovu mjestu. No, nitko od nas ne može znati kako bi reagirao dok se sam ne nađe u takvoj situaciji. Među publikom je bilo i ljudi koji su poznavali nekoga tko je prošao kroz nešto slično pa su željeli podijeliti ta iskustva. Sve je nekako izgledalo kao da sjedite u društvu prijatelja i razgovarate, razmjenjujete iskustva, mišljenja i priče iz života. Kad publika tako reagira na moj roman, to mi je najveća nagrada. Znači da sam ih i prije nego su počeli čitati uvukla u stranice romana. Upravo se to dogodilo i u Frankfurtu.
Istovremeno ste na talijanskom štandu najavili prijevod romana Njegova žena (Sua moglie). Koliko je za vas bilo važno poslati poruku na međunarodnoj razini o ženi koja pronalazi snagu i pravo na vlastiti glas?
Nedavno su me baš talijanski mediji pitali kako bih svoju knjigu trebali definirati s pomoću tri ključne riječi pa sam rekla da bi to bile: istina, trauma i sloboda. Istina zato što se glavna junakinja mora suočiti s istinom koja joj mijenja cijeli život. Trauma zato što nijedan zločin ne završava trenutkom u kojem je počinjen – njegove posljedice ostaju u ljudima. A sloboda zato što do nje je najvažniji put koji žrtva mora prijeći onaj prema spoznaji da njezin život više ne mora određivati čovjek koji ju je povrijedio. Te tri riječi i te definicije važno je poslati kao poruku svakoj žrtvi u bilo kojoj zemlji. Svaka žrtva, bila ona žena ili muškarac, mora pronaći snagu i dobiti pravo na vlastiti glas. Unatoč traumi. Talijanima je ova knjiga posebno zanimljiva jer je nasilje nad ženama još uvijek aktualno. Nasilje je danas puno vidljivije, glasnije se o njemu govori, a društvo i institucije puno strože osuđuju ponašanja koja su se nekada prešutno tolerirala.
Vaši romani Grijesi, Njegova žena i Provalija temelje se na istinitim događajima i formiraju kroniku naših prostora u zadnjih pedeset godina. Kako uspijevate pretočiti puki dokumentarizam stvarnih sudbina u duboku psihološku dramu?
Zato što nastojim doista upoznati ljude o kojima pišem. Slušam ih i promatram; ne prenosim samo njihove riječi, nego nastojim vidjeti ono što se krije u njima, iza njihovog glasa, u pogledu, drhtaju, pokretu ruku i tijela, u načinu na koji nešto izgovaraju. Propitkujem ih i otvaram njihove rane, dajući im povod za razmišljanje i svojim pitanjima potičem ih da se i sami zapitaju i u sebi pronađu odgovore koji su potrebni i meni i njima.
Sjećam se trenutka kad sam sjedila s glavnom junakinjom romana „Njegova žena“ dok mi je opisivala jedan događaj. Na trenutak bi zaboravila gdje se nalazi pa bi povisila glas, a već bi u sljedećem trenutku nerozno pogledala po kafiću, kao da se boji da će je netko čuti ili da će netko njoj poznat naići. Dok sam radila na „Provaliji“, našla sam se s ocem o kojem sam pisala i njegovom kćeri te promatrala njihov međusobni odnos. Taj susret mi je otkrio puno više nego što bi mi sam otac ikada mogao ispričati. Pišući „Grijehe“, često sam se susretala sa ženom o čijoj sam sudbini pisala i znale smo zajedno plakati. Kao autorica s njima iznova proživljavam sve ono što su prošli i što još uvijek proživljavaju. Kada nakon takvih susreta danima ostajete u mislima o tim ljudima, onda nije teško njihov život pretočiti u duboku psihološku dramu jer je i sami proživljavate. Umjesto da prepričavam, ja u životima svojih likova živim toliko da do pišem o njima gotovo da osjećam ono što su oni osjećali u tim trenutcima.
Otvoreno naglašavate da s likovima ostajete povezani do kraja života jer su vam povjerili tajne koje nikome drugome nisu. Kako nakon završetka pisanja pronalazite emocionalni odmak od tako teških ljudskih priča?
Kako je uopće moguće samo tako nestati iz života ljudi koji su vas pustili k sebi ili koji su bili dio vašeg života? Oni mogu otići, i vi možete otići, ali s njima uvijek ostajete povezani jer su vam otkrili ono što nikome drugome nisu. Kako pronalazim emocionalni odmak? Ne pronalazim ga ja, život ga pronađe. Nakon što knjiga iziđe, i dalje ostajem s tim ljudima u kontaktu, iako ne tako intenzivno kao dok smo stvarali to djelo. Sve njihovo zauvijek ostaje dio mene, pohranjeno u nekom kutku moje nutrine. To mi iskustvo i osjećaji koje su mi dali, često pomaže i u vlastitim životnim situacijama i odlukama, pomaže mi da stvari sagledam na drugačiji način od onoga na koji bih ih možda promatrala da te ljude nisam upoznala. Sretna sam kad vidim da je njima bolje, iako bol koja ih je promijenila, nikad neće otići iz njihova života. Pa ni ne treba jer im ona daje snagu da idu dalje, a meni su oni suputnici koji su mi pokazali koliko su ljudi ranjivi, a istovremeno iznimlno jaki. Čak i oni koji su krivi, koji su počinitelji, nose svoje rane. Svi mi nosimo svoje rane, netko lakše, netko teže, ali rijetki imaju priliku govoriti o njima tako da svijet ne zna tko zapravo govori. Sretna sam i počašćena jer su mi povjerili da ja progovorim u njihovo ime.
Dobitnica ste književne nagrade „Goran Bujić”. Koliko vam takva priznanja iz domovine znače u kontekstu vašeg stvaralaštva koje nastaje i promovira se u iseljeništvu?
Već sam ranije izjavila kako je nagrada „Goran Bujić“ za mene izrazito osobna jer sam ga poznavala. Tek sam zakoračila u svijet novinarstva i radila za isti medij kao i pokojni Goran, pa je za mene ova nagrada poput putovanja u prošlost. Svaka je nagrada iznimna čast i duboko sam zahvalna svima koji su prepoznali moj rad. Posebno je dirljivo primiti takvo priznanje iz domovine kada stvarate u tuđini, to je najljepša potvrda da vaš rad i dalje živi tamo odakle ste krenuli, poručila je Marijana Dokoza.
Razgovarao: Mladen Pavković,
Snimio: Željko Jakovljević
