By Evo, danas je na TV u Dnevniku objavljeno ono na što sam/smo, mi grupa hrvatskih znanstvenika, ekonomista, najavila. Kada se sve uzme u obzir, nema tu čuđenja, sve je logično i sve je jasno. Dobro je i pozitivno za EU, ali za Hrvatsku nije ako pođemo s pozicija da imamo sve da budemo Švicarska, ali nemamo znanja, političke volje, a niti znamo oblikovati državu pa smo teško breme za EU. S druge strane, ako se pođe od činjenice da smo nesposobno, onda je preuzimanje od strane EU i jakih kompanije dobro rješenje. Ipak, teško se sa ovim drugim složiti, ali činjenice su tu.
Dakle, cijenjena Gđa. Ursula von der Leyen, Predsjednica Europske Komisije objavila je da je potrebno srediti stanje na tzv. Zapadnom Balkanu. Njene riječi su bile „Ne tražimo da vi dođete k nama, nego mi ćemo sad doći k vama“. Dakle, EU kroz investicije „otvara lov“ na hrvatske resurse i preuzimanje hrvatskog poduzetništva, a time i svega ostalog. Takvo preuzimanje, od strane izvanhrvatskih kompanija, a i država, koje se naziva „investiranjem u Hrvatsku“, nažalost, sasvim je logično. Pokazali smo sve boljke nesposobne hrvatske države i politike koja nije u stanju osigurati razvoj poduzetništva kao ni ustroj građanske države, pa smo proizveli neprikladno okruženje za razvoj nacionalnog poduzetništva, posebno malog i srednjeg poduzetništva, a uz to korupcija raste i očito se podupire mjerama koje su kombinacija neznanja i političke (ne)volje.
Evo, i TV Dnevnik odmah danas dokazuje opravdanost najavljenog koraka EU-a, koji u biti kaže ono što sam već ranije pisao, a to je „gospodo Hrvati, mi smo pustili vas 30 godina, a sad, kad ne znate, pustite nas da riješimo Hrvatsku“. I točno je, sve smo napravili da vrlo jasno pokažemo svoju nesposobnost snažnim državama EU-a i korporacijama koje trebaju resurse i tržište za svoj razvoj. Stoga i mediji na TV Dnevniku kažu kako nemamo dovoljno mlijeka, proizvodnja krumpira je nedovoljna, pa dakle trebamo pomoć, jer ne znamo, unatoč bogatim resursima. Dakle, evo, budimo sretni da nam dolaze strane korporacije koje će preuzeti Slavoniju, organizirati proizvodnju, aktivirati Luku Rijeka, zaposliti naše koji nisu uspjeli pobjeći u inozemstvo i kako izgleda svi sretni! Ne samo Slavonija nego i sve drugo, a posebno turizam.
A da li je to tako?
Upozoravali smo, i upozoravamo, na svo zlo koje primjerice otvara novi „Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama“, a koji ne zaštićuje domaće vlasnike marina, nego omogućuje da im se ne produže koncesije, a obeštećenje ….hm… Naše more i turizam, na kojem opstoji veliki dio hrvatske ekonomije, otvoren je za preuzimanje.
Hrvatska je bogata vodama, pa je komično gledati u trgovinama gdje strani turisti kupuju vodu u plastičnim kanistrima, a ne znaju da je naša, hrvatska, tekuća voda bolja od flaširane. Auta peremo tekućom vodom u dvorištima i na ulici, jer je ima, a i nije baš skupa. Bogati smo vodama pa je logično da je već netko „bacio oko“ na hrvatske vode pa će nas poučiti da se voda tako ne koristi, jer je i drugima izvan Hrvatske potrebna.
A hrana? Naša hranilica Slavonija, snažan je dokaz nesposobnosti politike i države da tu plodnu Slavoniju pretvori u hranilicu Hrvatske i Europe. Sve je tu,,, zemlja, poljoprivrednici koji žele razvijati svoje farme, ali ne ide, a GEM CEPOR istraživanja, naslovljena „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom“ daju odgovor na sve. Istodobno, hrvatski znanstvenici istražuju, objavljuju članke i knjige, kao primjerice knjigu „Zarobljeno društvo, makronacionalni sustavi, korupcija i demografija“, ali takvi tekstovi nisu dobrodošli, jer „nekome“ smetaju. Također, nobelovac prof. Joseph Stiglitz, kada govori o ekonomijama i državama u tranziciji, posebno onima koje su bogate resursima, upozorava na put njihovog osiromašenja, ali koga je u Hrvatskoj briga za njegova upozorenja.
Ima Hrvatska još jedan resurs, (ne)znanje, ali ono su preuzeli političari pa su oni postali znanstvenici kojima jako smetaju istinski znanstvenici. I sad, takvi hrvatski politički „znanstvenici“ EU-u i kompanijama nisu potrebni pa ih oni rado ostavljaju nama da se igramo politike i izbora, dok ekonomija i resursi izmiču nacionalnim interesima Hrvatske, ali i cijelog „Zapadnog Balkana“. Nije potrebno napominjati načine kojima se razvijene i pametno oblikovane države štite od preuzimanja drugih država i kompanija pa ostavljaju samo planirani i nadzirani dio gospodarstva otvoren za investicije, ali samo uz uvjet snažne domaće ekonomije. Svi to uglavnom znamo, ali našu politiku to ne zanima, pa ovdje vrijedi ona stara grčka krilatica sapienti sat, ili na hrvatskom „pametnom dosta“.
Evo, toliko o tome. Nije potrebno obrazlagati, jer sam/smo puno pisali o svemu ovome. Ostaje zaključak, pokazali smo duboku nesposobnost u upravljanju državom i razvoju gospodarstva, a posebno poduzetništva pa je sasvim logično da je jedini izlaz preuzimanje hrvatskog gospodarstva, a tako i države. I da smo jasni, nema tu više prostora za kritiku EU-a, jer oni rade što moraju, budući smo dosadili „i Bogu i ljudima“, jer svojim rezultatima gušimo cijelu EU, a koju čeka teško sučeljavanje sa mega silama, kao što je nadolazeća Kina i Azija, a kojima se i SAD teško može oduprijeti. Dali su nam vremena 30 godina, koje nismo iskoristili pa sad imamo što imamo. Imat ćemo period rasta, na što će politika pljeskati i tumačiti svojim uspjehom, ali ne i razvoja, nakon čega nastupa Joseph Stiglitz i njegova najava osiromašenja ekonomija u tranziciji koje su bogate resursima.
Nema potrebe proširivati ovu temu, jer sve je jasno.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
