Zadnjih dana i tjedana smo svjedoci snažnog ‘guranja’ Crne Gore prema članstvu u EU. Hrvatska ima svojih 8 potpuno opravdanih uvjeta glede trasiranja staze ili ‘mape puta’ u političkom smislu službene Podgorice ka EU. Međutim, najvažnije u toj priči za Hrvatsku
je položaj hrvatskog naroda u C. Gori, poglavito Boki kotorskoj. Poštivanje njihovih prava, pače jačanje. Primjerice, upravo radi Hrvata koji su najproeuropskiji element u Crnoj Gori bilo bi uputno ali i ljudski omogućiti im zagarantirana tj. osigurana mjesta u kako lokalnim tako i državnim tijelima vlasti sve do Parlamenta (Skupština Crne Gore) i Vlade. Jasno, u državnim službama. Slično srpskoj manjini u Hrvatskoj. Zašto bi to bilo previše za Podgoricu? To bi bio jedan ogromni iskorak u pozitivnom smislu za tu malu balkansku ali i mediteransku zemlju. Ona bi svojim takvim stavom pokazala da premda je površinski možda i mala ali bi svojom velikodušnošću spram Hrvata koji su njezini građani i državljani pokazala svoju veličinu ne samo pred Hrvatskom i Europom nego i svijetom. Pa zašto joj ne pomoći u tome? Jasno, to bi bio dodatni udarac (pro)beogradskim i (pro)moskovskim snagama u njoj. A uzevši u obzir sve nedaće koje Hrvati Boke prođoše bilo bi i krajnje pošteno.
Boka, povijest i bokeljske kontroverze
Boka kotorska je stoljećima bila sastavni dio Dalmacije. Sve do 1918. S tim da je bila i u sastavu Hrvatsko-Ugarskog Kealjevstva od 1371.-1382. I pod kratkotrajnom vlašću Francuza i Rusa. Od 1806.-1897. pod ruskom a 1807.-1813. francuskom vlašću. 1813. bio je sporazum o ujedinjenju Boke i susjedne Crne Gore ali je to dokinuto odlukama Bečkog kongresa zahvaljujući nastojanjima Austrije. 1814. Boka ponovno dolazi pod vlast Habsburške Monarhije. Čak su i Rusi bili protiv projekta ujedinjenih susjednih Boke i Crne joj Gore. 1918. je kao dio Dalmacije tj. hrvatskih zemalja ušla u sastav Države SHS pa onda preko nje u sastav Kraljevstva SHS. No, od 1918.-1922. tj. do ukinuća povijesnih pokrajina kao administrativnih jedinica Boka ili Boka kotorska je bila posebna pokrajina. Nakon toga, prostor bivše pokrajine Boke je postao dijelom novoosnovane Zetske oblasti a od ustanovljenja banovina 1929. sastavnim dijelom Zetske banovine sa sjedištem na Cetinju. Na našu veliku žalost, Boka tj. kotar Kotor za razliku od dubrovačkoga nije uvršten u okvir Banovine Hrvatske 1939. godine. Raspadom Kraljevine Jugoslavije neslužbena regija Boka ili Boka kotorska dolazi pod vlast Italije koja ju anektira. U partizanskim redovima je osnovano Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Crne Gore i Boke i tako je bilo sve do srpnja 1944. Nakon toga je ZAVNO Crne Gore i Boke preimenovano u Crnogorsku Antifašističku Skupštinu Narodnog Oslobođenja (CASNO). No i nakon proglašenja FNRJ u raznim administrativnim tijelima se koristio pojam Crna Gora i Boka kotorska. No kasnije se ono Boka izgubilo u službenoj korespondenciji. Glede pripajanja Boke kotorske Crnoj Gori valja znati da taj čin nije dobio većinu na tijelu koje je o tome imalo odlučivati. Naime, od 43 njegova člana 22 nisu dala svoj pristanak što znači da ga većina nije izglasala. No, ipak je ono sprovedeno. Drugim riječima, bilo je nelegitimno. I krajnje nemoralno. Nezakonito također. Ali u Titovoj Partiji ‘nije se uvijek držalo zakona kao pijan plota’ a niti se vodilo načelom legitimiteta. Jasno, tadašnja tijela NR Hrvatske poput Sabora, Vlade nisu pristala na takvo određivanje granica a morali su. Nije bilo niti referenduma o takvoj odluci a što je također bilo predviđeno u takvim slučajevima jer je u Boki bio vrlo visok postotak Hrvata. Prema tome, povijesne činjenice su činjenice. Sličan slučaj je i glede ‘razmjene’ teritorija između Crne Gore i BiH i to ni manje ni više nego telefonskim putem između Blaža Jovovića i Đure Pucara Starog glede izlaza na more BiH koji je “prepušten” Crnoj Gori za rubne dijelove Stare Hercegovine u korist BiH istočno od Magliča. Prema tome, te povijesne datosti valja izvaditi iz ‘naftalina’ ili ladica i iznijeti javnosti pred oči. Osobito glede nastavka pregovora o pristupanju Crne Gore EU. Pa i da se ispravi ta nepravda. Moguće, davanjem dodatnih ‘koncesija’ Hrvatima u Boki i Crnoj Gori ili da Boka zbog svoje specifičnosti uživa položaj svojevrsnog specijalnog statusa ili stanovitog stupnja autonomije u sklopu Crne Gore. Jasno i poradi suzbijanja malignog utjecaja Beograda i Moskve. Osobito glede anuliranja bilo kakvih pretenzija na teritorij Hrvatske s ‘istočnih’ strana ali i svojatanja te uzurpacije kulturne kako materijalne tako i nematerijalne baštine Boke koja je gotovo sva katolička i hrvatska uključujući i Bokeljsku mornaricu. Jer ako smo već kod samih teritorija onda Hrvatska puno više ima razloga za potraživanjem prostora van njezinih granica no što bi bilo obratno. I to treba dati jasno na znanje svima! Ne da Hrvatska ima pretenzije na prostor Crne Gore nego ukoliko s te strane ima naznaka ugroze spram Hrvatske onda i to glede polaganja prava Hrvatske na prostor cjelokupne Boke kotorske. Jer bez reciprociteta nema prosperiteta! Ovo je prilika da bolje savladamo lekciju iz hrvatskih povijesnih istina te nam se ne ponavljaju pogrješke iz prošlosti. Pa ćemo radosnije pjevati pjesme poput ‘Lijepa li si’ a stihovi poput ‘Herceg-Bosno srce ponosno’ će nam biti pritom još ‘slađi’. A kada smo kod pjevanja pa možemo pjevati i pokoju pjesmu o hrvatstvu istočnog Srijema, Boke a i Bosne nam ponosne kao i zemlje hercegove tj. Hercegovine. Zanimljivo da jedan od gradova na obalama Bokokotorskoga zaljeva nosi ponosno ime Herceg-Novi. To je grad koji utemelji kralj Bosne i hrvatske krvi Tvrtko Kotromanić. Da, doista, zanimljiva je Boka, taj ‘Zaljev hrvatskih svetaca’! Pa onda spoznajmo čari i draži Boke i Kotora grada.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela










