By Na političkoj sceni Hrvatske, negdje između obećanja o “nikad većem rastu” i računa koji rastu još brže, djeluje Blok umirovljenici zajedno (BUZ). Neki nas podržavaju, neki kritiziraju, a mnogi nas se sjete tek kada novčanik ponovo postane lakši od političkih obećanja na koje su (opet) nasjeli prije izbora.
Godinama BUZ upozorava umirovljenike na pošast rastućeg siromaštva, posebno u godinama visoke inflacije, ne one koju Plenković & coo objašnjavaju grafikama i stručnim izrazima, nego ona narodna koju svi razumiju, ono kao kada odeš po kruh, mlijeko i lijekove, a vratiš se kući sa osjećajem da si upravo financirao manju svadbu. A tek visoke cijene? One nisu rasle kao sitna kišica već odjednom nahrupile poput pravog pljuska po džepovima umirovljenika. Trgovine su postale mjesta gdje ljudi već odavno ne kupuju ono što žele nego pažljivo biraju što si još mogu priuštiti bez da mjesec završi desetak dana prerano.
Puno puta sam u ime BUZ-a pozivao, posebno umirovljenike, da prouče i prihvate prijedloge sa rješenjima kroz konkretne modele za bolje mirovine, pravednije usklađivanje i veća prava starijih osoba. Ali birači, posebno umirovljenici, su očito bili zauzeti važnijim stvarima, poput slušanja istih obećanja od onih koji ih se sjete samo pred izbore uvjeravajući sami sebe da će ovaj put možda ipak biti drugačije. „Ma neće to dugo trajati“, govorili su u sebi vjerojatno mnogi dok su brojali posljednje eure za režije kao kirurg krvne stanice pod mikroskopom. Drugi su tvrdili da nije sve tako loše jer je Vlada opet rekla da “nikad nije bilo bolje” itd. itd.
Sada kad je postalo jasno da visoka inflacija opet ozbiljno prijeti standardu starijih, BUZ ponovo pozva umirovljenike da zajedničkim naporima zaštitimo ono najvažnije, mirovinu. Hoće li opet mnogi ostati po strani, čekati da se problem riješi sam od sebe ili da ga riješi netko drugi? Možda neki čekaju čudo da ih politika konačno prestane razočaravati, što je otprilike isto kao čekati da nas kiša pita smije li padati.
Kako je sve izvjesnije da ni jedna umirovljenička stranka, pa tako ni BUZ, samostalnim izlaskom na izbore ne može ostvariti dovoljno glasova za sudjelovanje u radu Hrvatskog sabora, jasno je da moramo razmišljati o rješenjima koja kod dijela ljudi izazva političku alergiju. Da, da glasovi ne bi „propali“ moramo se odlučiti za koaliranje, mada nam je jasno da riječ koalicija kod nekih izaziva više drame nego račun za grijanje usred zime.
Politička koalicija znači ono što u politici vrijedi više od obećanja, koaliranje donosi i čuva glasove, jer matematika je neumoljiva, bez dovoljno glasova ni najbolja ideja ne vrijedi više od komentara na društvenim mrežama. Naravno da smo svjesni niza različitih reakcija i komentara, posebno od hejtera koji će požuriti sa komentarima poput: „Aha, sad ste sa njima?“, „Baš ste se prodali!“, „Bolje nam je propasti nego surađivati sa krivima!“ itd. itd. Ponekad najveći problem nisu ni visoka inflacija ni visoke cijene već oni koji odbiju podržati rješenja, ali zato u pravilu prvi pitaju zašto se ništa nije promijenilo
U politici nije važno tko vam se sviđa, nego tko je spreman boriti se za vašu mirovinu dok drugi samo komentiraju sa sigurne udaljenosti. Bez podrške i bez glasova nema promjena.
U Zagrebu, 21. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
