By HRVATSKA 2026.: BOGATIJI MRTVI NEGO ŽIVI
Negdje između službenog optimizma iz Zagreba i powerpoint ekstaze iz Bruxellesa, Hrvatska je konačno postala europska priča o uspjehu. Toliko uspješna da je odlučila riješiti najveći problem siromašnih zemalja – ljude. Jer, budimo realni: što će ti stanovništvo kad imaš rast BDP-a?
Dok ministri ponosno paradiraju s grafovima koji idu gore kao cijene apartmana na Hvaru, u Makarskoj, Brelima, Baškoj Vodi… narod ide dolje – autobusom za München. Hrvatska je napokon pronašla ekonomsku formulu budućnosti: što nas je manje, statistika izgleda bolje.
Nekad su države povećavale produktivnost. Hrvatska je otišla korak dalje – smanjila je nazivnik.
Matematika je neumoljiva. Ako tortu dijeliš na manje ljudi, svakome ispadne veći komad. Istina, pola ekipe peče kolače u Irskoj, druga polovica ugrađuje keramiku u Stuttgartu, ali nema veze – na papiru smo skoro Švicarska. Samo bez novca. I Švicaraca.
Ministarstvo izvoza djece
Država je razvila inovativni razvojni model koji bi ekonomisti mogli nazvati “subvencionirani izvoz mozgova”. Uložiš desetljeća u školovanje liječnika, inženjera i programera – i onda ih s ljubavlju zapakiraš za njemačko tržište rada. To je hrvatski doprinos europskoj solidarnosti.
Njemačka dobije gotov proizvod. Hrvatska dobije fotografiju za Božić i povremeni paket s Milka čokoladama. Naravno, uvijek ostaje nada da će se vratiti. U penziji. Možda. Da umru uz more.
Jadran: najveća hrvatska tvornica
Industrijska strategija Hrvatske danas je jednostavna kao cjenik kuglice sladoleda: Ako nema balkon – nema ekonomije.
Nekad smo imali brodogradnju, proizvodnju, izvoz. Danas imamo ključ u sef-boxu i WhatsApp poruku: “Poštovani gost, check-in od 14h. Klima ne radi ako su otvoreni prozori.”
Turizam je postao religija, a apartmanizacija nacionalni sport. Mladi više ne pitaju: “Što želiš biti kad odrasteš?” nego: “Koliko soba ostavlja baba?”
Inovacije? Tehnologija? Industrija? Naravno. Ako pod tehnologiju računamo pametnu bravu za apartman i aplikaciju koja javlja kad je gost potrošio tri role WC papira.
Republika pečata
A onda dolazimo do svetinje hrvatske civilizacije: birokracije. Dok privatnik pokušava otvoriti obrt, tri šaltera dalje službenica traži papir koji potvrđuje da papir postoji.
Hrvatska ima toliko općina da bi čovjek pomislio kako svaka livada ima svog načelnika. U nekim krajevima broj stanovnika i broj zaposlenih u općini ulaze u opasno intiman odnos. Administracija se širi po zakonu fizike koji još nije priznat: Svaka državna služba zauzima sav raspoloživ prostor bez obzira na svrhu. Nije to uhljebništvo. To je kulturna baština.
Kazna za rad, nagrada za beton
Ako ste mladi stručnjak – čestitamo. Država vas voli toliko da vam uzme značajan dio plaće kako bi financirala sustav u kojem se više isplati imati apartman nego doktorat. Hrvatska je možda jedina zemlja gdje roditelji djetetu mogu reći: “Sine, uči školu da jednog dana možeš otplaćivati kredit nekome tko iznajmljuje studio apartman od 17 kvadrata za 220 eura noć.”
Ekonomija rada izgubila je bitku protiv ekonomije madraca. Znanje je postalo hobi. Kvadrati su ideologija.
Zemlja praznih stanova i punih oglasa
Imamo stotine tisuća praznih stanova. I ljude koji nemaju gdje živjeti. To je hrvatski zen kapitalizma. Stan postoji. Ti ne postojiš dovoljno financijski da bi ga koristio. U međuvremenu, oglasi za posao niču kao gljive poslije kiše, a radnu snagu uvoze ljudi koji Hrvatsku otkrivaju preko Google Mapsa i birokracije koju ni domaći ne razumiju.
I tako nastaje novo društvo: Jedni rentaju. Drugi rade. Treći odlaze. A četvrti pišu strategije.
Posljednja injekcija
No prava zabava tek dolazi. Jer veliki dio današnjeg rasta pliva na europskoj infuziji fondova. To je kao da netko kaže: “Pogledaj kako sam zdrav!” dok stoji priključen na aparat.
Kad slavina jednom uspori, ostat će pitanje: Što zapravo proizvodimo osim optimizma, PDF strategija i ključeva od apartmana?
Epilog Crnog Labuda
Hrvatska možda stvarno raste. Ali postoje biljke koje rastu i dok su uvenule. Rast nije isto što i razvoj. A država koja slavi brojke dok joj autobusi mladih odlaze preko granice podsjeća na čovjeka koji se hvali da mu je kuća toplija – jer je prodao prozore.
Dobrodošli u Hrvatsku 2026.
Zemlju gdje BDP raste brže od broja ljudi koji još vjeruju da će ovdje dočekati mirovinu.
Crni Labud
