By Kako uopće razumno odgovoriti na pitanje zašto se već gotovo tri desetljeća „vojska“, sa više od 1,2 milijuna umirovljenika, ponaša kao stado pred šišanje, strpljivo čekajući trenutak kada će i na njih ponovno doći red za novo poniženje, novo zakidanje i novo osiromašenje?
Naprosto je nevjerojatno da toliki broj ljudi može toliko dugo, gotovo mazohistički, trpjeti nepravdu koju im sustavno proizvodi politika. Iz godine u godinu gledamo kako siromaštvo među umirovljenicima poprima razmjere društvene epidemije, epidemije iskonskog siromaštva koja sve veći broj ljudi tjera na borbu za golo preživljavanje. Upravo zato se nameće pitanje, zašto se barem „ozbiljniji“ dio od tih 1,2 milijuna ne može ili ne želi pokrenuti, i stvari konačno uzeti u svoje ruke?
Ne postoji objektivan razlog niti prihvatljivo objašnjenje za činjenicu da je vrijednost prosječne mirovine tijekom posljednja dva desetljeća praktički prepolovljena. Istodobno, samozvani „predstavnici“ umirovljenika, smješteni pod skute vlasti, i dalje uživaju povjerenje upravo onih koje su svojom političkom trgovinom doveli do ruba egzistencije.
Kada pitate umirovljenike za koga su glasali, gotovo svi će reći da nisu podržali „lažljivi“ HSU ili političke koalicije koje godinama sudjeluju u održavanju postojećeg stanja, no to je nažalost obična laž jer bi u suprotnom BUZ već odavno imao političku snagu koja bi omogućila snažniju prisutnost u lokalnim predstavničkim tijelima, i u Hrvatskom saboru.
Inflacija koja posljednjih godina, naročito zadnjih nekoliko mjeseci divlja, dodatno će srozati ionako mizerne mirovine, baš kao i plaće jer će uz rast cijena opadati kupovna moć mirovina i plaća. Kada pogledamo kako brzo Vlada reagira na neka događanja koja su u interesu vladajuće većine, poput dizanja svojih plaća, onda se trebamo zapitati koji je razlog da Vlada ne reagira istom brzinom kada su u pitanju egzistencijalni problemi svojih građana.
Da je netko prije tridesetak godina tvrdio kako će Hrvatska 2026. godine biti pri europskom dnu prema većini pozitivnih pokazatelja, a pri vrhu po korupciji, inflaciji, neučinkovitom pravosuđu i društvenim nejednakostima, proglasili bismo ga luđakom ili neprijateljem države. Danas, nažalost, živimo stvarnost koja je gora i od najmračnijih prognoza s početka 90.-ih.
Sa jedne strane imamo uski krug privilegiranih koji su se, mnogi uz političku zaštitu, obogatili kroz privatizacijske „igre“, pogodovanja i sustav koji prečesto više sliči organiziranom kriminalu nego pravnoj državi, a sa druge strane raste broj građana koji jedva preživljavaju, među njima i najveći broj umirovljenika.
Pitanje za sve koji ovo čitaju više nije što vlast još može učiniti građanima. Pravo pitanje glasi, što se još mora dogoditi da građani, uključujući i 1,2 milijuna umirovljenika, konačno postanu svjesni vlastite snage i prestanu pristajati na ulogu nijemih promatrača vlastitog siromašenja?
U Zagrebu, 20. 05. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
