Generacija s rizikom: Zašto država mora skinuti šapu s kapitala mladih poduzetnika…

Kada u Hrvatskoj s dvadeset i nekoliko godina odlučite ući u realni sektor, registrirati trgovačko društvo i preuzeti tržišni rizik, okolina vas promatra s mješavinom divljenja i skepticizma. No, ono na što vas nitko ne priprema jest spoznaja da tržište, sa svim svojim surovim zakonitostima ponude i potražnje, zapravo nije vaš najveći izazov. Tržište je fer ako imate konkurentan proizvod, jasnu prodajnu strategiju i radite 12 sati dnevno, opstat ćete. Pravi zid vas dočeka kada shvatite da se država prema vama ne ponaša kao partner koji potiče rast, nego kao ortak koji traži svoj dio zarade prije nego što je prva faktura uopće naplaćena.

Kao netko tko svakodnevno vodi poslovanje na terenu, ali i kroz rad unutar institucija poput Hrvatske gospodarske komore (HGK) vidi sustav iznutra, sjedim na rascjepu dvaju svjetova. Gledam tromi aparat naviknut na stara pravila i novu generaciju koja želi raditi brzo, čisto i moderno. Mi ne tražimo državnu milostinju, poticaje ni subvencije. Tražimo samo da nam se ne oduzima zrak u fazi rasta.

Tri fiskalne i administrativne zapreke koje isisavaju likvidnost

Uspjeh svake mlade tvrtke u prve tri godine poslovanja ovisi isključivo o upravljanju novčanim tokom (cash flow). Nažalost, naš porezni i regulatorni sustav dizajniran je tako da vam likvidnost oduzme u najkritičnijoj fazi:

1. Kažnjavanje reinvestiranja kroz porez na dobit Osnovna ekonomska logika nalaže da se mlada tvrtka razvija isključivo kroz zadržavanje i reinvestiranje ostvarenog profita. Kada poduzetnik odluči da neće podići dobit za osobnu potrošnju (uz plaćanje poreza na dohodak od kapitala i prireza), već je želi ostaviti na računu za dokapitalizaciju, proširenje asortimana, uvoz robe ili otvaranje nove poslovnice, država mu svejedno uzima standardnu stopu poreza na dobit (10% ili 18%). Država želi svoj dio odmah, bez obzira na to što taj novac ostaje unutar sustava i služi za generiranje nove vrijednosti. To je izravno gušenje domaće konkurentnosti.
2. Skupa digitalna fasada i “kultura pečata” Svjedočimo apsurdu: dok nova generacija u svakodnevnom poslovanju koristi napredne e-commerce sustave, automatizaciju zaliha i digitalni marketing, državna administracija i dalje počiva na logici fizičkih obrazaca i administrativne tromosti. Banalne pravne promjene, poput prelaska s j.d.o.o. na d.o.o. strukturu ili promjene sjedišta tvrtke, i dalje zahtijevaju skupe javnobilježničke pristojbe, komplicirane procedure pri Trgovačkom sudu i tjedne čekanja da se podaci proknjiže u Sudskom registru. Mladi poduzetnik tu gubi ono najvrijednije fokus i vrijeme koji bi trebali biti usmjereni na prodaju.
3. Institucionalna pasivnost komorskog sustava Kroz vijeće u HGK vidim koliku infrastrukturu i potencijal taj sustav posjeduje od B2B umrežavanja i otvaranja stranih tržišta do stručne pomoći oko uvoznih pravila, carina i certifikacije robe (atesta). Međutim, na terenu te institucije prečesto ostaju pasivni promatrači. Mlade tvrtke ne trebaju administrativne čestitke ni deklarativnu podršku; trebaju proaktivan štit i edukaciju koja će ih pripremiti za regulatorne zahtjeve prije nego što im na vrata pokuca represivni aparat s prvom naplatom kazne.

Kako bi stimulativan sustav trebao funkcionirati u praksi?

Ako su političke deklaracije o “ostanku mladih u Hrvatskoj” stvarne, pravila igre moraju se hitno promijeniti iz represivnih u stimulativna. Nova generacija poduzetnika artikulira tri jasna, zakonski izvediva zahtjeva:

• Implementacija “Pravila prve pogreške” u Zakon o državnom inspektoratu: U prve dvije godine poslovanja, mikro i male tvrtke u vlasništvu osoba do 30 godina ne smiju biti izvrgnute drakonskim novčanim kaznama za administrativne i proceduralne propuste (krivo postavljene deklaracije, banalni propusti u rokovima i sl.). Zakon mora obvezati inspekciju da pri prvoj kontroli djeluje isključivo savjetodavno izdavanjem zapisnika i žutog kartona s rokom od 30 dana za otklanjanje nedostataka. Dopustite nam da naučimo hodati prije nego što nas kaznite jer smo posrnuli.
• Uvođenje nulte stope poreza na reinvestiranu dobit: Pravni okvir mora omogućiti potpunu poreznu olakšicu za zadržanu dobit. Ako novac ostaje na računu tvrtke i preusmjerava se u nabavu dugotrajne imovine, razvoj poslovanja ili nova zapošljavanja, porezna stopa mora biti 0%. Taj isti euro država će naplatiti višestruko i dugoročno kroz veći promet, veći priljev od poreza na dodanu vrijednost (PDV) i poreze na plaće novozaposlenih radnika.
• Moratorij na parafiskalne namete u ranoj fazi: Plaćanje desetaka skrivenih naknada, članarina i taksi samim time što postojite na papiru predstavlja izravan uteg na operativno poslovanje. Za mlade tvrtke u prve tri godine poslovanja, svi parafiskalni nameti moraju biti zakonski svedeni na nulu.

Poduzetništvo kao oblik modernog aktivizma

Biti mlad poduzetnik u Hrvatskoj danas nije samo poslovni potez to je prvorazredni društveni aktivizam i domoljublje. Svaki mladi čovjek koji odluči uložiti vlastiti kapital, preuzeti osobni rizik i otvoriti radna mjesta ovdje, umjesto da potraži ekonomsku stabilnost izvan granica, donio je pobjedu cijelom društvu.

Mi se ne bojimo tržišne utakmice, igramo je svaki dan na vjetrometini. Ali tražimo da pravila te utakmice unutar naše zemlje budu transparentna, stabilna i fer. Vrijeme je da nam se institucije maknu s puta i dopuste generaciji koja želi i zna raditi da stvori vrijednost.

Mario Perković
Poduzetnik i aktivist