By Reagiranje na tekst u rubrici ‘Kratke vijesti’ u Hrvatskom Tjedniku u broju 1070 pod naslovom ‘Umjesto da ju je Hrvatska potjerala, Vučić joj nakon dvije godine opozvao mandat.
Ova vijest je sama po sebi dobra. Uz uvjet da ne dođe netko poput Jelene Milić ili još gori/a od nje. Žalosno što nas je Vučić riješio prave hodajuće napasti umjesto institucija države domaćina tj. Republike Hrvatske. Ili je to samo još jedan potez ‘zloigara’ službenog Beograda? No bez obzira na to ali i kao svojevrsna priprema za otklanjanje tih ‘balkanskih igara bez granica’ važno je da znamo da unutar zemlje koju je u Hrvatskoj predstavljala spomenuta gospođa Jelena Milić, nalazi se Autonomna Pokrajina Vojvodina. I toj Vojvodini je prilikom raspada bivše SFRJ na zahtjev međunarodne zajednice službeni Beograd obećao vratiti stupanj autonomije od vremena ustava bivše države iz 1974. Kao i Kosovu. To ispoštovano nije ali to ne znači i da ne treba biti ispoštovano pa i da neće biti.
Kosovo je steklo samostalnost a Vojvodina čeka to svoje rješenje. Ono je minimum minimuma u povratku stupnja autonomije iz vremena ustava od 1974. To bi predstavljalo ozbiljan udarac agendi ‘srpski svet’ ali bi i otvorilo put mogućoj normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije ali i općenito na tlu bivše Jugoslavije te u širem smislu JI Europe. To bi ujedno značilo i olakšanje za hrvatski tamošnji narod, njegova prava ali i mogući korak naprijed glede rješavanja međusobnih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. Jer znajmo kako su rekli donosioci Deklaracije za bolju budućnost Vojvodine krajem 2019. čiji su temeljni akteri provojvođanske stranke poput Lige socijaldemokrata Vojvodine, Vojvođanske Partije te i Demokratskog Saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) ‘Vojvodina je pitanje’ (u smislu njezinoga definiranja političkog statusa kao autonomne pokrajine u sastavu Srbije) ali i još značajnije ‘Vojvodina nije problem već rješenje’ u smislu pozitivnoga učinka osim na nju i same Vojvođane svih narodnosti, vjera i kultura (ima ih 27 naroda u AP Vojvodini) nego i za samu Srbiju ali i susjedne zemlje pa i šire. To se osobito odnosi i na Hrvatsku jer Hrvatska na istoku upravo graniči s dijelom Srbije koji čini Autonomna Pokrajina Vojvodina u kojoj je hrvatski jedan od njezinih šest službenih (pokrajinskih) jezika.
Kako na kraj s Balkanom?
Kako izići na kraj s Balkanom? Dobro pitanje. Upravo učeći od njega tj. njegovih žitelja. S Balkanom se ne može razgovarati ‘europski’ već jezikom Balkana. Tek kada Hrvati nauče taj jezik kako treba potpuno ovladavši njime tek onda mogu biti čvrsto u Srednjoj Europi te Mediteranu. A i samo tako se može pomoći Balkanu prema možebitnim EU integracijama.
Ali otom potom. Međutim, nije sve tako crno. Naime, jedan prilično veliki prostor (veći od današnje Rep. Slov. na krajnjem zapadu bivše Jugoslavije) imenom Autonomna Pokrajina Vojvodina uz istočnosrijemski i banatski dio Okruga Grada Beograda nije Balkan. Ali je temeljito balkaniziran. I to tamo negdje s kraja 1918. Taj prostor je stoljećima bio u zajedničkoj državi s Hrvatskom u okviru Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva a od sredine prve polovice 16 stoljeća Habsburške Monarhije (od 1867. Austro-Ugarske Monarhije). Malo više od trećine toga prostora površine cca 8 000 km/2 (istočni Srijem) je povijesni prostor Hrvatske 
. Ostatak Vojvodine s banatskim dijelom Beograda je povijesni prostor Ugarske koja je osnovica kasnije Mađarske. Upravo zbog posebnog političko-ustavnog položaja Vojvodine (sedam upravnih okruga: Srijemski čitaj istočni Srijem, Zapadno, sjeverno i južnobački te sjev., zap. i južn. banatski) unutar Rep. Srb. valja inzistirati na jačanju toga statusa. Inzistirajući na povratku ustavnih prava Vojvodini od vremena ustava bivše SFRJ iz 1974. na što je službeni Beograd pristao pred međunarodnom zajednicom od prije 35 godina. Uz poštivanja prava tamošnjeg hrvatskog naroda uključujući i Užu Srbiju. Jasno s isticanjem vraćanja statusa naroda (konstitutivnog) u Rep. Srbiji u čijem je sastavu i Autonomna Pokrajina Vojvodina (prije SAP Vojvodina). Pa i određeni stupanj etnoteritorijalne autonomije za tamošnje Mađare ali i Hrvate. Uključujući i kvotu svih nacija Vojvodine pa tako i hrvatskog naroda/nacije u sve strukture vlasti i društvenih slojeva Pokrajine (Vojvodina). Ali po istom modelu i Uže Srbije (sjever Moravsko-vardarske doline). Primjerice za Albance (Kosovare) u Preševskoj dolini (prostor Bujanovca, Preševa i Medveđe). Ali i sjevernog dijela bivšeg Novopazarskog sandžaka. Deklaracija o Vojvodini i Deklaracija o budućnosti Vojvodine čiji su sastavljači provojvođanske snage bi bio okvirni nacrt cjelokupne politike i vanjskopolitičke orijentacije “nove” (pro)europske i (pro)zapadne demokratske Srbije ali i AP Vojvodina. Samo na tim postavkama može se graditi mir i koegzistencija na JI Europe i na prostoru bivše Jugoslavije. Samo takav predložak anulira agendu ‘srpski svet’ i velikosrpske tendencije i velikosrbijanski državni projekt. S takvim stavom bivše republike i pokrajine a sada samostalne države trebaju zajednički nastupiti pred institucijama EU, NATO-a, OUN i međunarodnom zajednicom i svjetskom javnošću. Trajno i uporno. Bez uzmicanja. Tražeći od iste te međunarodne zajednice i javnosti da se pobrine oko ispunjenja danog joj obećanja od strane službenog Beograda prije kakvih 35 godina u vremenima raspada SFRJ. Jasno uz omogućavanje povratka svih prognanih i izbjeglih Nesrba a posebno Hrvata kako u samu Vojvodinu tako i u dijelove BiH van Herceg-Bosne (s nehrvatskom dominantnim pučanstvom). Jasno, uz plaćanje Republici Hrvatskoj ratne odštete, rješavanje pitanje nestalih hrvatskih branitelja, rješavanje svih otvorenih pitanja poglavito graničnih. Budući Hrvatska na istoku graniči s Vojvodinom onda bi bilo puno praktičnije to pitanje rješavati na relaciji službeni Zagreb-službeni Novi Sad (glavni grad Vojvodine) umjesto između službenih Zagreba i Beograda.
Još neki bitni detalji
Važno je da se odnosi između Hrvatske i Srbije s Vojvodinom normaliziraju. I da epizode s bivšom velepislanicom Milić i njoj sličnima budu stvar prošlosti. Bespovratne. Važno je dijagnosticirati probleme kao i izvore problema. I adrkvatno djelovati. Primjerice, ako je Hrvatska pretrpjela realnu ratnu štetu u iznosu od oko 400 milijardi USA dolara i ako se službeni Beograd suglasio platiti tu ratnu štetu (odštetu) Hrvatskoj onda ju valja i platiti Hrvatskoj. Po cijenu ustupanja primjerice rubnih i po mogućnosti nenaseljenih dijelova AP Vojvodine na njezinoj zapadnoj granici prema Republici Hrvatskoj. Pa ako je Njemačka nakon Drugog svjetskog rata plaćala vlastitim teritorijem i to na veliko vlastite ‘grijehe prošlosti’ onda bi to mogla i Srbija isto zbog svoga (veliko)državnoga projekta i velikosrpske ideologije.
Napomene
Nitko ovdje ne mrzi niti Srbiju niti gđu Milić niti ikoga. Ovdje se radi o nastojanju i pravu da se trajno ukloni velikosrpska opasnost. Pa i unitarističkoprobosanska. Modeli su realizacija (Pro)Vojvođanskih spomenutih nam Deklaracija iz 2019. ali i nekih ranijih dokumenata na tragu prvospomenutih. Druga je i daljnja decentralizacija odn. federalizacija Srbije na više visokoautonomnih federalnih jedinica bilo pokrajina ili republika s pravom na samoodređenje do odcjepljenja radi preveniranja svakog mogućeg oblika velikosrpstva. Moguće i preimenovanje Srbije u Srbija i Vojvodina. A u krajnjem slučaju i Vojvodina kao samostalna država koja će imati vlastiti putem a on će biti očito prozapadni i pro(EU)integracijama. Vojvođanska Pravoslavna Crkva bilo autonomna bilo autokefalna. Zar nije bolje i to pa da se olakša i registracija Hrvatske Pravoslavne Crkve faktično postojeće i isto tako Bosne i Hercegovine, Kosova nego ova (pro)velikosrpska SPC? Zar nije pametnije da se od vojvođanskih Srba formiraju Vojvođani ili Vojvođaneri kao poseban narod/nacija nego da se stalno podnose bjesomučna nastojanja ‘posrbljivanja’ nesrpskih naroda ili njihovih dijelova po regionalnim, subregionalnim, jezičnim, religijskim, kulturološkim ili već kojim “principima”? Obrana od zla je dužnost i prema sebi i bližnjima. To je i odraz poštovanja vjere i ljubavi spram Boga. Time se želi i protivnika opametiti. To je do njega. Samo da se to ne radi zbog mržnje i da mržnja ne bude glavni pokretač svega toga. A Bog neka milostiv bude i oprosti ako se u čemu pogriješi kod toga. Ne moramo biti papskiji od pape ili ekumenskiji od ekumenskih patrijarha carigradskih. To možemo usporediti s biblijskim citatom:
‘Ne budi suviše mudar ni suviše pravedan, ta zašto bi sebe upropastio’ (Knjiga Propovjednikova, Stari Zavjet).
‘Okrenuti i drugi obraz’ ne znači pustiti da te i po drugom udari nego ga poniziti u smislu da će ti nadoknaditi štetu i da neće postići cilj zbog kojega te udario po ‘jednom’ obrazu. Oprostiti ne znači nužno odustati od obeštećenja nego biti spreman ne osvećivati se zlonamjerno ako ti je već nadoknadio učinjenu štetu na pravi način.
Osvrt na “probosance” i njihovo demoniziranje službene potvrde objedinjenog hrvatskog entiteta pod imenom Hrvatska Republika (većinski hrvatski kantoni, gradovi i općine tj. Herceg-Bosna u BiH)
Ovdje se radi o preustroju umjesto podjeli BiH. Ovdje se radi o tome da hrvatski konstitutivni, državotvorni, suvereni i ustavotvorni narod u cijeloj BiH osim na papiru to bude i u konkretnim situacijama i svakodnevnom životu i funkcioniranju. Hrvatska Republika je u interesu svih Hrvatica i Hrvata u BiH a ne samo u njezinom većinskom hrvatskom dijelu Herceg-Bosni. Ma Hrvatska Republika u BiH je u interesu svih Hrvatica i Hrvata, dakle i u svim povijesnim i etničkim hrvatskim zemljama i šire te dijaspori. Stoga bi političkom Sarajevu bilo pametnije okrenuti se primjerice muslimanima kako Bošnjacima tako i Muslimanima u bivšem Novopazarskom sandžaku koji traže prekograničnu Autonomnu Pokrajinu Sandžak s obje strane granice. Sa svim elementima jake autonomne pokrajine ili cjeline umjesto zluradim podmetanjima Hrvatima, Herceg-Bosni ali i Hrvatskoj. Isti ti “probosanski” krugovi bi trebali znati da postoji legitimna opcija koju podupiru mnogi ljudi u Unsko-sanskom kantonu u zapadnom dijelu Bosanske krajine tj. Turske Hrvatske a to je da se spomenuti kanton preustroji u četvrti tj. zapadnobosanski entitet pod imenom ‘Republika Zapadna Bosna’. Jer tada će se “probosanci” baviti svojim narodom i ‘svojom’ kućom u ‘užem smislu’ umjesto Srbima i Hrvatima pa neka vide koliko su griješili glede dva spomenuta naroda/nacije. Pa bi se mogli i opametiti. Kako bi se reklo u narodu ‘nije svako zlo za zlo’. A sve bez i trunka mržnje. Isti modeli su i za sve druge protivnike Hrvata. Hrvati sa ostvarivanjem vlastitih nacionalnih interesa su najkorisniji i samima sebi a i drugima kako blizu tako i daleko.
Josip Žgela
