By Često čujemo o širenju EU pa i NATO-a prema istoku. Osobito u pogledu “Zapadnoga Balkana”. No, na čemu se trebaju temeljiti odnosi između EU ali i općenito Zapada s jedne te zemalja “Zapadnog Balkana” s druge strane? A sve da bi bilo jasno i transparentno. S čistim računima umjesto sebičnim interesima pa i onim geopolitičkima bilo s jedne bilo s druge strane?
A odgovor na postavljena pitanja jest Londonska mirovna konferencija iz kolovoza 1992.
O čemu se zapravo radi?
Londonska mirovna konferencija je održana od 26-28 kolovoza 1992. Sudionici spomenute konferencije su bili: generalni tajnik UN-a, predstavnici pet stalnih članica Vijeća (Savjeta) Sigurnosti, svih 12 članica tadašnje EEZ (preteča EU), bivša Savezna Republika Jugoslavija, zatim BiH, Hrvatska, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, Slovenija, Kanada, Japan, Turska, Saudijska Arabija, OESS, Konferencija Islamskih Zemalja, Međunarodni Crveni Križ i dr. Njome se želio zaustaviti rat i naći mirovno rješenje za bivšu Jugoslaviju. Hrvatska i Bosna i Hercegovina uz SR Jugoslaviju su bile okosnica rada te konferencije. Tražilo se od SRJ (Srbije i Crne Gore) prestanak agresije (oružane intervencije) u Hrvatskoj i BiH. Na stolu su bile i sankcije spram SRJ. Štoviše, konferencija je ultimativno tražila od SRJ i na kraju dobila njezinu suglasnost o vraćanju ustavnih prava (stupnja autonomije) Vojvodini i Kosovu od vremena ustava bivše SFRJ iz 1974. Identično je bilo i s građanskim pravima ljudi u Sandžaku. Građanima Vojvodine i Kosova su se trebala vratiti puna ustavna i građanska prava od ustava bivše države iz 1974. a onima u Sandžaku (s obje strane granice) određena građanska prava. Drugim riječima, tri autonomne jedinice. Prve dvije sa visokim stupnjem samosvojnosti a trećoj u ograničenom opsegu (užem djelokrugu). Londonska mirovna konferencija iz ’92 je formalno priznala Vojvodinu i Kosovo konstitutivnim elementima bivše države te ih okvirno pred međunarodnom zajednicom vratila u okvire iz ’74. Samo su ti okviri sada trebali biti sadržajno popunjeni. To je značilo da Vojvodina i Kosovo kao takvi više nisu samo unutarnje pitanje SRJ (Srbije i Crne Gore) nego i njihovih susjeda te međunarodne zajednice kao takve. Pitanje položaja Vojvodine i Kosova je time formalnopravno internacionalizirano. Tome je tako i danas. Kosovo je u međuvremenu steklo samostalnost i bori se za punu međunarodnu afirmaciju. Vojvodina i dalje čeka da se stvari maknu nakon 34 godine. A minimum-minimuma jest u povratku pravnog položaja Autonomnoj Pokrajini Vojvodini koji je ona imala po ustavu SFRJ iz 1974. Može i više od toga, naravno. Sandžak ima podlogu za dobijanje određenoga nižeg stupnja autonomije s obje strane granice. Prema tome, kada govorimo o pregovorima EU glede puta Srbije i Crne Gore prema članstvu u njoj onda se ti pregovori oko europskog puta dviju zemalja koje činjahu SRJ a kasnije i Državnu Zajednicu mora temeljiti na zahtjevima Londonske mirovne konferencije iz kolovoza 1992. i njihovome ispunjavanju od strane službenih Beograda i Podgorice. U suprotnom, sve pada u vodu. Odredbe Londonske mirovne konferencije se mogu ispuniti i više u duhu novonastalih prilika u smislu da Srbija bude ponovno složena država a Vojvodina unutar nje s položajem republike (svakako federalna jedinica) te kao takva s izvršnom, sudbenom i zakonodavnom vlašću, Ustavnim Sudom, Statističkim Zavodom, ustavom, Vojvođanskom Središnjom (“Narodnom”) Bankom, glavnim gradom (Novi Sad), policijom, pokrajinskom TO te samosvojnim tijelima s djelokrugom vezano za okoliš, socijalna pitanja, školstvo i visoko školstvo, stanogradnju, prometnu infrastrukturu i sl. Pored grba i zastave također je poželjna i himna Vojvodine. Ubiranje poreza od strane poreznih organa Vojvodine. A iskreno govoreći budući je Vojvodina autonomna pokrajina u sastavu Republike Srbije onda bi ta ista Vojvodina mogla pače trebala imati i vlastitu autonomnu Pravoslavnu Crkvu unutar Pravoslavne Crkve Srbije (SPC). Uvrštavanje pod rubrikom narodnost (nacionalnost) oznake Vojvođanin/Vojvođanka bi također bilo u skladu s zaključcima Mirovne konferencije u Londonu od 26-28 kolovoza 1992. Sve nabrojano bi bilo osobito u prilog anuliranja velikosrpstva tj. agende ‘srpski svet’ ali i uspostavljanja zdravijih i boljih kao i sretnijih odnosa sa susjednim državama, osobito onima nastalim na tlu bivše Jugoslavije.
Glede bojazni od agende ‘srpski svet’ koja je zapisana u Memorandumu 2 SANU isti taj dokument pruža i rješenje upereno protiv iste te agende ‘srpski svet’. Naime, tamo stoji ‘treba spriječiti odvajanje Vojvodine od Srbije te jačanje Islamske Zajednice u Sandžaku’. Drugim riječima, upravo nesprječavanje toga iz prethodne rečenice što se želi spriječiti je jedno od rješenja za agendu ‘srpski svet’ tj. ide u prilog njezinom porazu odn. anuliranju. U istom kontekstu se u istom dokumentu govori i o Timočkoj ili Vlaškoj krajini koja se već godinama naziva ‘zapadna provincija’ Narodne Republike Kine ili ‘zapadna Kina’ zbog rudarske kompanije ZiJin Mining iz NR Kine (na istoku prema granici s Bugarskom i Rumunjskom, ) ali i većinski albanskoj Preševskoj dolini (područja Bujanovca, Preševa i Medveđe). U svakom slučaju su prihvatljivije i te solucije nego one koje idu u prilog velikosrpskom programu (agenda ‘srpski svet’). To nije stav mržnje već samoobrane ili ako ćemo pravo ovdje se radi o nužnoj obrani. Tako da nam nije zdvajati oko toga.
A što s ostalim zemljama “Zapadnog Balkana”
Glede ostalih zemalja tzv. Zapadnog Balkana važno je ukinuti Ured visokog predstavnika u BiH. Izmijeniti izborni zakon kojim će biti omogućeno da samo iz redova hrvatskog konstitutivnog, državotvornog, suverenog i ustavotvornog naroda se bira hrvatski član Predsjedništva BiH. To načelo vrijedi i za ostale institucije vlasti. Bez olakog mijenjanja narodnosti/nacionalnosti. Preustroj BiH na većinski nacionalne dijelove od kojih bi jedan bio hrvatski. Konkretno, Herceg-Bosna bi od neslužbene regije većinskih hrvatskih kantona i većinski hrvatskih dijelova drugih kantona u većem bh entitetu prerasla u objedinjenu administrativnu jedinicu bilo kao (mega)kanton ili entitet, recimo republiku ili pak distrikt. Ovoga ili onoga službenog imena. Poput Posavsko-Herceg-Bosanski kanton (županija) ili Hrvatska Republika ili pak ‘Distrikt Tomislav’ odn. ‘Distrikt crveno-bijelo-plavih boja’. Uz pozivanje na odredbe međunarodnog prava da ukoliko se jedan narod ugnjetava taj narod ima pravo formirati vlastitu (samo)upravu i u teritorijalnom smislu te ukoliko ni to ne ukloni opasnost ugnjetavanja dopušteno je i odvajanje od ugnjetavača tj. put u državnu samostalnost. To se konkretno odnosi na Hrvate u BiH.
Sjeverna Makedonija je obećala Vladi RH i EU priznati Hrvate nacionalnim entitetom i kao takve ih uvrstiti u preambulu vlastitoga ustava. Isto se ima odnositi i na Republiku Kosovo. Uz maksimalno poštivanje prava hrvatskog naroda u Srbiji s AP Vojvodinom i u Crnoj Gori glede njihovoga europskog puta. A jasno onda to isto pada i službenoj Ljubljani u zadaću tj. priznanje Hrvata u današnjoj Sloveniji identično tamošnjim Talijanima i Mađarima. Iako je ‘dežela’ odavna u EU. Na svemu navedenome valja inzistirati do krajnje realizacije. Bez odstupanja! Kako prema EU, NATO-u, Zapadu i međunarodnoj zajednici tako i prema zemljama “Zapadnog Balkana” koje su van EU. Ali i onima unutar nje, primjerice Sloveniji. Ali oko toga treba biti i unutarhrvatski konsenzus. Jer pravo i red su dugoročni a trenutačni geopolitički interesi mnogo kratkoročniji. Radilo se o Ruskoj Federaciji, Kini i njihovoj borbi za prevlast sa Zapadom. I obratno, naravno.
Dakle, za nas vrijedi ‘mislimo globalno radimo (pro)hrvatski’.
Josip Žgela
