By Zvonimir Hodak je svoju zadnju kolumnu naslovio ‘POBIJEDI LI U UKRAJINI PUTIN SLIJEDI NAM NOVA SRPSKA INVAZIJA’
Ali čitajući kakva je RH u njegovom tekstu zapitao sam se treba li Srbima drugačija Hrvatska od one koju imamo sada? Da nisam sam koji tako razmišlja pokazao mi je Vjekoslav Krsnik šaljući mi svoj najnoviji tekst iz čijeg se naslova upravo to i vidi:
ZAGREB JE VIŠE GLAVNI GRAD NEPOSTOJEĆE JUGOSLAVIJE NEGO REPUBLIKE HRVATSKE.
I Mladen Pavković komenitira:
DAN ŽENA UZ LEPU BRENU I JUGOSLAVENSKE ZASTAVE!
https://bezcenzure.hr/toptema/dan-zena-uz-lepu-brenu-i-jugoslavenske-zastave/
Ivica Marijačić se zato s pravom pita:
KAKAV TO MORAŠ BITI ČOVJEK DA SE DIVIŠ NEKOMU TKO JE PJEVAO KOLJAČIMA TVOGA NARODA U VOJNOJ ODORI TIH KOLJAČA?
A sve je to davno najavio nitko drugi nego Slobodan Milošević.
Kako to?
Zapravo on je to najavio svojom čuvenom tvrdnjom:
SRBI SU POVBJEDNICI U RATU, A GUBITNICI U MIRU!
Davno sam upozoravao da on govori istinu ali na svoj srpski način (LAŽ JE SRBIMA NAJVIŠE POMOGLA U POVIJESTI). Još tijekom rata upozoravao sam da takve tvrdnje treba čitatu obrnuto tj. ono što on govori za Srbe odnosi se na nas Hrvate. Drugim riječima Sloba je tada najavio poraz Srba u ratu, ali i pobjedu u miru.
Već ovih nekoliko tekstova koje sam spomenuo to zorno pokazuju-
Kako sam svoje upozorenje kako Slobinu poruku treba ‘čitati’ na ovakav način često ponavljao pokušavam naći jesam li ga ostavio i u svojim knjigama. Kada imate preko 150 publicističkih knjiga teško je to pronaći. Ali ipak sam uspio i pronašao sam u svom govoru na Osmom stručnom skupu o temi Haaški sud – «Zajednički zločinački pothvat» – što je to?, Zagreb, 4. prosinca 2009. U svom članku VELIKI EKSPERIMENT S HRVATIMA? Pišem:
Hrvatska je bila u Jugoslaviji, dakle u zemlji čiji je hegemon bila pouzdana poslušnica svjetskih moćnika – Srbija. Poznato je iz povijesti da Srbi nisu nikada dobili niti jedan rat koji su sami vodili. Spremni su za ostvarenje ciljeva svjetskih moćnika žrtvovati dobar dio svoga naroda. Gubitnici u ratu, uz pomoć svjetskih moćnika, uvijek su pobjednici u miru! Nisu svi Srbi bili zadovoljni takovom ulogom svoga naroda u velikom eksperimentu s Hrvatima. Srpski akademik Vaso Čubrilović upozorio je Slobodana Miloševića: „Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti. Slično je Miloševića – izgleda – upozoravao i Milovan Đilas. Svjetski moćnici nisu mogli ništa izgubiti u prvom dijelu svoga eksperimenta. Ako Srbi pobjede po prvi put u ratu – odgovara im. Ako ne, eksperiment ide dalje!
Danas smo svjedoci o uspjehu tog eksperimenta. A možda je Sloba samo vjerovao u prosudbi svog akademika. U spomenutom tekstu sam dao o tom srpskom akademiku iz Wikipedije (na Srpskom): Dr Vaso Čubrilović (14. januar 1897, Bosanska Gradiška – 11. jun 1990, Beograd) je bio srpski akademik i istoričar. Za vreme gimnazijskih dana je postao član organizacije Mlada Bosna. Bio je učesnik u atentatu na prestolonaslednika Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine u Sarajevu. Zbog njegove maloletnosti, sud ga je poštedeo smrtne kazne i osudio na 16 godina teške tamnice, koju je izdržavao u Sarajevu. Posle raspada Austro-Ugarske monarhije, krajem 1918. oslobođen je i odlazi u Srbiju. Po završetku rata, diplomirao, a kasnije i doktorirao istoriju na Beogradskom univerzitetu. Do početka Drugog svetskog rata radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu od 1930. godine. Na tom mestu, sa kraćim prekidima za vreme rata, ostao je punih 40 godina. 7. marta 1937. objavio je svoje delo „Isterivanje Albanaca“. Po izbijanju rata i okupacije Jugoslavije, počeo je da propoveda antinemačku propagandu, odbio da prihvati mesto na Beogradskom univerzitetu za vreme okupacije, pa je zato uhapšen i odveden na Banjicu. Pušten je krajem 1943. godine i ostao je u Beogradu. Po formiranju prve privremene vlade DFJ, kao ugledni naučnik, zauzeo je mesto ministra poljoprivrede (1945). Prestao je biti član Zemljoradničke stranke i prihvatio je liniju NKOJ-a i postao član KP Jugoslavije krajem 1945. godine. Po oslobođenju Beograda, Vaso Čubrilović je postao dekan Filozofskog fakulteta. Takođe je bio i član Komisije za obnovu Univerziteta i komesar za Filozofski fakultet. Po formiranju Vlade FNRJ, Vaso Čubrilović je bio ministar poljoprivrede (1945-1946) i ministar šumarstva (1946-1950) Osnivač je Balkanološkog instituta u Beogradu 1970. i bio je redovni profesor na katedri Istorije Jugoslavije, zajedno sa njenim osnivačem dr Jovanom Marjanovićem. Dobitnik je Oktobarske nagrade i Sedmojulske nagrade.
U prilozima dajem spomenute tekstove da bi mogli odmah i pročitati kako izgleda Slobina Hrvatska.
Josip Pečarić
PRILOZI
HODAK: ‘POBIJEDI LI U UKRAJINI PUTIN SLIJEDI NAM NOVA SRPSKA INVAZIJA’
06/03/2023
Prosječni IQ je negdje oko 97. To je gotovo 60 manje od IQ-a koje su imali, recimo, Stephen Hawking i Einstein. Ovaj potonji nas je razveselio uzrečicom kako su samo dvije stvari bezgranične – svemir i glupost, uz napomenu da za svemir to još nije 100 posto siguran.
Jednom je, u trenutku iskrenosti, rekao naš psihijatar dr. Herman Vukušić: “Nema zdravih, ima samo nepregledanih”. Koliko ima hrvatskih povjesničara koji nisu pregledani samo Bog zna. Koliki je prosječni IQ naših hrvatskih povjesničara i onih koji pišu srednjoškolske udžbenike povijesti ocijenite sami, odnosno koliko ih je “nepregledanih”. Već su “pre(o)gledani” Klasić, Goldstein, Jakovina, Markovina, a svoj pregled čekaju razni jugo-autori srednjoškolskih povijesnih udžbenika.
Najnovija prijava za taj pregled mogla bi biti i za Akmadžu i Hasanbegovića. Naime, u Zagrebu je, u okviru Hrvatskog instituta za povijest, održan kolokvij pod nazivom: “Bosanska golgota četnika 1945.”. Gosti su bili srbijanski “istoričari” Bojan Dimitrijević i Nemanja Dević. Zanima me samo IQ organizatora ovog skupa bez obzira na opće poznate povijesne činjenice. Naime, već nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. četnici Draže Mihailovića počeli su najprije tajno, a potom i javno približavanje Titu i komunistima. Zagreb su tako “oslobodile” miješane partizansko-četničke jedinice, naravno u partizanskim uniformama.
Gura li nas se u obnovljeno jugo-bratstvo i jedinstvo?
Tako je partizanski general Dapčević jednom prilikom priznao da su u svibnju 1945. partizani strijeljali kraj Maribora oko 30 tisuća ustaša i domobrana, a četnici su, uz asistenciju Engleza, pušteni kući. Klasić zna “znanje”. Aktualni jugo-istoričar Hrvoje Klasić je “šokovan” pa kaže: “Šokantno je da su za istim stolom sjedili oni koji veličaju ustaške zločine nad Srbima i četničke zločine nad Hrvatima i revitaliziraju ih”. A onog koji veliča partizanske zločine nad Hrvatima nisu pozvali za stol. Odmah svi na pregled! Uglavnom po Klasiću su četnici i ustaše “dobro surađivali” u Drugom svjetskom ratu. Valjda je po Klasiću ta suradnja išla toliko daleko da su udovice četnika od NDH dobivale mirovine, hranu, lijekove, oružje… Naš “istoričar” valjda “misli” da su onda s tim oružjem četnici napadali njegove partizane. Vjerojatno i onda kad su se pred kraj rata masovno presvlačili u partizanske uniforme nakon obaveznog brijanja… Ma kakav Drugi svjetski rat! Po Klasiću i jugo-povjesničarima to je bio samo bratoubilački rat partizana, ustaša i četnika. Međutim, za to klanje su nakon 8. svibnja 1945. platili isključivo ustaše dok četnici i partizani preko svojih nasljednika i danas primaju “penzije” od RH…
Mirovine, naime, primaju samo oni koji su se borili i izborili za Tuđmanovu Hrvatsku. A epizoda s Hrvatskim institutom za povijest, Miroslavom Akmadžom, Hasanbegovićem, Klasićem te četničkim istoričarima Dimitrijevićem i Devićem samo pokazuje u kojoj smo još mjeri zatrovani vulgarnom ideološkom jugo-propagandom i koliko smo još daleko od izlječenja. Ako uopće jesmo? Možda je to baš put kojim nas se stalno pomalo i tobože neprimjetno gura u neko obnovljeno jugo bratstvo i jedinstvo.
U Koprivnici je trideset metara od policijske postaje eksplodirala eksplozivna naprava.
Policija nije reagirala jer nije bilo dojave građana.
Muškarci opet kleče i mole, narušavaju javni red i mir jugofila, ateista i “progresivnih” liberala. Preglasno mole. Fred Matić, inače zvan Punjena ptica, je ponovno u ekstazi. Bio je čvrstog uvjerenja kako je aktivizam u državi za koju se on borio dozvoljen samo za ljevičare i liberale (npr.: za pripadnike Možemo! Kao Benčićku, Uršu Raukar i sl.). Nigdje nisam pročitao ni vidio da “molitelji” urlaju, potežu druge za rukav, ometaju promet, deru se da je pobačaj “civilizacijski domet”, leže po pločnicima, lobiraju kod “svojih” istomišljenika u Saboru da galame po medijima i zagovaraju ih… Ljudi samo kleče i mole. Uglavnom, djeluju dijametralno suprotno od Freda Matića. Po reakcijama na fejsu Fred mnogima ide na “onu stvar”. Koja je to stvar ostaje na Fredu da sam utvrdi. Jednog će dana možda i naš Fred otkriti “sveti gral”…
Kao što je nekadašnji predsjednik RH Stipe Mesić dodijelio američkom veleposlaniku Williamu Montgomeryju velered kneza Trpimira zbog njegovih zasluga za uvođenje vele-reda, možda ga jednom, ako Kolinda opet postane predsjednica, dobije i Fred Matić.
Drago mi je da se nakon Splita i Zagreb poklonio našem “velikanu” Miljenku Smoji. Smoje to i zaslužuje. Karmela Devčić u Večernjaku nas podučava: “Otkud splitski dišpet?” Nastavlja: “Tražila se karta više”. Zagrepčani kuže što je prava kvaliteta. Kad je Dragan Despot, pred otprilike godinu dana, postavio na scenu Krležin roman “Na rubu pameti” iz 1938., dvorana na Trgu bana Jelačića bila je poluprazna. Danas, sto metara sjevernije, traži se karta više za “Velo misto”. Očito, svoj istančan ukus žitelji glavnog grada pokazuju tek kad se pojave Lepa Brena i Smoje. Nekako je simbolično da će oboje nastupiti u hrvatskoj “komediji”.
Smoje je bio pravi jugoslavenski druker
No vratimo se mi našem Miljenku. Tip je bio stvarno osebujan lik. Danas ga se štoviše podiže na razinu idola. Kao, bio je “naš čovik” koji se rugao vlastodršcima. Ha, ha, ha! Smoje je bio stopostotni režimski novinar i cinker. Ne “žviždač” nego druker. Već sam više puta pisao o tome kako postoji sudska presuda iz koje je vidljivo da je “naš čovik” prijavio miliciji taksistu koji je povjerovao kako je Smoje “naš čovik”. Smoje je bio definitivno jedan od kulturnjačkih stupova tadašnjeg komunističkog režima. U protivnom mu nikada ne bi bilo ni dozvoljeno da napiše i snimi humorističke serije “Naše malo misto” i “Velo misto”. Bio je uvjereni splitski Jugoslaven. Njegov tobožnji “anarhizam” bio je samo jeftina farsa, krinka kako bi humanizirao komunističku jugo-vladavinu. Vlaji su po njemu bili “horde koje su se s druge strane brda spustile u fini, crveni i jugoslavenski Split”. Kad je 26. listopada 1985. došlo do “gužve” na utakmici Hajduk – Crvena Zvezda, uzburkale strasti Splićana “smirivao” je naš Miljenko izjavivši: “Klero-nacionalisti, još bolje fašisti, spremaju se na akcije, ali nisu to Splićani, ti Torcidaši su opaki, opasni, zadojeni mržnjom, a još i tuku pitomce”(?). Uz ostale kvalitete, bio je i najžešći protivnik skidanju crvene zvijezde s hajdukovog dresa. Godine 1986. ili 85. bio sam na utakmici Hajduk-Dinamo u Splitu. Dan ranije Smoje je otprilike napisao kako je*eš pobjedu protiv ovakvog Dinama, aludirajući na tada “slabu” Ćirinu momčad. Završilo je 4:0 za Dinamo, a junak pobjede bio je, Ćirno otkriće, gluhonijemi Jozo Bogdanović koji je dao dva gola. Smoju sam vidio na tribini. Izgledao je kao da su mu upravo javili kako je njegov ljubimac Tito umro.
Što se to događa s našim dragim i lijepim Zagrebom? S jedne strane se slavi Smoje, s druge dolazi i glazbeno nas zatupljuje Lepa Brena, s treće beogradski povjesničari dolaze cmizdriti nad “zlom sudbinom” četnika u Drugom svjetskom ratu, pa cajke pune Arenu… Očekuje se možda uskoro i neki moderni balet o Arkanu, povratak Tita na sve zagrebačke trgove, ulice koje nose imena Milke Planinc, Anke Berus, možda sutra i Vučića, Izetbegovića mlađeg, Plavšićke, Martića itd. Sve to u ime novog bratstva i jedinstva koje su Tuđman i njegovi nacionalisti nasilno prekinuli osnovavši i izborivši samostalnu Hrvatsku. Naravno, prije toga “Možemo!” mora riješiti još samo pitanje smeća u gradu… Mislim na ono nacionalističko!
Sjećam se Biljane Plavšić osuđene za ratne zločine u Haagu. S nevinim izrazom lica izjavila je na Haaškom sudu da su na Palama Srbi imali isključivo snježne topove pa su grudama snijega gađali Sarajevo…. E, moj narode…
Pronađen je pravi ključ za izbor dobitnika književnih nagrada: Jurica Pavičić ili Miljenko Jergović. Tko kaže da “leve treba iti ne” kako lijepo kažu Međimurci? Njih dvoje su istinska djeca Jagne Pogačnik. Čeka se samo da na red dođe Ante Tomić sa svojim raskošnim antitalentom. Treba samo pogledati sastav žirija. Lijevi narcisoidni paunovi. Hrvatski ljevičari mogu sve, baš k’o i srpski. I Milorad Dodik čeka neku relevantnu povijesnu nagradu. Naime, naš Mile, kojeg cijeni i naš predsjednik Milanović, proglasio je bosanskog kralja Tvrtka Srbinom. Stvarno za nagradu! To je čak zasmetalo i osvjedočenog borca za bratstvo i jedinstvo Roberta Barjušija. Znam da ne vjerujete, ali je tako. Toliko jugo-neandertalaca baulja Lijepom našom da to polako prelazi u političku komediju.
Javljaju kako je vozačica BMW-a stradala kod Karlobaga dok se šminkala upravljajući autom. Policija je ustanovila da je krivac isključivo ljudski faktor, točnije Max faktor.
Završio je upis “državnih obveznica”. Penzići su napokon živnuli. Sad mogu zaraditi od države tri posto na iznos mirovine ako za cijelu tu mjesečnu crkavicu od 200-300 eurića kupe obveznice. Taj mjesec ne trebaju jesti. Račune će platiti za dvije godine kad dobiju od države prinos od tri posto. Ma gdje ćeš bolje prigode za sirotinju da se napokon obogati. Jedna lijepa vijest za sve njih: pojeftinio je BMW X7 za nekih 2000 eura pa im je otvoren put za kupnju državnih obveznica.
Provokatori ne spavaju. Jedan objavljuje: “Ako kupiš državne obveznice za 500 eura, za dvije godine zaradit ćeš 30 eura. Ako kupiš pive u limenci za 500 eura pa kad sve popiješ i odneseš u otkupni centar limenke, dobit ćeš 35 eura. Dokaz više da su neki nemoralni, a neki imaju dvostruki moral.”
Lako je biti nevin kad te nitko neće…
Dokaz da je hrvatsko pravosuđe s posebnim potrebama
Slavica Lukić postavlja zanimljivo pitanje: “Hrvati se radije obraćaju EU tužitelju nego DORH-u. Zašto?” Ako je hrvatsko pravosuđe ono s posebnim potrebama onda je DORH prvi problem koji vapi za solidnom terapijom. Savjet: čuvajte se nepisanih zakona jer s pisanima je lakše. Sjećate se raketiranja Banskih dvora prije trideset godina? Nedavno je DORH završio izvide i sad je potvrđena optužnica. Napad se dogodio 7. listopada 1991. Zna se za dogođaj, znaju se akteri Ljubomir Bajić, Slobodan Jeremić, Đuro Miličević, Čedo Kovačević itd. Sve je jasno, ali procedura traje li ga, traje već tri desetljeća. Zna se odavno da je pravo jedina znanost gdje je procedura podjednako važna kao i sadržaj, ali ipak trideset godina?! Prije će Ljubo, Slobodan, Đuro, Čedo i ekipa otići ne samo u penziju nego u “srpsko nebo” nego li će naše državno odvjetništvo, koje radi k’o mrav, istjerati pravdu na sudu. Mislim da nas samo EU-tužiteljstvo može izvući iz ovog pravosudnog gliba.
Dok smo mi imali svoje principe, oni su imali Gavrila i Sinišu…
Luka Lisjak Gabrijelčić, slovenski povjesničar, potvrđuje ono što ja “tupim” već godinu dana. Ako Putin pobijedi i ostvari svoje interese, najveće žrtve bit će zemlje poput Hrvatske i Slovenije. Vučić već šalje delegate na Hrvatski povijesni institut. On je svoje četnike već rehabilitirao dok mi svoje ustaše i dalje lovimo u svakom kutu. Putin, apstraktno gledano, uređenje granica između Srbije i Hrvatske prepušta Srbiji, a to znači “pomoz’ bog junaci”. Srbija se naoružava punom parom, a mi? Uz toliki broj orjunaša, jugofila, partizana i domaćih izdajnika ne piše nam se dobro. Nema više novog Tuđmana. Po Gabrijelčiću, Putinov rat protiv Ukrajine pomno je isplanirani pokušaj obnove imperije.
On kaže: “Ako želimo zaustaviti rat, moramo zaustaviti agresora, a ne prestati pomagati žrtvi….” I Milanović i Kučan i Turk imaju pomalo utopistički stav. Zaustaviti rat u Ukrajini prestankom slanja oružje Ukrajincima. To je glupost. Rusi su krenuli na sve ili ništa. Prestane li se oružano pomagati Ukrajini, Putin će biti pobjednik, a onda se pripremimo za novu invaziju Srba u Glinu, Vukovar, Knin, Pakrac…. Ovo je možda pretjerana i neugodna analiza, ali po mom mišljenju istinita.
Navodno je predsjednik Milanović negdje izjavio da je Hrvatska sa 74. mjesta u korumpiranosti “pala” na 55. mjesto, ali smo to skupo platili.
Zvonimir Hodak/direktno.hr
https://kamenjar.com/hodak-pobijedi-li-u-ukrajini-putin-slijedi-nam-nova-srpska-invazija/
VJEKOSLAV KRSNIK
Zagreb 10. ožujka 2023.
ZAGREB JE VIŠE GLAVNI GRAD NEPOSTOJEĆE JUGOSLAVIJE NEGO REPUBLIKE HRVATSKE
Svojedobno je predsjednik Tuđman izjavio da u Hrvatskoj ima najmanje 20 posto ljudi koji nisu željeli slobodno demokratsku Hrvatsku. Razvoj društvenog ustrojstva i političkih opcija pokazao je da je bio duboko u pravu s tim što se taj broj popeo na možda čak 30 posto. Trend odbijanja gole činjenice da je Hrvatska slobodna demokratska država članica svih važnijih međunarodnih organizacija od Ujedinjenih natoda do Europske unije i NATO-a protokom vremena ne samo da je slabio nego je jačao zbog mnogih političkih nacionalnih, socijalnih, kulturoloških i drugih čimbenika. To je sve, gledajući u širim okvirima i okolnostima, dugotrajan proces stvaranja hrvatske nacije, dakle ne narodonosno, nego političko pitanje.
Prije šest godina objavio sam knjigu “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem”. U uvodu sam napisao između ostaloga; “Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a. Eklatantan primjer bio je do nedavno glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio. Vodeći tiskovni mediji, neki u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi, također se zalažu, čak otvoreno poput „Jutarnjeg lista“ i drugih izdanja EPH-a za poticanje novog „bratstva i jedinstva“, bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini”. Znakovito je da su tu moju knjigu odbilo promovirati čak sedam braniteljskih udruga, među kojima HVIDRA Zagreb, Sisak i “Žene u Domovinskom ratu” u Zadru, u ovom posljednjem slučaju samo dan uoči već zakazane promocije. Naravno iza te zabrane stajao je lokalni HDZ Knjigu je odbio predstaviti svojem gledateljstvu i Velimir Bujanec i to nakon što ju je u njegovoj emisiji pokazao general Željko Glasnović, a voditelj Bujanec najavio da će je predstaviti u nekoj od idućih emisija, što se nikad nije dogodilo.
Prema tome, ono što se događa u posljednje vrijeme s izrazito agresivnim manifestacijama koje promiču i propagiraju tu agendu nije ništa novo. Posljednji popis stanovništva ukazao je na porast takvog trenda. Treba podsjetiti da je na prvom popisu stanovništva 1991. godine u slobodnoj Hrvatskoj bilo 106,041 deklariranih Jugoslavena, da bi taj broj na idućem popisu 2001. godine pao na svega 176 osoba.Od tada taj broj bez obzira koliko je beznačajan konstantno raste. Na popisu 2011.godine kao Jugoslaveni izjasnilo 331 popisanih, da bi na posljednjem popisu 2021. godine čak 942 stanovnika kao narodnost izabralo teritorijalno nepostojeću jugoslavensku.
Treba se zapitati kako je Zagreb nakon tridesetak godina u novostvorenoj hrvatskoj državi postao kolokvijalno rečeno centar “Orjune”. Ti novojugoslaveni su se u početku pritajili, ali su sustavno u okviru pshološko-propagandnog rata koji se vodi iz Beograda polako osvajali teren, prije svega u medijskom prostoru i to, kao što je to pokazao slučaj Gorana Radmana, na javnj televiji. Naravno ne treba biti posebno pronicljiv da se utvrdi kako SDP nikad nije raskristio s jugoslavenskom prošlošću pa u ključnim izbornim kampanjama mora dovesti PR stručnjaka iz Amerike da im kaže da su oni Hrvati. Nije međutim problem SDP nego Hrvatska demokratska zajednica koja je još za Ive Sanadera a posebice sada s Andrejom Plenkovićem ideološki skrenula u lijevo. Zato se pojavljuju zahtjevi za vraćanjem trga diktatoru Titu ili imenovanja ulica po Milki Planinc sudionici pokolja nad Hrvatima u Sloveniji, gostovanja srpskih da se ne kaže četničkih “istoričara” u Hrvatskom institutu za povijest, forsiranja srbijanskih cajki i harange protiv gradonačelnika Pule koji se usudio uskratiti javni prostor za to “muzičko smeće”, te konačno rasprodanih nastupa Lepe Brene u Zagrebu. Ima toga još, ali i ovo je dovoljno da se potkrijepi tvrdnja kako smo svjedoci žestoke novojugoslavenske propagandne ofenzive.
Po Ustavu glavni grad Republike Hrvatske postao je u takvom trendu glavni grad nepostojeće Jugoslavije, jer treba podsjetiti da je jugoslavenstvo, ali u sasvim drukčijim političkim i međunarodnim okolnostima nastalo u Hrvatskoj. U Srbiji ono nije imalo nikakvog utjecaja jer u njoj nije bilo partizana nego četnika za “kralja i otadžbinu” koji su nakon pada Italije jednostavno promijenili znakovlje i s crvenom zvijezdom umarširali u Zagreb. Novi vid jugoslavenstva jer to ne može biti afirmacija hrvatstva je pojava ultra lijevog globalističkog pokreta “Možemo” s udrugama debelo financiranog iz Državnog proračuna. Treba se zapitati kakav je to glavni grad Republike Hrvatske koji pet puta za redom bira za gradonačelniaka jednog tobože velikog hercegovačkog domoljuba a u stvari prefriganog jugokomunista s populističkom agendom, a nakon toga ekipu iz “Možemo” s gradonačelnikom bez ijednog dana radnog staža jer se on ne može zaraditi uličarenjem. To se dogodilo jer je na zadnjim lokalnim izborima u glavnom gradu nepostojeće Jugoslavije na izbore izišlo svega 45 posto birača, dok je većina apstinirala jer “ne bih se štel mešat”.U takvim okolnostima Tomislav Tomašević je na čelu zeleno-lijeve koalicije uvjerljivo u drugom krugu pobijedio Miroslava Škoru. U toj zeleno-lijevoj koaliciji veći je naglasak na hvaliteljima komunističke totaliterne Jugoslavije nego na branitelje koji su stvarali ovu državu. To je nažalost ne samo u ovom trenutku, nego, kako smo predočili, u kontinutitetu politička slika Zagreba po Ustavu navodno glavnog grada Republike Hrvatske.
DAN ŽENA UZ LEPU BRENU I JUGOSLAVENSKE ZASTAVE!
7 ožujka, 2023
Hrvatskoj su „svi“ ovih dana „poludjeli“ zbog 8. ožujka – Međunarodnog dana žena i gostovanja hit predstave srpskog kazališta Bitef s predstavom „Projekt Lepa Brena“, koji govori o sramnoj pjevačici koja je u vrijeme velikosrpske agresije podržavala četnike, pa čak se i fotografirala u BiH u njihovoj odori!
Zbog gostovanja Lepe Brene u zagrebačkoj Areni (2019.), na moju inicijativu, protestirali su branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Došli smo i u relativno velikom broju pred ulaz dvorane, gdje se održavao koncert, čak i sa fotografijama poginulih i stradalih hrvatskih branitelja i civila, ali koncert se ipak održao, i na tom nastupu ova je srpska „primadona“ i tada pjevala „Jugoslovenku“, dok su se na pozornici vijorile zastave i obilježja bivše, propale države. Tražili smo uz ostalo da Brena u Hrvatskoj, ako ništa drugo, a ono nastupa u humanitarne svrhe, ali to ona nije željela ni čuti, čak je navodno rekla- „Pa, neću ja pomagati hrvatsku decu!“.
Nakon ovog našeg, braniteljskog protesta, Brena u Zagrebu nije gostovala desetak godina!
Ali, Srbi ko Srbi, ponovno su nam uvalili „Jugoslaviju“ i to preko predstave o Breni za – Dan žena. U Zagrebu i Rijeci je iznimna potražnja za ulaznicama, „svi“ žele vidjeti i čuti srpsku „pevaljku“ koja je uvjerena da smo zaboravili i njezin angažman u vrijeme rata.
Najžalosnije od svega je činjenica da u svezi ovog podmetnutog jugoslavenskog projekta, koji čini i razdor među Hrvatima, ne protestiraju razno razne udruge žena, niti njihove „perjanice“, već se vjerojatno i one guraju ispred blagajni da nabave koju ulaznicu, za sebe i svoje najbliže.
Međutim, kad već obilježavamo Međunarodni dan žena, u prvom se redu trebamo sjetiti i majki koje su izgubile svoje sinove, kćeri i najbliže tijekom hrvatskog oslobodilačkog Domovinskoga rata.
Predstavnici sindikalnih organizacija, kojih ima kao „pčela u košnici“, na Dan žena prvo bi trebali položiti vijence i zapaliti svijeće za sve žene koje su poginule tijekom stvaranja hrvatske države. A to još ni jednom nitko od njih nije uradio!
Nu, jadno je i žalosno, što se i u nas taj dan uglavnom pretvorio u „dan muškaraca“, kad se „u to ime“ jede i pije, pleše i zabavlja. A time se zaboravlja i njegov pravi i istinski smisao.
Stoga, ne preostaje nam ništa drugo, nego da poručimo hrvatskim majkama, koje su stradale u srbijanskoj, crnogorskoj i inoj agresiji, na ovaj ili onaj način, – neka je i njima sretan Međunarodni dan žena, tim prije što su one za ovu i ovakvu Hrvatsku manje-više dale sve što su imale, pa čak i živote svojih najbližih.
Žalosno je i jedno da se ih i na ovaj dan malo tko sjeti i zahvali za njihovu borbu koja nije i nikada neće prestati!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
https://bezcenzure.hr/toptema/dan-zena-uz-lepu-brenu-i-jugoslavenske-zastave/
KAKAV TO MORAŠ BITI ČOVJEK DA SE DIVIŠ NEKOMU TKO JE PJEVAO KOLJAČIMA TVOGA NARODA U VOJNOJ ODORI TIH KOLJAČA?
10 Ožujak 2023 19:05
Srpska pevaljka Lepa Brena jest pjevala Arkanovcima u Bosni i Hercegovini koji su okrutno i masovno ubijali Bošnjake, a prije i poslije toga isto su činili i Hrvatima u Hrvatskoj.
To što su je u zagrebačko kazalište došli pozdraviti Stjepan Mesić i Budimir Lončar, razumljivo je. Oni su se proslavili kao hrvatski izdajnici, prvi tako što je svjedočio protiv Hrvatske u Haagu, a drugi tako što je kao ministar Jugoslavije u UN-u isposlovao embargo na uvoz oružja napadnutoj Hrvatskoj, onemogućio joj obranu i u Beogradu kao jugoslavenski ministar slavio maskare na Ovčari i u Škabrnji. Kao izdajnici, bili su na istoj strani na kojoj je i Lepa Brena.
Ali…
kakav to moraš biti organizator iz Hrvatske da dovodiš zabvaljačicu takvoga kalibra i pedigrea u Hrvatsku,
kakav to moraš biti ravnatelj kazališta da ustupaš prostorije takvoj osobi,
kakav to moraš biti vlasnik zagrebačkoga restorana Tač da s posebnim entuzijazmom služiš i ugošćuješ nju i glumački ansambl iz predstave prepunom nostagije za Jugoslavijom,
kakav to moraš biti tamburaš iz slavonskoga sastava Zlatnik da sviraš i zapjevaš s njom u tom restoranu,
kakav novinar da pišeš laude takvoj osobi i predstavi…
Jasno, moraš biti takav da nisi na ti s Hrvatskom, a jesi na ti s tom opančarskom pevaljakom i sa svime što ona personificira. To je jedini odgovor.
Organizirati, dovesti, ugostiti, pljeskati, nazdravljati i pjevati s osobom koja je u agresorskoj vojnoj odori pjevala krvnicma Ovčare, Lovasa, Voćina, Široke Kule, Škabrnje, Srebrenice
uistinu mogu samo isprani i poraženi ljudi, oni kojima ništa nije sveto. To i nisu ljudi nego kreature jer sve što je njoj blisko, blisko je i njima. Kakva je ta četnička pevljka, takvi su i ti ljudi, i tu nema pogreške.
Ivica Marijačić
