By Kulturni dom A.B. Šimić: Okrugli stol o važnosti hrvatskog jezika u književnim djelima,
Grude, 9. ožujka 2023.
Hrvatski jezik je, kao što svi znamo, jezik kojim govore Hrvati u Hrvatskoj, Hrvati u BiH, kao i svi Hrvati u svijetu, ma gdje bili. On je i službeni jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika u BiH.
Potrebno je stalno razgovarati o jeziku Hrvata, pa i ovaj skup je dobrodošao kako bismo podsjetili javnost o današnjem položaju našega jezika jer još uvijek nije prošlo vrijeme njegovog osporavanja i negiranja. Jezik je jedna o osnovnih značajki jednoga naroda za njegovu opstojnost pa se kaže: „… ako želiš uništiti jedan narod, najprije mu uništi jezik pa će i taj narod nestati…“
Malo ću zaviriti i u turbulentnu povijest hrvatskoga jezika kroz koju se vodila stalna borba za njegovu opstojnost. Na Drugom slavističkom kongresu 1999. godine, poznati hrvatski akademik Radoslav Katičić, u svom referatu Kroatistika na slavističkom obzorju, osvrnuo se na nepriznavanje hrvatskog jezika na germanskom jezičnom prostoru te je, parafrazirat ću njegove riječi, naveo uzroke za to, spominjući veliki jezični germanski ekspanzionizam i mali srpski jezični ekspanzionizam. Naime, slovenski jezikoslovac Jernej Kopitar je predvodio jezičnu i kulturnu politiku u 19. stoljeću i smatrao je kako je u interesu Austrije i njegovog slovenskog naroda te je podijelio područje europskog jugoistoka u dvije jezične zone – kajkavsku kao slovensku i štokavsku kao srpsku. Svojim vezama Kopitar je postigao da se njemačka slavistika zainteresira za Vuka Karadžića i zato se ne treba čuditi promociji srpskoga jezika, a na drugoj strani teškoj sudbini hrvatskoga jezika u sljedećem periodu, sve do uspostave samostalne i slobodne države Hrvatske. Tako je srpski ekspanzionizam manji od germanskog i on je samo nastavio stajališta velikog germanskog jezičnog ekspanzionizma, no, ostalo sve znamo…
Godine borbe hrvatskog jezika, rekli bismo, prošle su. Hrvati u Hrvatskoj su stekli jezičnu slobodu, Hrvati u BiH stekli su nacionalnu, kulturnu i jezičnu ravnopravnost s ostalim konstitutivnim narodima, bar na papiru, mada izmjenama Daytona Hrvati sve više gube na ravnopravnosti, a unitaristi sve više žele hrvatski jezik istisnuti iz javnosti te tu vrijedi ona rečenica „… zatreš li jezik jednoga naroda, zatro si i taj narod…“
Kako se oduprijeti tomu?… Jesu li uvijek sve drugi krivi? Pokušajmo na ta pitanja odgovoriti ili ih bar dotaknuti na ovom Okruglom stolu o hrvatskom jeziku.
Najveću ulogu čuvanja materinskog jezika su uvijek bili književnici, oni su lučonoše u njegovanju našega jezika i naše jezične baštine kroz povijest, svojim pisanim djelima odupirali su se i germanizaciji, i mađarizaciji, i turskom zulumu u BiH, kao i najnovijoj navali anglizama sa Zapada koja u današnje vrije nadolazi globalizacijom i novim tehnologijama. Pored književnika veliki je zadatak medija, a posebno obrazovnih ustanova (osnovnih i srednjih škola, fakulteta), kulturnih udruga u Hrvata (MH i HKD Napredak) i drugih koji su vezani svojim djelovanjem za očuvanje jezika, kulture i jezične baštine.
U bivšoj državi za povijest hrvatskog jezika, kao nemirenje sa srbizacijom u kulturi i jeziku, značajna je zagrebačka Deklaracija o imenu i položaju hrvatskoga književnog jezika, objavljena u Zagrebu 1967. godine, koja se spominje i u udžbenicima za hrvatski jezik u osnovnoj školi, i to je u redu. No, ništa manje značajna, ako ne, za nas , i bitnija je Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku u BiH, poznata i kao Pismo sedmorice koju su potpisali sedmorica književnika, Hrvata, koji su tada živjeli i djelovali u Sarajevu. Trebalo je smoći hrabrosti i potpisati taj povijesni dokument u tom teškom vremenu kao protest zbog progona hrvatskoga jezika u svim sferama u BiH. Potpisnici su naši sumještani, poznati književnici: Mile Pešorda, Stanko Bašić. Veselko Koroman, Nikola Martić, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Mirko Marijanović. O njima i o Sarajevskoj deklaraciji nema ni riječi u jezičnim udžbenicima, ali ni u javnosti se ne spominju, umjesto da se to ističe i stalno ponavlja mlađim generacijama. Pa, eto, nisu nam za to krivi „drugi“, već mi sami jer ni svoje ne cijenimo…
Kulturne udruge i mediji mogu još više poraditi na očuvanju jezika i jezične baštine. Na primjer, radio i televizija mogu imati više kulturnog programa i kulturno jezičnih emisija, gostovanja ljudi koji se bave jezičnom znanosti, književnika, popularizirati književno stvaralaštvo i u tiskanim medijima, itd. Nemjerljiva je uloga i kulturnih udruga u organiziranju književnih, jezičnih i kulturnih događaja te i u izdavaštvu književnih djela, kako pisanih na hrvatskom jezičnom standardu, tako i na dijalektima hrvatskoga jezika. Navest ću kao primjer Večer ikavice u Posušju u sklopu kulturne manifestacije Posuško lito, gdje se radi na očuvanju ikavice kao jezične baštine, u organizaciji HKD Napredak podružnica Posušje, a čiji sam idejni začetnik u suradnji s Napretkom i predsjednikom Podružnice prof. Ljubom Begićem. Tim povodom je 2019. objavljen zbornik nagrađenih tekstova na ikavici Reka san ti u Posušju, a 2024. očekujemo i drugi zbornik. Naime, Večer ikavice, natječaji za radove na ikavici su postali posuška književna i jezična tradicija, što me veoma veseli. Spominjem i Ikavski skup u organizaciji DHK HB u Mostaru i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru kao primjere očuvanja književne i jezične baštine – hrvatske ikavice na našem tlu. Značajan rad je i ogranaka MH u Grudama, Širokom Brigu… i još nekih. Čini mi se da je sve više prepušteno entuzijastima na tom polju, bez veće podrške šire društvene zajednice. Može učiniti i više!
Najveća i najznačajnija uloga u tome je uloga obrazovnih ustanova – od osnovne škole pa do fakulteta. Čudno je da učenici u školi imaju bolje ocjene iz engleskog nego iz hrvatskog jezika, da su generacije sve manje pismene, sve manje čitaju, sve manje se znaju lijepo izražavati…
Kao dugogodišnja prosvjetna djelatnica, mislim da učitelji i profesori u osnovnim i srednjim školama mogu puno učiniti na poboljšanju svega ovoga korelacijom nastavnih sadržaja u nastavi hrvatskog jezika i književnosti, radom u slobodnim aktivnostima (sekcije: dramska, literarna i slične…), ne znam koliko su zastupljene u školama.
Često su kulturna i književno jezična događanja na društvenoj margini… Za njihovu slabu afirmaciju je kriv i nedostatak materijalne podrške šire društvene zajednice. Znamo da situacija nije sjajna u tom pogledu, ali vrijedi pokušati… (na primjer ministarstva kulture…).
Politički vođe Hrvata u BiH vode borbu za uspostavu medija na hrvatskom jeziku u BiH jer nemamo svog kanala na državnim televizijama pa se malo pokušalo s TV Herceg-Bosnom, u tisku s Večernjim listom i Dnevnim listom…
Potrebno se i izboriti da nam drugi ne ukradu i svojataju hrvatsku književnost u BiH, književnu franjevačku povijest, jezične povijesne spomenike…
Navela sam nekoliko činjenica o položaju hrvatskog jezika u našem okruženju i načinima kako to poboljšati, ne znam jesam li dobro rekla, bar sam pokušala.
Ostaje, međutim, kao stvarno pitanje kako se ona glad za hrvatskim jezikom poslije uspostave slobode i suverenosti pretvorila u zasićenost. Nekada pomislim da je taj „nasušni jezik hrvatski“ za kratko vrijeme postao klasna kategorija i ostavljen na brigu književnicima kao svjetlonošama hrvatskoga jezika, profesorima u obrazovanju, glumcima u kazalištu, jezikoslovcima, kulturnjacima i entuzijastima zanesenjacima koji vole hrvatski jezik…
Navest ću za kraj riječi velikog pjesnika u Hrvata, Dragutina Tadijanovića: „Zvali su me i u druge zemlje, ali sam ostao. Ja sam što i moj materinski jezik…“
Grude, 9. ožujka 2023.
RADICA LEKO
