By Svake godine svjedočimo dodjeli Nobelovih nagrada u nekoliko ključnih područja, no hrvatskih imena u tim krugovima već desetljećima nema. Kao da smo se unaprijed i bez borbe oprostili od ovog najvišeg svjetskog priznanja. Činjenica je da imamo uistinu značajne, vrijedne i briljantne ljude, od kojih je netko sigurno zaslužio biti barem u najužem izboru. Pa zašto nas onda nema ni u široj konkurenciji?
Razlog je, nažalost, vrlo jednostavan i duboko ukorijenjen u našem mentalitetu. Prije svega, zbog poslovične hrvatske zavisti, jala i zlobe, nitko nikoga ozbiljno i organizirano ni ne predlaže. A kako će itko dobiti priznanje ako ga vlastita sredina ignorira?
Za uspjeh na globalnoj sceni nije dovoljno samo formalno poslati nečije ime. Potrebno je lobirati, urgirati, graditi mrežu potpore i tražiti saveznike na međunarodnoj razini koji će poduprijeti naše kandidate. No, Hrvati, vjerni svom sindromu „neka susjedu crkne krava”, radije će prešutjeti tuđi uspjeh nego uložiti trud da se netko izmili iznad prosjeka.
A imamo itekako značajne pojedince, od književnosti, slikarstva i kiparstva, glazbe, filma i znanosti do politike i zdravstva. Primjerice, osoba koja je diplomatskim putem zaustavila rat i bez ispaljenog metka mirno reintegrirala Vukovar u sastav matice Hrvatske, time je spasila tisuće ljudskih života. Ako to nije postignuće dostojno Nobelove nagrade za mir, što onda jest? Naši su pojedini pisci, poput Ivana Aralice, u samom vrhu europske književnosti, a imamo i sjajne akademike čiji rad ostaje neprepoznat.
Umjesto da država i institucije stanu iza svojih najboljih ljudi, na sceni imamo apsurdnu situaciju koja se preslikava i na druga međunarodna priznanja. Prolaze uglavnom samo oni s lijeve političke scene. Oni se međusobno podupiru i sami sebi dodjeljuju nagrade, a istinski nacionalni doprinosi ostaju gurnuti u stranu. Vlastita zloba i politička podobnost važnije su nam od nacionalnog ponosa i izvrsnosti, pa ćemo Nobelovu nagradu i dalje gledati samo na televiziji.
Mladen Pavković
