By Zajedno s pripadnicima 145. Taktičke grupe Jastrebovi, pod zapovjedništvom Željka Capića i Midhada Srabovića, bio sam i 6. listopada 1992. u Bosanskoj Posavini. Ovaj nadnevak spominjem jer je tada pao ovaj kraj, četnici su ga okupirali. A što se sve tamo događalo poglavito tijekom zadnjih deset dana, jednim dijelom opisao sam i u svojoj knjizi “Dnevnik pakla ili 135 sati Bosanskog Broda”. Kad smo dva tjedna prije pada stigli na prve crte obrane, sve je bilo puno i hrvatskih vojnika. Ne, oni nisu došli kao okupatori već kao dragovoljci da brane i obrane i ovaj dio Bosne i Hercegovine. Jedan dio Hrvata s ovog područja spremao se na odlazak ili su odlazili napuštajući svoje domove. Rekli su da će se vratiti brzo, ali većina se nikada nije vratila tijekom agresije. Kako su dani prolazili, napadi četnika bili su sve jači i češći. Tukli su svime i svačim, tenkovima, zrakoplovima, stalno su napadali sa svih strana. Najviše smo bili u malom, hrvatskom mjestu zvanom Koraće. Branitelji su ležali doslovce na cesti, jer drugih zaklona i nije bilo. S nama je bio i legendarni hrvatski ratni liječnik dr. Miroslav Kinčl Igla sa svojom zdravstvenom ekipom. Imao je i nekog gusjeničara koji je navodno mogao i ispod vode, pa nam je znao reći: „Ako do nečega dođe, ja ću vas prevesti preko Save.“ Bilo je dana kad je u njegovo improvizirano previjalište dopremljeno i dvadesetak ljudi, branitelja s teškim ozljedama, koje je on sa svojom ekipom zbrinuo za čas i poslao u bolnicu, legendarnu u Slavonskom Brodu. Igla nije čekao samo stradale u improviziranom previjalištu. Sam je najčešće odlazio na prve crte obrane. Veliki je to bio ratnik i humanitarac koji je prije toga obišao i druga ratišta diljem Hrvatske. Čudno je da ga danas malo tko spominje. Tog 6. listopada gorjelo je nebo i zemlja. U jutarnjim satima Srabović, kao zamjenik Capića, došao je u zapovjedništvo i rekao nam da su se s lijeve i desne strane gotovo povukle sve hrvatske postrojbe i da smo mi, zajedno sa Bjelovarčanima, dijelom HOS-ovaca i još nekima ostali gotovo sami, a pucalo se sve žešće. Zapovjednik Capić oko 9 sati zapovjedio je povlačenje kraj ceste, nekoliko kilometara dalje, koja je nalikovala pravom paklu. Samo što smo stigli na taj rezervni položaj odnekud se pojavi nekoliko hrvatskih tenkova i dva kamiona vojnika, koji su odmah krenuli prema Koritama, koje su četnici totalno razrušili. Capić najavljuje – povlačenje, odnosno natrag na liniju obrane. Kad su se novopridošli rasporedili, među njih je uletjela četnička granata i sve se u trenu promijenilo.
Stoga, toga istog kobnog utorka, već oko 11 sati, zapovjednik Capić najavljuje novo, dramatično povlačenje. Opet smo jurili na dogovoreno mjesto. Bio sam u vozilu s Midhadom Srabovićem, iskusnim ratnikom koji je odmah prepoznao težinu stanja. Zapovjedio mi je: „Idemo cestom prema Slavonskom Brodu!“ A cesta? Cesta je bila poprište ljudske nesreće kakvu povijest ne pamti. Zbijeg obezglavljenog, prestrašenog naroda koji se sa samo dva zamotuljka u rukama slijevao prema Bosanskom Brodu.
Srabović je želio provjeriti siguran put za povlačenje maših preostalih branitelja, pa smo se svi trebali naći kod tamošnje pošte. Već na samom ulazu u Bosanski Brod dočekali su nas četnici. Tukli su po svemu što se kreće. Naše je vozilo u trenu izrešetano, a jedan me metak pogodio izravno u ruku. Krv je tekla, pometnja je stezala grlo, no Srabović – hladnokrvan i pribran kakav je samo istinski ratnik mogao biti – okreće vozilo unutar kruga rafinerije i vozi nevjerojatno brzo kroz kišu olova. Stižemo na određeno mjesto kod pošte, gdje mi pružaju prvu pomoć. U bolnicu nisam želio, koja je ionako bila pretrpana najtežim ranjenicima.
Ja sam krvario, a Srabović se bez trena oklijevanja, kroz istu onu kišu metaka, odmah vratio natrag na prvu crtu kako bi upozorio ostale hrvatske branitelje da se ovim putem ne mogu vratiti jer je to čista smrt. Do Save je sa svojim amfibijskim gusjeničarom stigao i dr. Igla. Pred samom rijekom u općem rasulu ispale su mu gusjenice na vozilu. Nesreća u trenu.
Oko 12 sati toga kobnog 6. listopada, sa skupinom građana i branitelja, krenuo sam pješice prema mostu koji su tukli bez prestanka. Prizor je bio biblijski. Krš, lom, takva gužva da se ni vozila Crvenog križa nisu mogla probiti. Naši Koprivničani, odsječeni, umjesto cestom krenuli su nekim drugim putevima prema Savi, tražeći spas na splavi na koju su se svi željeli ukrcati, poglavito civili.
Do željezničkog kolodvora u Slavonskom Brodu išli su pješice nekoliko kilometara. Na postaji, gdje smo čekali vlak, okupilo se veliko mnoštvo ljudi. Granate su padale oko stanice, poglavito na tvornicu Đuro Đaković. Nijedna nije pala na samu stanicu. Da jest, bio bi to užasan pokolj. Za čudo, nijedna granata nije oštetila ni željezničku prugu. Mi smo se za Koprivnicu ukrcali u putnički vlak koji je stigao točno na vrijeme. U vlaku su se ljudi čudili odakle smo, nisu mogli vjerovati da je Bosanska Posavina pala.
Ranjeni, umorni i prožeti mirisom baruta, dok smo jurili od mosta prema stanici, doživjeli smo šamar od vlastitog naroda. Pojedinci su s prozora svojih sigurnih brodskih stanova dobacivali: „Tako vam i treba kad ste išli preko!“ Kakav jad! Kakav slom ljudskosti! Tu nije bio kraj sramoti. Mi, preživjeli i krvavi vojnici, utrpavali smo se u vagone. Neki su branitelji ušli u vagon prvog razreda, a uletio je bijesni kondukter. Bez trunke poštovanja prema ljudima koji su upravo pobjegli iz ralja smrti, urlao je: „Vojsko van, van! Ovo je prvi razred!“ Za njega je komad tkanine na sjedalu bio vrijedniji od krvi prolivene za slobodu.
Vlak je u Koprivnicu stigao točno po voznom redu, prije 19,30 sati. Ljudi na kolodvoru gledali su nas u čudu, kao odakle sad mi. Na ulazu u moju zgradu susjedi me opušteno pitaju: „Susjed, kaj je opet vojna vježba?“ Nitko ništa nije znao. Nitko ne zna za pakao Bosanske Posavine. Ušao sam u stan baš kad je počinjao televizijski Dnevnik, a voditelj hladno izjavljuje kako se u Bosanskoj Posavini „vode teške borbe“. Ni riječi o mostu, koji je bio zatvoren za promet toga dana već oko 12:45 sati, a ne kasnije, kako su to poslije lažirali i pisali u povijesnim knjigama i izvješćima. Sve je već bilo gotovo. Ponosna Posavina bila je šaptom predana.
Te sam večeri otišao u koprivničku bolnicu. Namjerno nikada nisam želio da me službeno zavedu kao „ranjenika“. Što je bilo, bilo je – drugi su prošli daleko gore, ostavili su kosti na tim cestama bez zaklona.
Danas je Bosanska Posavina u sastavu Republike Srpske, a tamo Hrvati nemaju gotovo nikakva prava. To je surova zbilja koja se prešućuje. Istodobno, pojedini naši pjevači, od Severine, Parnog valjka, Petra Graše, Jakova Jozinovića, Rozge do Indire Levak, bez srama odlaze tamo i zabavljaju bivše agresore, ne pitajući što se ovdje događalo i događa s Hrvatima. Tamošnji Srbi čak snimaju i igrane filmove o tome kako su pobijedili, naši filmski djelatnici o cijeloj toj tragediji ne progovaraju ni riječi. Muk i jad na svim razinama.
I danas, trideset i četiri godine kasnije, teško je složiti sve kockice i saznati punu istinu, pa ključno pitanje ostaje visiti u zraku: Tko je naredio povlačenje iz Bosanske Posavine? Franjo Tuđman je tvrdio da on nije. Mnogi me i danas uvjeravaju da je zapovijed o povlačenju potpisao general Petar Stipetić. Istina se i dalje skriva u tamnim hodnicima političkih trgovina.
Ishod te šutnje i izdaje stravičan je, jer je s ovih ognjišta prognano više od 200 tisuća ljudi! Srbi su sustavno opljačkali i zapalili njihove domove, a većina se tih nesretnih ljudi ni danas ne može vratiti na svoja djedovina i ognjišta.
Od svega proživljenog, od metka u ruci i srušenih kuća, najviše boli – muk. Boli institucionalna šutnja o padu, o junacima koji se ne spominju i o zločinima koji su prošli nekažnjeno. Mi iz UHBDR91. nećemo šutjeti. Ako mi zaboravimo pakao Bosanske Posavine, izdali smo sve one koji su iz tog pakla ostali ležati na cestama Korita i u vodama hladne Save.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
