By Granica ljudskog profesionalnog poštenja potpuno nestaje kada se u igru uključe izdašni srbijanski honorari, što najnoviji projekt redatelja Lordana Zafranovića i dokazuje. Njegov rad ponovno podiže opravdanu javnu buru i otvara pitanje moralne odgovornosti domaćih dramskih umjetnika. U ratnoj drami snimljenoj pod pokroviteljstvom Beograda i Banje Luke, skupina uglednih hrvatskih glumaca pristala je tumačiti uloge krvoločnih povijesnih zlikovaca, čime izravno pridonose oživljavanju starih protuhrvatskih krilatica. Rene Bitorajac, Leon Lučev, Bojan Navojec, Milivoj Beader i Hana Hegedušić bez imalo zadrške preuzeli su uloge u ostvarenju koje se u javnosti opravdano doživljava kao dobro plaćeni politički letak. Srbijanska je vlast za ovaj projekt izdvojila neograničena sredstva, svjesna da će privlačenjem zagrebačkih lica dobiti upravo ono što želi, privid vjerodostojnosti za prepravljanje povijesnih istina.
Posebno poražava činjenica s kolikim su žarom ovi dramski umjetnici prionuli utjelovljenju najzloglasnijih figura ustaškog režima. Rene Bitorajac preuzeo je glavnu ulogu ustaškog zapovjednika Vjekoslava Maksa Luburića, hladnokrvno izgovarajući jezive rečenice o metodama klanja logoraša te javno opravdavajući svoj pristup tvrdnjom kako Luburića nije htio prikazati kao “čudovište”, nego kao čovjeka koji je činio zločine čvrsto uvjeren u ispravnost svojih postupaka. Uz njega, Milivoj Beader oživljava povijesnu ličnost Ljube Miloša, još jednog krvnika iz vrha logorske uprave. Leon Lučev, Bojan Navojec i Hana Hegedušić upotpunjuju ovu sramotnu postavu igrajući ustaške dužnosnike i izvršitelje terora nad civilima, stavljajući svoj glumački ugled u službu stvaranja monstruoznih slika o vlastitom narodu.
Angažman u projektu čovjeka koji je čitavu svoju karijeru izgradio na jednostranom blaćenju vlastitog naroda predstavlja vrhunac umjetničkog sljepila. Zafranović, kojega se domaća kulturna scena već odavno trebala odreći, u svojim radovima ne traga za povijesnom istinom, nego sustavno i zlonamjerno stvara filmske pamflete s ciljem nametanja kolektivne krivnje. Njegov redateljski potpis ponovno služi kao oružje u rukama onih koji povijesne tragedije koriste za suvremene političke obračune, a činjenica da su mu hrvatski glumci u tome odlučili biti produžena ruka poražavajuća je za domaću kulturu. Besramnost ovog uratka vidljiva je i prije samog prikazivanja, budući da je na službenom plakatu filma kao prikaz stradalnika podvaljena arhivska fotografija hrvatske obitelji Ivičević iz Drvenika, koja je pred njemačkom ofenzivom izbjegla u El Shatt. Sam redatelj redovito blati Hrvatsku u medijima susjedne države, a istovremeno bez srama koristi gradski stan osiguran upravo u Zagrebu.
U trenutcima kada se na velikim pozornicama u Beogradu i Banjoj Luci ti isti glumci slave kao nove zvijezde, jer uspješno utjelovljuju zločince, u Hrvatskoj se postavlja pitanje njihova opstanka u domaćim kulturnim ustanovama. Većina njih zaposlena je u državnim kazalištima i redovito se hrani iz proračuna hrvatskih poreznih obveznika. Istih onih obveznika čije su obitelji stradale u obrambenom ratu od te iste politike koja danas financira Zafranovićeve radove. Iznenađuje potpuni muk vodstava matičnih kazališnih kuća. Ona su bez oklijevanja odobrila izbivanja svojim djelatnicima kako bi sudjelovali u stvaranju djela prožetog klevetama. Zanimljivo je da je čak i Rade Šerbedžija, koji često slovi kao uzor tom krugu kulturnjaka, mudro izbjegao sudjelovanje u ovoj lakrdiji. Njegovo su mjesto spremno zauzeli mlađi nasljednici, pravdajući svoj čin tobožnim promicanjem mira i borbom protiv zaborava.
Ovakvo ponašanje ne smije proći bez jasnog odgovora javnosti. Pozivi na opći bojkot predstava i filmova u kojima glume spomenuti pojedinci postaju jedino preostalo oružje građana. Kada država zakaže u zaštiti dostojanstva vlastite povijesti, publika mora preuzeti odgovornost. Gdje god na plakatima vidite imena onih koji u susjedstvu glume krvoloke radi srbijanskih isplata, okrenite glavu. Ne kupujte ulaznice za njihove izvedbe. Hrvatska javnost ne smije plaćati i uzdržavati umjetnike koji bez srama pljuju po temeljima države u kojoj tako ugodno žive. Mi se za ovakvu državu i ovakvo bezvlašće u kulturi nismo borili.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91)
