By Pet političkih sustava, pet modela vlasti i isto pitanje: što dolazi poslije?
Tema: Personalizacija moći, gerontokracija i rizici tranzicije vlasti na globalnoj sceni
UVOD: Svjetski poredak u utrci s vremenom
Živimo u povijesnom međuprostoru u kojem stabilnost međunarodnog poretka, trgovačkih ruta, energetskih tokova i vojnih saveza u znatnoj mjeri ovisi o odlukama uskog kruga političkih lidera. Dok medijalna dob svjetskog stanovništva iznosi približno tri desetljeća, Vladimir Putin, Xi Jinping, Donald Trump, Narendra Modi i Recep Tayyip Erdoğan nalaze se u različitim fazama političke zrelosti, ali dijele jednu zajedničku okolnost: njihova je vlast postala važan čimbenik oblikovanja budućnosti njihovih država, a time i međunarodnih odnosa.
Oni nisu samo nositelji izvršne vlasti. Njihove osobnosti, političke vizije i sustavi odlučivanja postali su sastavni dio unutarnje i vanjske politike zemalja kojima upravljaju. No, što je politički sustav više prilagođen jednom čovjeku, to je neizvjesniji trenutak njegova odlaska.
Smrt, povlačenje, izborni poraz ili politički slom takvog lidera ne moraju nužno izazvati krizu. Međutim, ako nasljednik nije jasno definiran, ako institucije nemaju dovoljno samostalnosti ili ako su političke i sigurnosne elite podijeljene, promjena na vrhu može postati mnogo više od unutarnjeg političkog događaja. Može promijeniti odnose moći daleko izvan granica te države.
Paradoks 21. stoljeća stoga nije samo u činjenici da ključne političke odluke često donose ljudi u poodmakloj životnoj dobi. Pravi je paradoks u tome što se grade sustavi koji pretendiraju na dugoročnu stabilnost, dok njihova stvarna funkcionalnost nerijetko ovisi o jednom čovjeku.
Biologija ne poznaje reizbor, produljenje mandata ni politički dogovor. Pitanje nije hoće li aktualni lideri jednom otići, nego jesu li izgradili sustave koji mogu nastaviti funkcionirati kada njih više ne bude.
- KREATORI GLOBALNOG PORETKA: Generacijski pritisak na vrhu
Donald Trump (SAD): Test ustavne otpornosti
Unatoč dubokoj društvenoj i političkoj polarizaciji, Sjedinjene Američke Države raspolažu razrađenim mehanizmima prijenosa predsjedničke vlasti. Ustavni sustav, 25. amandman i zakonski uređeni red nasljeđivanja omogućuju kontinuitet izvršne vlasti čak i u slučaju smrti, ostavke ili nesposobnosti predsjednika za obavljanje dužnosti.
Trump je redefinirao Republikansku stranku i dodatno naglasio personalizirani karakter suvremene američke politike. Njegov politički utjecaj nadilazi uobičajenu ulogu predsjednika jer obuhvaća stranački identitet, političku komunikaciju i način na koji velik dio biračkog tijela doživljava institucije.
Ipak, postojanje formalnih pravila ne znači da je svaki oblik političke krize unaprijed isključen. Ustav može odrediti tko preuzima dužnost, ali ne može sam po sebi osigurati povjerenje građana u izborni proces, pravosuđe i legitimnost političkih odluka.
Stoga najveći izazov američkog sustava nakon odlaska dominantnih političkih figura ne mora biti institucionalni raspad, nego nastavak polarizacije i eventualno daljnje slabljenje povjerenja u zajednička pravila političkog natjecanja.
Američki slučaj pokazuje razliku između dvije stvari: država može imati stabilan ustavni mehanizam sukcesije, a istodobno prolaziti kroz duboku političku krizu.
Xi Jinping (Kina): Partijska disciplina pod pritiskom centralizacije
Kina raspolaže snažnim organizacijskim mehanizmom u obliku Komunističke partije Kine, koja broji približno 100 milijuna članova. Partijska struktura, kadrovski sustav i hijerarhija odlučivanja omogućuju kontinuitet upravljanja neovisno o pojedinačnim nositeljima funkcija.
Međutim, Xi Jinping koncentrirao je političku moć u mjeri koja je oslabila raniji model kolektivnog vodstva, razvijan nakon Mao Zedonga. Uklanjanje ograničenja predsjedničkih mandata 2018. godine omogućilo mu je ostanak na toj funkciji bez dotadašnjeg ograničenja od dva mandata. Istodobno je ojačao svoju ulogu u partijskoj, državnoj i vojnoj strukturi.
Takva centralizacija može kratkoročno povećati sposobnost donošenja odluka, ali dugoročno otvara pitanje nasljeđivanja. Kada je politički autoritet snažno vezan uz jednog čovjeka, postaje teže procijeniti hoće li sustav moći proizvesti nasljednika kojeg će prihvatiti sve ključne skupine unutar partije.
Dodatnu stratešku ranjivost predstavlja energetska ovisnost. Prema podacima za 2024. godinu, Kina je uvozom pokrivala približno 72 posto svoje potrošnje sirove nafte, 41 posto prirodnog plina i 11 posto ugljena. Velik dio uvoza sirove nafte doprema se pomorskim putem, što Kinu izlaže rizicima poremećaja međunarodnih trgovačkih ruta.
Kineska gospodarska povezanost sa svjetskim tržištem povećava cijenu otvorenog vojnog sukoba, ali ne jamči da će Peking u svakoj situaciji odabrati suzdržanost. Strateški interesi, nacionalizam, sigurnosne procjene i politički legitimitet mogu nadjačati čisto ekonomske kalkulacije.
Odlazak Xija bez jasno definiranog i široko prihvaćenog nasljednika mogao bi otvoriti prostor za unutarnje borbe unutar partijske birokracije. Ipak, Kina nije sustav bez institucija: ključno je pitanje mogu li postojeće strukture ponovno uspostaviti ravnotežu nakon razdoblja izrazite personalizacije vlasti.
Vladimir Putin (Rusija): Tigar od papira i rizik vakuuma
Rusija se suočava s osobito izraženim rizikom neizvjesnosti sukcesije jer je velik dio političke moći koncentriran u predsjedničkom sustavu, dok su sigurnosne strukture, vojni vrh i gospodarske elite povezani interesima i ovisnošću o političkom središtu.
Putin je tijekom četvrt stoljeća na vlasti izgradio model u kojem predsjednička administracija i sigurnosni aparat imaju ključnu ulogu u upravljanju državom. Neovisnost institucija i mogućnost političke smjene vlasti pritom su ograničene, a stvarni odnosi moći unutar sustava teško su vidljivi izvana.
Rat u Ukrajini razotkrio je ozbiljne slabosti ruske konvencionalne vojske, uključujući logističke probleme, gubitke i poteškoće u ostvarivanju pojedinih vojnih ciljeva. Međutim, te slabosti ne znače da je Rusija vojno beznačajna. Njezin nuklearni arsenal, sposobnost mobilizacije resursa i spremnost na dugotrajan sukob i dalje je čine jednim od ključnih sigurnosnih čimbenika međunarodnog poretka.
Istodobno, rat, sankcije i preusmjeravanje gospodarskih tokova povećali su rusku ovisnost o Kini u pojedinim područjima trgovine, tehnologije i financijskih odnosa. Rusija pritom nije izgubila svu mogućnost samostalnog djelovanja, ali je njezina pregovaračka pozicija prema Pekingu postala složenija.
Izraz „tigar od papira” stoga može biti prikladan kao metafora za raskorak između velikih geopolitičkih ambicija i ograničenja konvencionalnih vojnih sposobnosti. Ipak, ruska država ostaje nuklearna sila čije se sposobnosti ne mogu procjenjivati samo prema rezultatima rata u Ukrajini.
Najveća nepoznanica nastaje u trenutku Putinova odlaska. Hoće li prevladati sigurnosni aparat, vojni krugovi, gospodarski tehnokrati ili kompromis između više skupina? Hoće li nasljednik pokušati očuvati postojeći model ili će tražiti ograničenu normalizaciju odnosa sa Zapadom?
To su otvorena pitanja, a ne unaprijed određeni ishodi. Upravo u tome leži rizik: sustav koji je dugo ovisio o jednom čovjeku može imati poteškoća s mirnim usklađivanjem interesa kada taj čovjek više ne bude u središtu odlučivanja.
Narendra Modi (Indija): Snaga jedne nacije i cijena personalizirane politike
Indija je najveća svjetska država prema broju stanovnika, parlamentarna demokracija s federalnim uređenjem i izrazito složenim društvenim sastavom. Njezin politički sustav obuhvaća brojne jezične, vjerske, regionalne, kastinske i gospodarske razlike koje se ne mogu svesti na djelovanje jednog političkog lidera.
Narendra Modi i Bharatiya Janata Party (BJP) znatno su obilježili suvremenu indijsku politiku naglašavanjem hinduističkog nacionalnog identiteta, centraliziranijeg političkog vodstva i snažnog osobnog autoriteta premijera.
Indija istodobno bilježi dugoročni gospodarski rast, širi industrijsku bazu i jača međunarodni položaj. Međutim, gospodarski napredak ne uklanja automatski društvene nejednakosti, regionalne razlike i vjerske napetosti. Pitanje je koliko će gospodarski rezultati i politička mobilizacija moći održavati postojeću ravnotežu.
Za razliku od izrazito personaliziranih predsjedničkih sustava, indijski politički okvir uključuje parlament, federalne jedinice, političke stranke i redovite izbore. BJP raspolaže snažnom organizacijom koja može preživjeti odlazak dominantnog lidera.
No, organizacijska snaga ne jamči jednostavan prijenos političkog autoriteta. Modijev odlazak otvorio bi pitanje odnosa između stranačkog vodstva, regionalnih interesa i različitih struja unutar nacionalističkog pokreta.
Indijski slučaj zato predstavlja drukčiju vrstu izazova: ne nužno raspad institucija, nego mogućnost da se promjenom lidera promijeni ravnoteža unutar politički i društveno vrlo raznolike države.
- REGIONALNI TEŠKAŠI: Transakcijski oportunizam i nesigurnost
Recep Tayyip Erdoğan (Turska): Hiperpredsjednički sustav i pitanje nasljednika
Turska pod Erdoğanom vodi politiku aktivnog balansiranja između članstva u NATO-u, odnosa s Rusijom i vlastitih ambicija na Bliskom istoku, Kavkazu i u istočnom Sredozemlju.
Prijelaz na predsjednički sustav dodatno je koncentrirao izvršnu vlast. Erdoğan je osnažio predsjedničku funkciju, smanjio tradicionalnu političku ulogu vojske i izgradio dugotrajnu dominaciju vladajuće političke strukture. Istodobno su odnosi između vlasti, oporbe, pravosuđa i medija postali predmet ozbiljnih domaćih i međunarodnih rasprava.
Tursku već godinama opterećuju visoka inflacija, promjenjiva vrijednost valute i pritisci na životni standard. Ti problemi ne znače automatski slom političkog sustava, ali mogu utjecati na potporu vladajućoj stranci i na sposobnost održavanja postojeće političke ravnoteže.
Formalni ustavni okvir predviđa postupke predsjedničkih izbora i zamjene predsjednika u slučaju prestanka obavljanja dužnosti. Međutim, formalna procedura nije isto što i politički prihvaćen nasljednik.
Nije unaprijed određeno tko bi mogao istodobno osigurati jedinstvo vladajuće stranke, potporu ključnih državnih struktura i stabilnost odnosa s oporbom. Mogući su različiti scenariji: borba unutar vladajuće stranke AKP, povratak snažnijem naglašavanju sekularne političke tradicije, nastavak pragmatičnog nacionalizma ili pokušaj gospodarske stabilizacije kroz promjenu političkog pristupa.
Turska je, dakle, primjer države u kojoj neizvjesnost nije prvenstveno posljedica nepostojanja ustavnih pravila, nego pitanja hoće li političke elite nakon odlaska dominantnog lidera uspjeti postići novu ravnotežu.
- BLISKI ISTOK I IRAN: Kriza nasljeđivanja, ranjivost teokracije i budućnost regionalne mreže
Bliski istok prolazi kroz duboku promjenu sigurnosne i političke ravnoteže. Ratni sukobi, slabljenje pojedinih iranskih saveznika, promjene u regionalnim odnosima i ranjivost energetskih tokova otvaraju mogućnost novog poretka. Međutim, slabljenje postojećih struktura ne znači nužno nastanak stabilnijih.
Iran: Promjena na vrhu ne znači nužno promjenu režima
Iran je posebno važan primjer jer pokazuje da se pitanje političke sukcesije može pretvoriti u neposrednu krizu državnog vodstva.
Nakon smrti Alija Khameneija u američko-izraelskim napadima krajem veljače 2026., iransko je vodstvo za novog vrhovnog vođu imenovalo njegova sina Mojtabu Khameneija. Time je otvoreno novo poglavlje u razvoju Islamske Republike, u kojoj je nasljeđivanje unutar obitelji povijesno i ideološki osjetljivo pitanje.
Prema medijskim izvješćima iz kolovoza 2026., novi vrhovni vođa nakon imenovanja nije se javno pojavljivao niti se izravno obraćao javnosti, dok su iranski dužnosnici tvrdili da i dalje upravlja državom. Takva netransparentnost dodatno otežava procjenu stvarnog odnosa moći između vrhovnog vodstva, Revolucionarne garde i drugih državnih institucija.
Iranski sustav suočava se s nizom ozbiljnih problema: gospodarskim pritiscima, sankcijama, infrastrukturnim poteškoćama, nestašicom vode u pojedinim područjima, društvenim nezadovoljstvom i posljedicama vojnih sukoba. Ti čimbenici ograničavaju sposobnost režima da istodobno financira unutarnju stabilnost, održava vojnu moć i provodi regionalnu politiku.
Ipak, potrebno je razlikovati duboku krizu od neizbježnog sloma. Autoritarni sustavi mogu se prilagoditi, dodatno militarizirati ili pokušati kupiti vrijeme ograničenim promjenama politike. Nije moguće unaprijed zaključiti da će gospodarska i društvena kriza nužno dovesti do pada režima.
Revolucionarna garda i budućnost režima
Iranska revolucionarna garda (IRGC) nije samo vojna organizacija. Ona ima važnu sigurnosnu, političku i gospodarsku ulogu te raspolaže vlastitim interesima i mrežama utjecaja.
U uvjetima neizvjesnosti oko vrhovnog vodstva njezin bi utjecaj mogao dodatno porasti. Jedan od mogućih scenarija jest postupna konsolidacija vlasti oko sigurnosnog aparata, uz zadržavanje formalnih institucija Islamske Republike, ali uz snažnije vojno obilježje režima.
Drugi je scenarij prilagodba i pragmatičnija politika koja bi trebala smanjiti vanjske pritiske i omogućiti gospodarski oporavak. Treći uključuje produbljivanje sukoba unutar elita i pojačano društveno nezadovoljstvo.
Mogućnost fragmentacije države ne treba isključiti, ali ne treba je ni predstavljati kao očekivani ishod bez dodatnih dokaza. Iransko društvo i politički sustav složeni su, a etničke i regionalne razlike same po sebi ne znače da je raspad države neizbježan.
Oslabljena „osovina otpora”: Kraj jedne faze, ne nužno kraj utjecaja
Iran je desetljećima gradio mrežu državnih i nedržavnih partnera na Bliskom istoku. Hamas, Hezbollah i jemenski Huti imaju različite organizacijske strukture, lokalne interese i stupanj ovisnosti o Teheranu.
Udari na njihovo vodstvo i infrastrukturu oslabili su pojedine dijelove te mreže. Međutim, ne treba automatski poistovjetiti vojno slabljenje s nestankom političkog utjecaja. Hezbollah zadržava vlastite kapacitete i političku ulogu u Libanonu, dok Huti imaju zasebne ciljeve i sposobnost djelovanja u Jemenu i širem pomorskom prostoru.
Iran može izgubiti dio sposobnosti koordiniranja regionalnih partnera, a da pritom ne izgubi sav regionalni utjecaj. Budućnost te mreže ovisit će o ishodima sukoba, financijskim i logističkim mogućnostima Teherana te o tome koliko će pojedine organizacije moći djelovati neovisno o iranskom vodstvu.
Izrael i arapske države: Mogućnost novog regionalnog dogovora
Slabljenje iranskih regionalnih kapaciteta moglo bi otvoriti prostor za drukčije odnose između Izraela i dijela arapskih država. Abrahamski sporazumi pokazali su da normalizacija odnosa može biti potaknuta sigurnosnim, gospodarskim i tehnološkim interesima.
Međutim, eventualni sporazum između Izraela i Saudijske Arabije nije automatska posljedica slabljenja Irana. Na njega utječu palestinsko pitanje, sigurnosna jamstva, američka politika, regionalno javno mnijenje i interesi samih arapskih država.
Pritisak na reformu palestinskog političkog vodstva mogao bi biti dio budućih pregovora, ali održiv mir ne može se svesti samo na potiskivanje radikalnih organizacija ili na gospodarsku suradnju. Bez politički održivog rješenja palestinskog pitanja, regionalna normalizacija ostaje ranjiva na nove sukobe.
Bliski istok tako ulazi u razdoblje u kojem slabljenje jedne sile može stvoriti prostor za novi dogovor, ali i otvoriti vakuum koji će pokušati popuniti drugi akteri.
- ZAKLJUČAK: Tri scenarija za razdoblje „poslije”
Kako bude prolazilo vrijeme, pitanje političke sukcesije postajat će sve važnije u državama čiji su sustavi snažno povezani s osobnošću dominantnog lidera. Moguće ishode možemo svrstati u tri široka scenarija.
- Institucionalni kontinuitet: Zapadni model
U državama s razrađenim ustavnim pravilima, neovisnim institucijama i ustaljenom praksom prijenosa vlasti, tranzicija se može odvijati kroz postojeće procedure. Sjedinjene Američke Države imaju jasno definiran red predsjedničke sukcesije, dok Indija raspolaže parlamentarnim i stranačkim mehanizmima koji omogućuju promjenu vodstva.
To ne znači da su političke krize isključene. Polarizacija, sporovi oko legitimiteta i slabljenje povjerenja u institucije mogu otežati tranziciju čak i kada su formalna pravila jasna.
- Institucionalna prilagodba i kolektivno rebrendiranje: Kina, Turska i Iran
U Kini, Turskoj i Iranu ključni izazov bit će sposobnost političkih struktura da nakon odlaska dominantnog lidera uspostave novu ravnotežu moći.
Kineska Komunistička partija raspolaže snažnom organizacijom i kadrovskim sustavom. Turska ima formalne ustavne mehanizme, ali i izrazito personaliziranu političku strukturu. Iran ima složen sustav vjerskih, državnih i sigurnosnih institucija u kojem bi se ravnoteža mogla promijeniti u korist Revolucionarne garde.
U svim tim slučajevima moguć je nastavak postojećeg modela, prilagodba ideoloških prioriteta ili pragmatičniji pristup gospodarstvu i vanjskoj politici. Ishod će ovisiti o odnosima unutar elita, društvenom pritisku i sposobnosti institucija da prihvate novu raspodjelu moći.
- Kriza sukcesije i borba za prevlast: Ruski izazov
U Rusiji bi odlazak Putina mogao otvoriti posebno složeno pitanje raspodjele moći između sigurnosnog aparata, vojnog vrha, političke administracije i gospodarskih interesa.
Moguć je dogovor unutar elita kojim bi se očuvao kontinuitet sustava, ali i sukob oko kontrole nad državnim resursima i sigurnosnim strukturama. Posljedice bi mogle nadilaziti ruske granice, osobito ako bi unutarnja neizvjesnost utjecala na nuklearnu politiku, rat u Ukrajini ili odnose s europskim državama.
Ipak, ni ruska kriza sukcesije nije unaprijed osuđena na kaos. Ishod će ovisiti o tome postoje li mehanizmi kompromisa među ključnim skupinama i mogu li se interesi elita uskladiti bez otvorenog sukoba.
ZAVRŠNA MISAO: Država mora preživjeti čovjeka
Živimo u dobu u kojem se pravila međunarodnog poretka mijenjaju pod pritiskom ratova, gospodarskih interesa, tehnoloških promjena i političkih ambicija. No, jedan je čimbenik zajednički svim sustavima: nijedna politička karijera ne traje vječno.
Biologija je jedina institucija koja ne poznaje reizbor, odgodu mandata ni politički dogovor. Odlazak lidera može otvoriti prostor za obnovu institucija, promjenu politike ili novu međunarodnu ravnotežu. Ali može izazvati i sukob za nasljeđe, borbu za kontrolu nad državnim resursima ili novu fazu vanjskih napetosti.
Zato ključno pitanje nije hoće li Putin, Xi, Trump, Modi ili Erdoğan jednom otići s političke pozornice. To je neizbježno. Pitanje je što će ostaviti iza sebe: sustav koji može funkcionirati bez njih ili državu čija je budućnost postala nerazdvojiva od sudbine jednog čovjeka.
Prava snaga države ne mjeri se samo moći čovjeka koji je vodi, nego i sposobnošću države da nastavi funkcionirati kada tog čovjeka više nema.
Gordan Sataić
