By Prva nepotpuno obnovljena država Hrvatska pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska, s poviesnog motrišta premda je kratko trajala – od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. – ostavila je duboke tragove ne samo s stanovišta izvorne hrvatske historiografije već i srbsko-jugoslavenske. U dosadašnjim uradcima uglavnom su predstavljeni normativni propisi, uredbe i naredbe hrvatske državne Vlade a u posljednjim mjesecima – prosinac 1944. do polovice svibnja 1945. – pismena izviešća Glavnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH te pismena izviešća partizanskih „štabova“.
- Jezički izričaj kojima su pisana izviešća:
Hrvatska izviešća pisana su korienskim pravopisom odnosno u duhu hrvatskog jezika a partizanska srbskim jezičkim izričajem s namjerom stvaranja vještačkog srbsko-hrvatskog odnosno hrvatsko-srbskog jezika. Hrvatska izviešća uporabljaju vojnu terminologiju sukladno duhu hrvatskog jezika a partizanska pišu izraze primjerene srbskom jezičkom izričaju prilagođen ideologiji boljševičke revolucije. Primjer: partizansko pismeno izviešće od 15. svibnja 1945., (Detaljnije vidjeti; Zbornik dokumenata i podataka o narodno-oslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, Tom V., Knjiga 39., Redaktor zbornika: Ante Mihovilović, podpukovnik u mirovini, Izdanje Vojnoistorijskog instituta, Beograd, 1979., str. 475-488; Izvor: znaci.org/zb/4_5_39.pfd) sadrži pismeno izviješće („izvještaj“) „štaba“ X. korpusa zagrebačkog – izviješća su pisana od strane osoba koje ne poznaju pravilno pisanje posebno glede uporabe rimskih brojeva i velikih slova – „Glavnom štabu“ Hrvatske o vojno-organizacionim pitanjima za mjesec travanj 1945. Izviešće: a) pisano je srbskim jezikom sa ponekom hrvatskom riječi i izrazom, b) uporablja se naziv „Jugoslavija“ premda ona još uvijek nije službeno postojala, c) samouvjereno proglašavaju da su oni (partizani) sami pobijedili premda je istina da su njihove pobjede na valovima savezničkih.
Dakle, u cilju stvaranja komunističke Jugoslavije, Hrvati koji su sudjelovali u partizanskom pokretu, odrekli su se vlastitog jezika i dragovoljno prihvatili vještački srbsko-hrvatski/hrvatsko-srbski jezički izričaj, što je duboko protuslovno duhu hrvatskog jezika. Jezik je osnovna samobitnost naroda i nacije. Hrvati koji su sudjelovali u partizanskom pokretu šutke su prelazili preko činjenice da su partizanska pismena izviešća često pisana ekavskim jezičkim izričajem koji pače nema zajedničkog sa hrvatskim.
- Diverzantsko-teroristička narav partizanskog pokreta:
Naročito u ožujku i travnju pojačali su partizani, podpomognuti materijalno i tehnički od saveznika, terorističke djelatnosti na rušenju prometnica a naročito željezničkih na čitavom području NDH. Partizanska pismena izviešća o diverzantskim odnosno terorističkim djelatnostima (Vidjeti isti izvor, str. 528-554) zorno svjedoče o svakodnevnim diverzantskim postupcima naročito prema željezničkim prometnicama i napravama s ciljem uništenja svojine NDH i onemogućavanja prometovanja robe i ljudstva. Zanimljivo je da se u vrlo opširnom i detaljnom opisu diverzantsko-terorističkih napadaja, ni na jednom mjestu ne pronalaze redci o podmetanju eksplozivnih naprava pod putničke vlakove o čemu pak svjedoče hrvatska pismena izviešća. Tako saznajemo za partizansku vještinu da na različite načine vrše diverzanske napadaje na državnu svojinu i ljustvo: pod tzv. parolom se razumieva navodna antifašistička parola pod kojom je stavljena mina. (Isti izvor, str. 553) Nedvojbeno da podmetanje eksplozivnih naprava pod putničke vlakove, o čemu partizanske izviešća šute, predstavlja vid ratnog zločina. Dakako su ovakva napadna djelovanja utjecala na širenje straha među pučanstvom.
- Ideološko-politički fanatizam partizanskih snaga:
Pripadnici partizanskih postrojbi, među kojima su brojni narodnosni Hrvati, sa žarom i uvjerenjem da čine pravedna djela, su uništavali svaki oblik državne i privatne svojine i sredstava koja mogu služiti vojnim, građanskim, gospodarskim i političkim vlastima NDH, gubeći iz vida činjenicu da time uništavaju privrednu i društenu moć buduće državne tvorevine. Fanatizam nema razumsko obrazloženje jer u tom slučaju ne bi uništavali državnu i privatnu svojinu, već je vođen ideološkom mržnjom da sve što je povezano sa NDH, od ljudskog do materijalno-tehničkog činbenika, treba sustavno uništiti sa obrazloženjem da će se nakon pobjede, napraviti bolje i pravednije društvo. Sramotno je da su mnogi narodnosni Hrvati u tome sudjelovali uvjereni da čine ispravne čine. Tako se neki „nevirni Hrvati“ dragovoljno – premda u ideološkoj zabludi – odrekoše: a) vlastite države, b) vlastitog jezika i poviesti, i c) vlastite kulture i običaja kako bi se ostvarila nova vještačka državna tvorevina koja je zapravo negacija hrvatske poviesti i narodnog duha. Otuda je prizivanje tzv. treće Jugoslavije odista krivično djelo protiv hrvatskog čovjeka i hrvatske nacije.
- Vojna djelovanja partizanskih snaga: ljudski gubitci
Ukupna vojna djelovanja partizanskih snaga ciljano su usmjerena prema uništenju hrvatskih oružanih snaga i državnog poretka NDH. Zahvaljujući obilnoj vojnoj i materijalnoj pomoći saveznika, partizani su u prvoj polovici 1945. raspolagali vojnim naoružanjem i tehnikom koja je bila u stanju učiniti goleme ljudske žrtve i materijalne štete. Naravno, oni su iz propagandnih razloga, preuveličavali ljudske gubitke hrvatskih snaga i umanjivali vlastite, premda ponekad nisu bili dovoljno oprezni kada su priznavali vlastite ljudske gubitke „…a naročito u posljednjim borbama, kada smo imali velike gubitke“. Prema partizanskim izviešćima, oni su od 19. do 30. travnja 1945., imali: 111 poginulih i 514 ranjenih. Naravno, u pitanju su prisilno novačeni hrvatski mladići kao i drugi. Samo u borbama za „oslobođenje“odnosno zauzeće Virovitice, 33. divizija JA imala je 28 mrtvih i 94 ranjenih. (Vidjeti detaljnije isti izvor, str. 486) Za predmnijevati je da su stvarni gubitci veći.
- Rast broja pripadnika partizanskih postrojbi:
Nagli rast broja pripadnika postrojbi JA proizilazi dielom od četnika koji su četničke odore i znakovlja zamijenili partizanskim a najvećim dielom kroz prisilna novačenja odnosno „mobilizacije“ određenih godišta hrvatskih i drugih mladića. Naravno da nitko nije dragovoljno, osim pojedinačnih i grupnih slučajeva, želio pristupiti u redove partizana jer su kružile viesti da partizani takve šalju u prve redove juriša koje su poticali politički komesari. Otuda partizanska izviešća rietko pišu o teškoćama tzv. mobilizacije. „Poteškoća je bilo samo sa novomobilisanim čiji je znatan broj u toku pretprošlog mjeseca (ožujak 1945., nap. I.I.J) ušao u sastav naših jedinica. Dezerterstvo je u toku prošlog mjeseca (kada je već razvidno da saveznici pobjeđuju, nap. I.I.J.) rapidno palo.“ (Isti izvor, str. 487) Još nisu zbrojane ljudske žrtve hrvatske mladeži u partizanskim postrojbama koje su jurišale na hrvatske mladiće u hrvatskim odorama. Zanimljivo: u Baru – za predmnijevati je da se radi o mjestu u Crnoj Gori – postojao je jedan partizanski bataljon koji je „dočekivao novomobilisane obveznike sa Kosova“. (Isti izvor, bilješka br. 6, str. 555) Postrojbe 4. Udarne divizije JA su, prema partizanskom izviešću, sudjelovale u zauzeću Trsta i u uličnim borbama u gradu, zajedno sa dielovima XX. divizije. Na pitanju Trsta završava se „medeni mjesec“ Saveznika i partizana budući je Tito želio stvoriti Srbo – Slaviju koja će obuhvatati teritoriju Trsta i Koruške. Proizilazi da je prisilno novačenje glavni izvor naglog povećanja broja pripadnika partizanskih postrojbi a obilata saveznička pomoć presudila tok završnih vojnih djelovanja na širem dinarskom području.
- Zdravstvena pitanja:
U pismenim izviešćima hrvatskih vlasti često se naglašava rasprostranjenost veneričnih (sifilis) bolesti u partizanskim postrojbama. U hrvatskim oružanim snagama postojale su određene ustanove i službe za suzbijanje ove opake prienosne bolesti. Partizanska izviešća stidljivo izviešćuju „Smanjuje se broj oboljelih od veneričnih bolesti“. (Isti izvor, str. 487) Dakle, pripadnici partizanskih postrojbi predstavljali su glavni izvor i prenositelja zaraznih spolnih bolesti jer nisu posjedovale zdravstvene službe za spriečavanje širenja sifilisa. Ovo svjedoči o neprimjerenom (nasilje i prisilni spolni odnosi) odnosu partizana prema stanovništvu u okupiranim mjestima i gradovima. Talijanski, njemački i hrvatski vojnici su, skrbi vlastitih vojnih vlasti, snabdievani zaštitnim sredstvima.
- Oslobođenje odnosno okupacija mjesta:
U toku posljednjih mjeseci postojanja NDH, brojna naselja, sela i mjesta odnosno gradovi su često mijenjala vlast naročito na bosansko-hercegovačkom području. Kada bi partizanske snage zauzele mjesto ili grad, oni su to nazivali „oslobođenjem“ premda je za dielove pučanstva mjesta koji su ostajali a neprijeporno za Hrvate, to bila okupacija. Stoga što su partizanske snage sobom donosile smrt, teror, nasilje, pljačku, opću nesigurnost i strah. U nekim partizanskim izviešćima se priznaje „…kao problem pojavilo se našim ulaskom u gradove potreba za sprečavanjem pljačke, nasilje i uopće nepravednih odnosa prema građanskom stanovništvu“. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 488) Iz ovog kuta promatrano, za pripadnike partizanskog pokreta Zagreb je 8. svibnja „oslobođen“ a za zagrebčane okupiran. Dakle, partizani su bili dobri šumski odmetnici koji su se okrutno ponašali prema pučanstvu i državnoj odnosno privatnoj svojini.
- Saveznička vojna, materijalna, tehnička i ljudska pomoć je presudila:
Uvidom u pismena partizanska izviešća iz knjige brzojava („depeša“) Glavnog „štaba“ JA za Hrvatsku u razdoblju ožujak, travanj i svibanj 1945., proizilazi da su često vođene neodlučne bitke dok nije stigla saveznička pomoć u zrakoplovstvu, uz velike gubitke. Savezničke pobjede na Istočnoj bojišnci, Zapadnoj i na području Sredozemlja, bitno su utjecale na vojnu sposobnost država Osovine, što su partizanske postrojbe iskorištavale u gonjenju hrvatskih i njemačkih kao i kozačkih postrojbi. O tome stidljivo svjedoče neka partizanska izviešća. „U našim jedinicama i vojnim ustanovama bilo je 420 crvenoarmejaca. 386 na putu je za Beograd, a 34 uputit ćemo ovih dana.“ (Isti izvor, str. 492-493) Engleski, američki i ruski vojni savjetnici a zapravo obavještajci, odigrali su značajnu ulogu u vojnom osposobljavanju polupismenih partizanskih „komandira“. Nedvojbena je zavisnost partizanskih snaga od strane vojne i materijalne pomoći premda su i saveznici trebali pomoć partizana. „Saveznici traže u Zadru zgrade za formiranje njihove bolnice kapaciteta do 300 kreveta.“ (Isti izvor str. 495) U odlučnim vojnim djelovanjima partizanskih snaga, saveznički zrakoplovi su odlučivali ishod borbe. „Saveznička avijacija je bombardirala i mitraljirala neprijatelja na prostoru Slunja i u dolini Une.“ (Isti izvor, str. 498) Kada zagusti, partizani dobivaju odlučujuću pomoć sukladno sporazumu Tita i zapovjednika savezničkih snaga za Sredozemlje.
- Engleska vojna izaslanstva: obavještajno-špijunska mreža
U podjeli tzv.“interesnih sfera“ između USA, Engleske i Sovjetskog Saveza, englezima je pripalo šire dinarsko područje na kojem su imali odriešene ruke činiti odluke sukladno sebičnim državnim interesima. Engleska vojna poslanstva na ovom području su najprisutnija kako u razdoblju podržavanja četnika tako docnije Titovih partizana. U partizanskom brzojavu od 2. travnja 1945., piše se o poslanstvu engleskog majora odnosno bojnika, Owen Reed, obavještajca engleske obavještajne službe u Bari-a, koji je imao službeni položaj političkog savjetnika, tzv. „ataše“ čiji zadatak je prikupljanje podataka za englesku vladu. (Detaljnije vidjeti isti izvor, str. 503) Iz partizanskog izviešća doznajemo da su u Beogradu od 21. do 24. veljače 1945., vođeni razgovori između Tita (vrhovni komandant NOVJ i maršal) i glavnog zapovjednika savezničkih snaga na Sredozemlju feldmaršala Harolda Alexandra. Tada je dogovoreno da se savezničkim obavještajnim častnicima omogući nesmetan obavještajni rad na prikupkljanju podataka. (Isti izvor, str. 503) Iz partizanskog izviešća također doznajemo da skupina od 130 engleskih častnika i vojnika traži dozvolu partizanskih vlasti za odlazak u Istru radi diverzija i sabotaža na prometnicama i u pozadini neprijatelja. (Isti izvor, str. 505) Dakle, partizani nisu sami pobijedili već uz obilnu savezničku pomoć. Prema partizanskim viestima, 1. svibnja su „oslobođeni“ gradovi Trst, Tržić i Gorica, (Isti izvor, str. 505) premda će to biti sjeme razdora koje je moglo potaknuti novi ratni sukob između Titovih partizana i sovjeta s jedne strane, i Engleske i SAD, s druge.
- Prvi vidovi hrvatskog pokreta odpora u okupiranim hrvatskim pokrajinama:
U partizanskom brzojavu od 11. svibnja 1945. (Isti izvor, str. 526-527) navodi se da je zabilježena prisutnost hrvatskih boraca protiv okupacije na Velebitu i Kapeli, koji će biti poznati kao križari odnosno škripari a zapravo se radilo o dragovoljnim pripadnicima hrvatskog pokreta odpora na okupiranim područjima. Pišu: „Razbijeni ostatci neprijatelja“ premda će ove skupine vojno djelovati još nekoliko godina na područjima sa hrvatskim pučanstvom koje je istima pružalo pomoć, smještaj i hranu. Međutim, brojne izdaje su vodile ka postepenom fizičkom uništenju ovih skupina od strane partizanskih vlasti. Hrvatski pokret odpora će stoga svoju djelatnost prenijeti u inozemstvo budući tuzemne prilike nisu išle u prilog, pod nazivom hrvatska emigracija.
- Partizanski zarobljenički logori:
Svaka partizanska armijska oblast organizirala je vlastite logore za zarobljenike koji nisu bili priznati po međunarodnim sporazumima. Prema izviešćima Vojne oblasti VIII. korpusa, postojali su logori u Splitu, u Sinju, logor na otoku Vis, logor Knin, logor na otoku Korčula i u Metkoviću. (Isti izvor, str. 527) U to vrieme Hrvatska je predstavljala jedan veliki logor smrti jer su zarobljenici ubijani po slobodnoj volji. U isto vrieme, partizanske vlasti su organizirale mimohod odnosno „defile“ u Zagrebu 13. svibnja 1945., kako bi se pokazala njihova snaga i moć. (Vidjeti isti izvor, str. 528) U partizanskim pismenim izviešćima izostavljeni su dielovi koji se neposredno odnose na razoružanje hrvatskih snaga i njihovo sprovođenje u zarobljeničke logore i masovna ubojstva po slobodnom izboru već se daje naputak da se o ovim pitanjima može vidjeti u tomu XI., knjiga 3., dok. br. 154. (Vidjeti isti izvor, str. 579)
- Držanje hrvatskih posada i momčadi:
Prema hrvatskim izviješćima, hrvatske posade su se držale hrabro, što ističu i partizanski izvori ali su bili malobrojniji u ljudstvu i streljivu. U izviešćima se također ističe hrabrost čerkeških postrojbi koje su branile hrvatske teritorije. Hrvatski vojnici su bili spremni pružiti oružani odpor do zadnjeg čovjeka. U prilog tome svjedoči bitka za Odžak kada su ostatci hrvatskih poraženih snaga pružili žestok – do zadnjeg bojovnika – odpor nadmoćnijem neprijatelju jer su znali za što se bore.
- Glavni partizanski ciljevi:
- svibnja 1945. primljen je brzojav „štaba“ III. Vojne oblasti JA o predaji Njemačke i zapoviest da se neprijatelju (hrvatske postrojbe) uputi zahtjev za predaju. (Vidjeti isti izvor, str. 576). Međutim, hrvatske vojne vlasti u području Varaždina nikada nisu primile službeni zahtjev za predaju jer su se hrvatske postrojbe dalje povlačile u pravcu Varaždina. Partizanski ciljevi su: a) fizičko uništenje hrvatskih oružanih snaga, b) izbjeći njihovu službenu predaju jer nisu predočeni dokumenti da su hrvatske oružane snage primile zahtjev za predaju, i c) obkoljavanje hrvatskih postrojbi kako bi se spriječilo njihova predaja saveznicima. „Štab“ 3. korpusa JA izdao je 7. svibnja zapovied u 24.00 sata podčinjenim postrojbama za nastupanje na pravcu Maribor – Dravograd – Celovec s namjerom spriečavanja predaje hrvatskih postrojbi savezničkim snagama, njihovom obkoljavanju i na koncu fizičkom uništavanju poznato u hrvatskoj historiografiji kao Blaiburški genocid i Križni putevi.
U zaglavku: prvo, vojnim porazom sila Osovine, poražena je i NDH; drugo, NDH nije smjela opstati jer to nije bilo sukladno modelu europskog poredka; treće, engleska vanjsko-politička doktrina odigrala je presudni utjecaj na događaje šireg dinarskog područja i sudbinu NDH; četvrto, vojna i materijalna pomoć saveznika partizanima presudila je tok ratnih zbivanja na širem dinarskom području; peto, cilj partizanskih snaga je spriječavanje predaje, obkoljavanje i fizičko uništenje hrvatskih snaga kako bi se pripremio teren za uspostavu komunističke Jugoslavije; šesto, partizanske snage su izvršile dielomični genocid nad Hrvatima jer su strahovali od zapadnouropske javnosti pa su sačuvali sve one Hrvate koji nisu neposredno povezani sa NDH; sedmo, hrvatske oružane snage su se hrabro držale i otuda su kažnjene masovnim ubijstvima bez presuda i dokazane krivnje; osmo, premda je NDH prestala postojati, država Hrvatska nikada nije ukinuta otuda što svaka moderna nacija ima civilizacijsko pravo na obnovu nacionalne države; deveto, primjer jednostranog ukidanja NDH predstavlja jedinstven slučaj u europskoj i svietskoj poviesti kojim negira temeljno pravo moderne nacije na nacionalnu državu; deseto, sudbina NDH je odlučena u dogovoru velikih sila a ne temeljem poviesnih događaja na širem dinarskom području; jedanaest, NDH nije djelo Njemačke i Italije, niti bilo koje druge države, kako piše još uviek u službenim historiografijama, već rezultat i posljedica prava hrvatske nacije na obnovu nacionalne, hrvatske države; dvanaest, englesko-američka i sovjetska politička odluka o brisanju NDH predstavlja primjer iz kojega moderna historiografija treba izvući pouke, da velike sile nemaju pravo brisati i stvarati nacionalne države zbog čega se njihova moć treba ograničiti već se to tiče prava modernih nacija koja nisu pače podložna subjektivnim prosudbama prestavnika velikih sila. Iskustveni model velike sile odgovoran je za poviesno pogriešnu, sukladno mojoj prosudbi, političku odluku o ukidanju države Hrvatske (NDH) umjesto da se omogući njeno postojanje sa novim vlastima čime bi se priznalo neotuđivo pravo moderne nacije na nacionalnu državu.
Dr. sc. Ivica Ivo Josipović
