By Ulična manifestacija Torcide u Splitu, uoči utakmice Hajduka i Ajaxa izazvala je zgražanje i konsternaciju javnosti, a u opći narativ odlučne osude događaja uključila se odjednom, s Marsa pala, i Vlada RH. Uz osudu događaja, dužnosnici Vlade prozivaju hrvatske sudove na ekspeditivno djelovanje i pozivaju ih na donošenje osuđujućih presuda.
Pažljiviji promatrač događaja od nastanka nove hrvatske države, a naročito obraćanjem pažnje na posljednjih deset godina i Vlade Andreja Plenkovića, očekivao bi nakon ovih događaja, barem u nekoj mjeri, posipanje pepelom po glavi Plenkovića i nekih njegovih ministara. Zašto? Zato što su u desetogodišnjem mandatu Plenkovićeve Vlade promovirani narativi po kojima je poželjno afirmativno govoriti i klicati vlasti i dužnosnicima ustaškog NDH režima, popularizirati ambleme, slogane i ličnosti po kojima je taj kolaboracionistički režim postao i ostao poznat. Srž problema leži u legaliziranju s najviše razine vlasti, ustaškog pozdrava ‘za dom spremni’, s obrazloženjem da se radi o ‘dvostrukim konotacijama’, što praktično znači da se može izvikivati kad god kome padne na pamet, a što dokazuju i najnovije oslobađajuće sudske presude, nakon što policija primjenjujući Ustav i na njemu temeljene zakone, ipak napravi prijavu nakon događaja i identificiranja počinitelja. Svojevrsni naputak sudovima da tako rade dao je i sam Plenković posjetom generalnoj probi koncerta Thomphsona na Hipodromu, a Thomphson je sve ove godine bio glavni i najzaslužniji promotor ustaškog narativa u javnom prostoru, od ‘za dom spremni’ pa preko ‘ljutu travu na ljutu ranu’ do ‘Drinu pregaziti i Srbiju zapaliti’. Na to poklonstvo Plenković je vodio i vlastitu djecu, sugerirajući da na takvom domoljublju, prožetom sentimentom za ustaški režim i NDH, treba odgajati djecu i mlade generacije.
Performans Torcide na ulicama Splita posebno je tragičan zbog činjenice da se održao u gradu koji je Rimskim ugovorima predan fašističkoj Italiji i Mussoliniju i čiji su stanovnici za vrijeme okupacije u II svjetskom ratu doživjeli strašne torture od strane Talijana, a posebno tadašnja omladina koja se prkosno opirala svim oblicima nasilne talijanizacije. Protumjere okupatora bili su zatvaranja, mučenja, ricinusovo ulje i ubijanje. Odgovor stanovništva bio je masovni odlazak u partizane, a znakovit je podatak, koji se inače rijetko spominje, da je od 45 tisuća stanovnika tadašnjeg Splita njih 13 tisuća sudjelovalo u partizanskom pokretu. U takvoj atmosferi okupiranog grada, u kojem stanovništvo pruža aktivan otpor okupatoru, HNK Hajduk, u kojeg se Torcida danas kune, odbija igrati u prvoj diviziji talijanskog prvenstva i odlazi na slobodni teritorij na Vis, sudjeluje na sportskim priredbama i utakmicama koje organiziraju savezničke snage. Za tu svoju ulogu vođa francuskog pokreta otpora, kasniji francuski predsjednik, general Charles de Gaulle osobno im dodjeljuje povelju Počasne sportske momčadi Slobodne Francuske, a uručio im ju je 27.svibnja 1945. u Bejrutu general Humbolt, vrhovni zapovjednik francuskih snaga na Levantu. Hajduk je ovo jedinstveno odlikovanje zaslužio jer je bio prva slobodna momčad okupirane Europe koja je odbila igrati u prvenstvima fašističke Italije i NDH, te se priključuje antifašističkom pokretu na Visu. Zato sadašnje klicanje Hajdukovih najžešćih navijača Hitleru djeluje kao najveći oksimoron, sarkazam i ironija zajedno. Zapjenjena torcidaška masa izgleda pojma nema da bi u slučaju pobjede tog Hitlera i Mussolinija Split i Dalmacija bili talijanski, a da bi Hajduk morao igrati Calcio ili ga ne bi bilo. Može li netko iz Torcide objasniti zašto pored bijele, od vijeka zaštitne boje i simbola Hajduka, većina navijača na Sjeveru nosi crne majice za vrijeme utakmice? Što žele time poručiti, čega se odriču i što slave? Može li itko navijače Liverpula ili Arsenala zamisliti u crnim umjesto crvenim majicama?
Dakako, naprijed rečenim nitko ne pokušava opravdavati poslijeratne partizanske egzekucije bez suda niti kasniji komunistički jednoumni režim s instaliranim verbalnim deliktom u kaznenom zakonu, po kojem su mnogi nevini robijali, obolijevali i umirali po kazamatima, ali je činjenica da je današnja Hrvatska obranjena od srpske agresije u istim onim granicama koje su definirali AVNOJ i ZAVNOH, a koje su izborili i obranili hrvatski partizani. Toga je itekako bio svjestan prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, i sam pripadnik partizanskog pokreta, koji je znao da Hrvatska nikada neće biti priznata od svijeta ako obuče vojsku u crne odore i načelo im stavi slovo U. Stoga je, a imajući na umu neupitan rodoljubni karakter i srčanost pripadnika HOS-a da brane svoju zemlju, naredio njihovu integraciju u regularnu Hrvatsku vojsku, a Paragu i samozvani Glavni stan HOS-a izbacio iz Starčevićeva doma, na istoimenom trgu u Zagrebu. Dakle, nitko ne osporava doprinos pripadnika HOS-a obrani Hrvatske niti negira njihovu žrtvu, ali njihov broj u odnosu na ukupan broj pripadnika Hrvatske vojske do završnih operacija Bljeska i Oluje je zanemariv. Stoga je nepošteno kada se primjerice za proslave Oluje u Kninu, organiziraju navijačke skupine u maršu od kasarne u predgrađu do centra grada i kada se na čelu kolone nosi samo zastava HOS-a, a gotovo svi sudionici su obučenim u crne majice. Nema zastava IV ni VII gardijske brigade (Pauka i Puma), kao ni zastava bilo koje druge postrojbe Hrvatske vojske. Može li netko od aktera reći da li je samo HOS izveo operaciju Oluja i treba li Oluja, kao i cijeli Domovinski rat poslužiti za rehabilitaciju vojske i režima koji su bili u službi sila Osovine? Zašto se dozvoljava da Marko Skejo nekažnjeno uzvikuje ‘Za dom spremni’ usred Knina na državni praznik, zašto mu se postrojba zove Rafael vitez Boban i zašto se dozvoljava proslava osnutka bojne svake godine u Splitu 10. travnja, uz povike i salutiranja iz 1941., kada je već osnovana u srpnju 1991? Znači li to da stranačka vojna falanga mora biti promovirana kao službeni i jedini mainstream Hrvatske vojske i obrane Hrvatske, samo zato da bi se time osvetila događanja iz svibnja 1945. i potpuno rehabilitirao ustaški pokret i NDH? I na to sve predsjednik Vlade RH šuti i ide na poklonjenje glavnom estradnom promotoru takve doktrine Marku Perkoviću! Zašto mu ne kaže ‘svaka čast tvom domoljublju i svim pjesmama na tu temu, kojih je obilje, ali prijatelju prestani s tim simbolima, retorikom, pozdravima koji vraćaju duh ustaštva, jer štetiš Hrvatskoj, truješ omladinu, besplatno tankiraš gorivo Vučiću i svim ostalim mrziteljima Hrvatske’. Mi smo mala zemlja i moramo slijediti zasade i vrijednosti zapadnog svijeta, kojemu po kulturi, vjeri i drugim civilizacijskim zasadama pripadamo. Moramo znati da u toj zajednici nismo dobrodošli ako želimo reinkarnaciju kvislinške države koja je izgubila rat, njenog vrijednosnog sustava i načela koja je u svojoj vladavini provodila. Toleriranjem takvih pojava i blagonaklonih objašnjenja o dvostrukim konotacijama nečega što ima samo jednu konotaciju, dovodimo naše društvo, a posebno mlade u veliku zabludu, guramo ih da od teško stečene države napravimo crnu ovcu Europe, uz napomenu da nešto što ne bi imalo neke teške posljedice za jednu Njemačku ili Francusku, može za istu stvar imati itekakve posljedice za jednu malu Hrvatsku. Toga mora biti svjestan Plenković, toga mora biti svjesna njegova Vlada, sve važne institucije zemlje, a naročito odgojno-obrazovni sustav, a itekako bi trebala biti svjesna i hrvatska katolička Crkva, koja uporno šuti o ovome, a morala bi govoriti, kao što šuti i o gospićkom otpadu i mafiji koja je preuzela ingerencije države u tom segmentu. Na žalost sviju starijih koji ih se sjećaju, ovo očito nije Crkva iz doba kardinala Kuharića, nadbiskupa Frane Franića ili biskupa Srećka Badurine. A narod u teškim momentima, kao što su bili dobrim dijelom u vremenu spomenutih biskupa, mora imati snagu i uporište u takvim moralnim autoritetima, koji mu daju snagu da opstane i izabere pravi put. Tko je uopće danas u Hrvatskoj moralni autoritet tog kalibra? Ima li ga? Premijer Plenković sa svim svojim kalkulantskim potezima oko ostanka na vlasti to sigurno nije!
Anđelko Jeličić
