Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Prije točno 31. godinu, 30. svibnja 1990., rođena je suvremena hrvatska država, san brojnih naraštaja koji su se kroz povijest žrtvovali za tu ideju. Ovo uvijek moramo imati na umu i znati kako nismo jedini koji su se borili za Domovinu i zbog nje patili. Povijest niti je počela niti završava s nama.

Lijepa naša je od stoljeća sedmog izvrgnuta teškim i bolnim iskušenjima. Bila je na meti brojnih osvajača i tirana, pa pritisnuta silom jačih i moćnijih država prolazila i put od moćnog kraljevstva u vrijeme kralja Tomislava i Petra Krešimira IV. do “ostatka ostataka” s kraja XVI. stoljeća kad je bila izložena bezobzirnim udarima Osmanlija i Mletaka, ali se uvijek i u najtežim vremenima uspijevala održati i preživjeti – prije svega zahvaljujući naraštajima koji su svojim životima i krvlju branili tu opstojnost, ne dopuštajući da kao narod nestanemo na vjetrometini povijesti koja nemilosrdno briše i šalje u zaborav one koji se nisu u stanju oduprijeti i izboriti za sebe.

Danas, kad smo jednim dijelom pod utjecajem medija ušli u “mainstream fazu” pri čemu nam se nameće teza kako je svako spominjanje naše povijesti “povratak u prošlost”, mnogi se ustežu govoriti i pisati o temama vezano za sve što nam se kao narodu događalo, pa čak i o onome što smo proživljavali u posljednjih stotinjak godina. Kao da zaboravljaju da je povijest učiteljica života (što su znali još stari Latini) i da narod koji zaboravlja svoju prošlost slijep ide budućnost (kako je govorio Otac Domovine Ante Starčević).

No, ako oni ne znaju ili ne žele znati, znamo mi. Mi imamo sjećanje koje nam nitko ne može izbrisati niti oduzeti. Naša djeca i unuci, svi budući naraštaji koji dolaze nakon nas, moraju znati ISTINU o našem narodu, našoj zemlji i njezinoj sudbini, istinu o uzrocima naših patnji, stradanja i posrnuća, ali jednako tako i o svijetlim primjerima obrane nacionalnog dostojanstva, slobode i rodne grude, o stoljetnoj krvavoj borbi jednog malog naroda za svoje mjesto pod suncem.

Mi Hrvati, zahvaljujući svojoj kršćanskoj vjeri, Bogu svemogućem i žrtvama koje smo na tom dugom i trnovitom putu podnijeli, uspjeli smo se održati i danas imamo Domovinu u kojoj smo svoji i slobodni. Kakve god njezine granice bile i s koliko god se teškoća i problema suočavali u vlastitoj kući, najvažnije je da imamo državu, zemlju koja nam pripada i u kojoj možemo stvarati sebi i svojoj djeci budućnost.

Istina, nestrpljivi smo. Ponekad s pravom, ponekad ne. Čini se kako rijetko kad uzimamo u obzir da su 20 ili 30 godina u životu jedne državne zajednice manje od treptaja oka u odnosu na ukupnu povijest ljudske civilizacije. Za život čovjeka dva ili tri desetljeća dugo su razdoblje, ali za državu ne. Zato moramo znati i razumjeti kako ove “porođajne muke demokracije” kroz koje prolazimo mogu trajati i znatno dulje – kako je uostalom bilo u svim zemljama zapadne hemisfere.

Dakako, nije to alibi niti razlog za opuštanje i nečinjenje, jer mi moramo poduzimati sve što znamo i možemo kako bi naša zemlja bila prosperitetna, istinski slobodna i demokratska i kao takva poželjno mjesto za sve ljude koji u njoj žele živjeti i graditi budućnost.

U Hrvatskoj je uvijek bilo i ima mjesta za one koji je prihvaćaju kao svoju Domovinu, koje god da su krvi, rase, nacije, vjere. Mi svoju dobrohotnost i širinu duha ne moramo dokazivati, jer to je zorno pokazala povijest. Imamo čitavu plejadu velikana koji nisu bili hrvatske krvi ali su prema Hrvatskoj gajili uzvišena osjećanja i ljubav, bezgranično je voljeli i za nju se svjesno žrtvovali, onih koji su poznavali dušu hrvatskih ljudi i stavljali se na stranu istine i pravde krvareći i dijeleći zajedničku sudbinu s nama.

Imajući to na umu, danas ne smijemo dopustiti onima koji iznutra rovare i dijele naše društvo (na kojoj god razini bili i kojim god ideološkim motivima se vodili) da i dalje truju javno mnijenje. Moramo se oduprijeti negativnim emocijama koje se šire putem medija, pružiti otpor toj fatalističkoj, katastrofičnoj tezi kako “u Hrvatskoj ne valja ništa” i oštro i argumentirano odgovoriti na sve pokušaje omalovažavanja vrednota koje čine identitet ovog naroda. Pozvani smo čuvati i njegovati sve pozitivno i afirmativno, a na greškama i posrnućima stjecati iskustvo, učiti i popravljati se. To je jedini pravi put. Ali, da bismo to mogli, moramo se najprije lišiti tog negativističkog stava, nihilizma i sklonosti da se ne rijetko gotovo mazohistički i maćehinski odnosimo prema vlastitim vrednotama i svetinjama.

Ni jedna garnitura na vlasti – nije Hrvatska. Ni jedan političar, ministar, premijer, predsjednik – nije Hrvatska. Ni jedna stranka, pokret, organizacija, udruga – nije Hrvatska. Hrvatska smo svi mi; Hrvatska su naša polja, planine, naša jezera, rijeke, more, naš vrijedni, radišni, pobožni, časni i pitomi narod, Hrvatska su svi ljudi dobre volje koje god nacije, rase i vjere bili, Hrvatska su naša obitelj, djeca, unuci, ideali za koje se živi i umire, Hrvatska je svetinja, sloboda, ponos i istina.

Istinom treba “začepiti usta” svima koji razdoblje postojanja NDH uzimaju kao trajni pečat koji označava i oblikuje cijelu hrvatsku povijest, jer te četiri godine (što god da se tada događalo) nisu niti mogu bili zrcalo naše prošlosti. Moramo biti svjesni kako su takvima crne legende o našem narodu potrebne prije svega iz dnevno-političkih interesa, te da na njima osim pete kolone unutar Hrvatske s istim žarom ustrajavaju velikosrpski fašisti kojima nikad dosta krvi i tuđe zemlje i kad to znamo, bit će nam jasno i što nam je činiti. Nitko nema pravo proglašavati hrvatski narod “zločinačkim”, “genocidnim”, “fašističkim” i na to se ne smije šutjeti – pa dolazilo to iz bilo kojih krugova i iz bilo čijih usta, pa bio taj Srbin, Židov, Hrvat ili što god mu drago. Ovaj naraštaj Hrvata nema kompleks manje vrijednosti niti mu ga više itko može nametnuti i toga naročito trebaju biti svjesni naši samozvani “antifašisti”, “liberali”, anarhisti, neokomunisti i ostala klika koja služi interesima bjelosvjetskih globalističkih krugova, veže se na neki tobožnji “progresivizam” i skače na stražnje noge na sve što je za našu Domovinu i hrvatski narod afirmativno.

No, moramo i sami učiti. Učiti, promišljati i biti strpljivi. Uspostava države je proces. Demokracija je proces. Stvaranje građanske svijesti i političke kulture je proces. I sve to zahtijeva vrijeme. Za pozitivne pomake nisu dovoljni samo strast i emocije. Nužno je imati hladnu glavu i biti svjestan realnosti, vlastitih ograničenja i mogućnosti.

Ovih dana, dok obilježavamo 30. godina od ustroja Hrvatske vojske i 31. godinu od stjecanja državne samostalnosti i prisjećamo se dana slave i ponosa ali i svih onih koji su dali živote i nisu dočekali slobodu, budimo Bogu zahvalni što nas je održao i bio nam u pomoći u svim teškim iskušenjima i nemojmo Ga zaboraviti ni danas dok gledamo postroj slavne i pobjedničke Hrvatske vojske i naše nacionalne zastave istaknute u čast obljetnice utemeljenja današnje Republike Hrvatske.

A “nevjerne Tome” kojima još uvijek nije doprlo do svijesti što znači biti narod bez države i ne imati Domovinu, neka ponekad barem pogledaju što se događa narodima koji su višestruko brojniji od nas a nemaju svoje mjesto pod suncem (poput Kurda, Sika, Tamila, Joruba, Igbo-a, Palestinaca).

Svim Hrvatima, stradalnicima i veteranima Domovinskog rata, građanima i ljudima dobre volje koji našu Hrvatsku prihvaćaju kao svoju, sretna 31. obljetnica državnosti, a onima koji nisu više s nama pokoj vječni – počivali u miru Božjem.

Zlatko Pinter


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema