By Izdvojit ću dvije univerzalne pesimistične misli, nakon kojih slijede fragmenti iz dosad objavljenih sažetih introspektivnih eseja.
Ljudska potreba za, logički gledano, nepotrebnim preživljavanjem jest jedini uzaludni pokretač u svijetu bez ijedne ine vrijednosti i smisla. Ni sama misao nije iskonska vrijednost – crtica biološkog mehanizma uma koji ne nudi širu poveznicu ka ostatku smrtnika.
Pesimizam je kao hladna istina okarakteriziran najvećim neprijateljem društva koje počiva na optimističkom opiju, a čiji pokretač mora biti svakodnevna produkcija laži. Kada bi istina bila imperativ – civilizacija bi nestala. Materijalna reproduktivnost počiva na biološkim značajkama, dok procesuiranje indiviudalnog prioriteta proizlazi također iz invdividualnih bioloških značajki. Iz svega toga, uz optimalnu gradaciju patnje te mediokritetske značajke, možemo izvući neko naizgled zadovoljstvo jedinke.
Retrospektiva introspektive
Religija je slobodna – kao stvar duševnosti i osobnog izbora.
Nacionalni identitet je slobodan. Dakle, iako imamo korelaciju,
nikako ne smijemo staviti znak jednakosti, jer vjera ne znači
nacionalni stijeg. Naglasit ću da se ovim pitanjem mora uvažiti i većinsko mnijenje naroda – pa tako svaki nacionalni idealist mora biti svjestan općih činjenica. (Religija kao nacionalno-politički konstrukt)
Kada govorimo o natalizmu, moram istaknuti da za mene vrijedi
neraskidiva veza natalizma i nacionalizma. Isključivo tako ga
mogu i prihvatiti: produžetak nacionalne ideje. Pri samom činu,
odnosno želji ka podarenju života, reprodukciji – možemo uočiti
svojevrsnu korelaciju u samom motivu individue. – Čak i ukoliko
je anacionalna sama po sebi, radnja koju obavlja s predumišljajem, biva na neki način ‘poklon’ (ili nametnuta obveza; možda i kazna!?) u vidu budućih pokoljenja, odnosno nastavak jedne linije, vrste, roda… (…) Nacionalizam bez natalizma ostaje bez ontološke podloge. Što je ono što nas zapravo modelira kao kolektiv? Opet, postavlja se ključno pitanje: mogu li antinatalistički narativ i postojani nacionalizam u praksi egzistirati u simbiozi, čak i individualno ili je riječ o moralnoj kontradiktornosti te nedosljednosti? (Paradigma natalizma u službi nacionalizma: pesimistički fragmenti)
…Bez obzira na različite političke poglede u krugu obitelji, pa i sredinu u kojoj sam odrastao, u odnosu na onu gdje sam rođen, ostao sam nepokolebljivo privržen hrvatskom nacionalnom identitetu. Jasno je da je nacionalni identitet nešto čemu sam podario veliki značaj, iako ga gledam potpuno nezavisno inim pripadnostima. (…) Pitanje bi bilo: je li jak individualni karakter, s primjesom pesimizma, a u simbiozi s nacionalnim idealizmom – pogotovo u složenim okolnostima – samo štetan čimbenik, to jest neshvatljiv obrazac prosječnom čovjeku, a koji kao takav biva nerazuman čin pojedinca. (Autodestruktivna individualistička bit: branik opstojnosti)
Ideal kao osnova može biti pokretač djelovanja, ali on nikako
nije politički instrument, jer politika u praksi ne može koegzistirati s patosom. Prije svega, ljudska priroda (biologija) uključuje takve specifične potrebe koje kroje društvo (kao reproduktivni eksponent sustava), gdje jednostavno svaka plemenita ideja biva osuđena na propast. Isto tako, kao
filozofski pesimist i politički skeptik, mišljenja sam da nije moguće biti istinski nacionalist – no u kontekstu šire svijesti kada je riječ o navedenim činjenicama. Tako nam ostaje samo privid domoljublja, u svijetu gdje bilo kakva istina zaživjeti jednostavno – ne može. U nužnom zlu ovoga bivstvovanja optimizam jednostavno sugerira na manjak intelekta (što naglašavam kao osobnu interpretaciju, s obzirom na moje tvrde pesimistične stavove). Modus operandi čovjeka kao bića je takav: sveden na osobnu egzistenciju. Naravno da je politička ludost zahtijevati pravičnost i istinitost – pri složenijoj artikulaciji politika, u svijetu gdje pravda i istina ne mogu živjeti ni na onim najprostijim razinama društvenog mehanizma. (…) Naravno, abrazija ideala je nužnost iz koje se zapravo javlja stvarna potreba redukcije iste (nužnosti), kako bismo sačuvali samu političku bit – svjetonazorski smjer, moral i integritet. Katkad se zato ovo može ogledati i kod „skliske” linije razdjeljka između političkog pragmatizma i utilitarizma naspram oportunizma. – Što navodim kao potencijalni primjer, mada širi koncept „abrazije ideala” nema nikakvo uporište u kontekstu specifikacije ideologija, ali se svakako u određenim (ne)prilikama polakše ogleda, odnosno reproducira. (Abrazija idealizma u kontekstu realpolitičnosti) – „Biologija ne trpi ideal.“
Anacionalna utopija – kritika negacije realističkog mehanizma kolektiviteta: ovozemaljsko-životna uloga u kontekstu nacionalnog identiteta vodi se na mikroplanu, pritom negiranje istoga nije dio realističkog mehanizma kolektiviteta – odnosa funkcioniranja društvenog sustava kroz svakodnevne interakcije.
Usidreni; osedlani
Interesanata j’ svakojah;
‘Usidrenih; osedlanih!’
Što sudbu krojit ti tako morah;
Rad konja tih razjarenih!
Svakoje štete oni nami čine;
Za se mare, puno ne misle!
Ne mož’ gadost tvoje čete d’ mine;
Nisu zalud sjemena ovdi kisle!
Usidren trulež dok korov pušta;
Negdje tamo mač se kuje!
Nema naziv zbirka vam pusta;
Već konja što rad se’ za svak’a truje!
I dok novi brodi sada plove;
Rađaju se novi sni!
Najavljuje smiraj zore nove;
Usidrenih – osedlanih; d’ više ni!
(Gladius laminae fractae / Odraz panonske zore: Autobiografska reminiscencija identitetskog bitka)
Nikola Puzović
https://independent.academia.edu/NikolaPuzovi%C4%87
