By Danas je u javnosti aktualna tema, problem, zbrinjavanje otpada koji se nakupio u Hrvatskoj, Jasno da je najlakse odmah osuditi Vladu iako to nije nešto novo, to se smeće nakupilo tokom vremena, osim što je sada dobilo na publicitetu sa slučajem u Lici.
Ustvari toga otpada, zagađenja, bilo je najviše u vrijeme biše SFRJ, u vrijeme socijalizma (komunizma) kad je najvanžije bilo ostvariti ekonomski razvitak, pogotovo industrijski, a gađenje s ekološke perspektive je bilo druge ako ne i trećerazredne važnosti.
Sjetimo se poznatog u tom smislu Kaštelanskog zaljeva, okruženim brojnim tvornicama kao na pr. Jugovinil, tvornica plastičnih masa i kemijskih proizvoda; tvornica cementa Dalmacijacement; “Kaštelanske staklenice” proizvodnja stakla, koji su zaljev tretirali kao svoje privatno ne kontrolirano smetlište.
Danas te tvornice više ne postoje, osim DC u smanjenom kapacitetu, jer su se pokazale nerentabilnim, pogotovo sa ekološkog aspekta, zagađenje okoliša. Za razliku od tadašnje industrijske zone danas zaljev ima novi život kao turistička atrakcija, moguće je u njemu ljetovati, kupati se.
Tada se i nije moglo samo tako kritizirati pojedine tvrtke baš radi toga jer su bile državne, u smislu jednopartijskog sustava, režima, gdje su se stvari radile, gradile, pod poznatim petogodišnjim planovima. Iako pod takozvanim “samoupravljenjem” sve su se glavne odluke donosile u vrhu Partije.
Već na prvi pogled kad bi neki turist prešao granicu, iz Zapada na Istok, odmah se je vidjela razlika, u razvitku, u okolišu pa prema tome i kako se je pazilo na zagađenje. U socijalizmu ukinućem privatnog vlasništva indirektno ukinuta je i osobna ogovornost. Sve je prebaćeno na društvo i državu, drugim riječima na “drugog”. Tako je došlo do zapuštenosti, nemara, okoliša. Primjer: “beli” Zagreb grad postao je sivi Zagreb grad, što je i dan danas vidljivo.
Što ne znaći da ni u kapitalističkom sistemu nema krupnih promašaja, gdje naglasak na probitak često je važniji nego zdravlje ljudi ili okoliša. Razlika je u tome da u demokratskom višestranačkom sistemu vladanja, privatnog vlasništva, veća je mogućnost i poticaj za kontrolu, za uvesti promjene, kazne za one koji su odgovorni za nehaj i propuste.
Kao i sve pitanje je edukacije, shvačanja, da sprovedba regulative nemora doprinjeti trošku nekog proizvoda nego baš obrnuto bude poticaj za još uspješniju radnju, sigurnost i zdravlje sviju.
U mnogim slučajevima sam ljudski rod bio je ustvari pokusni kunić na kojem su se izkušavali razni proizvodi. Najbolji je slučaj pandemija korone koja je vladala svijetom od 2020. do 2023. godine.
Radi opće panike lijekovi, cjepivo, koji bi normalno uzelo više godina probe bivaše intezivno proizvođeno i bačeno na tržište da bi nakon vrlo kratkog vremena bili zamjeneni sa isto tako još neispitanim produktima.
Velike svjetske firme su zaradile ogromni novac na račun ovih naglih riješenja jer nisu postojale alternative. Svijet u strahu, u nasilnoj izolaciji, prihvačao je, gutao, sve što mu se je nudilo, a neodlučni političari svojim stavovima smao su doprinjeli općoj panici.
Ono što je zastrašujuće je činjenica da su mnoge analize, nalazi, bili presučivani iz čisto privatnih, političkih, razloga. Tako će se i sada stvoriti cijela priča oko ovih otpada ne samo u Lici nego i diljem Hrvatske, koje su stvarne posljedice; kada i kako doći do sanacije; kome vjerovati.
Pitanje sanacije otpada, pogotovo opasnog za zdravlje, je svjetsko pitanje. Mnoge države u svijetu ne žele da njihovi vlastiti otpaci budu sanirani na njihovom tlu, u istoj zemlji, nego se izvozi u druge zemlje. To je smišljeni plan rada, pitanje zarade za neke, na svjetskom nivou.
Problem je naći najsigurnije mjesto gdje bi se taj materijal mogao koliko je moguće sigurno pohraniti ili uništiti. Najveću opasnost predstvljaju podezmne vode koje štetni otpad može prenjet dalje, zarazit pitku vodu s kojom se služi pučanstvo.
Tu je i problem tla, dali je povoljno da primi otpad, da bude osiguran na određenom mjestu, ne utjeće na susjedstvo. Tu su i potresi koji mogu narušit podzemna odlagališta i stabilnost.
U današnjem smislu zagrijavanje globalne sfere je jedno od najvažnijih pitanja današnjice. Vruči krumpir za svakog političara. Globalno zagrijavanje je svakome na ustima, neovisno koliko je toga točno a koliko napuhano.
No gađenje se nastavlja uporabom osnovnog goriva, kao na pr. ugljena. Mnoge zemlje su i dalje od ugljena zavisne, kao na pr. Indija koja doprinosi približno 4,8% globalnom zatopljenju, dok Kina doprinosi oko 4,9%.
U postotcima emisije ugljika Indija doprinese godišnje 7% dok Kina oko 28%.
Kina iskorisćuje jeftiniju energiju koju dobiva upotrebom ugljena u proizvodnji jeftinih električnih vozila i solarnih panela koje onda masovno plaasira na zapadnim tržištima i usput glumi čuvara okoliša od globalnog zagrijavanja.
Obnovljivi izvori energije, kao što su sunce i vjetar, se predstavljaju kao najeftiniji izvori energije ali to je samo na papiru jer dotični nemogu efikasno funkcionirati, u kontinuitetu, bez potpore ugljena i plina, pogotovo plina koji je manje zagadljiv nego ugljen.
Od svih atomska energija je još najbolja, nulta zagađivanje atmosfere i duga trajnost. I tu postoji odbojenost, ka na pr. u Australiji koja je bogata uranom, izvozi ga u druge zemlje ali ga ne upotrebljava iz čisto ideoloških razloga.
Smeće koje je sada u Hrvatskoj bilo ono izvana ili domaće ono je sada hrvatsko smeće. One koji su namjerno s tim otrovnim otpadom trgovali treba oštro kazniti. Drugo, važno je pristupiti zbrinjavanju tog otpada na nacionalnoj razini da se slični slučajevi ne ponove.
Treće, još jednom, važna je edukacija ljudi, da je otpad otpad neovisno dali je opasan ili nije, dali biološki ili kemijski zahtjeva adekuatno zbrinjavanje. Tu se uključuje i otpad prirode, usahla stabla, grmlje, suha trava, sve što može uzrokovati ili potpiriti česte požare u zemlji.
Ako sami ne očistimo priroda će učinit za nas, jasno uz trošak!
Sanacija je ključna u svim ovim slučajevima, počevši od vlastite ogovornosti do one na državnom nivou, da bi Lijepa naša stvarno ostala lijepa, u svom punom obliku.
Stjepan Asić
