By Podjeli
Koliko bahatosti u izjavi da je nestašica lijekova samo u eteru. Premijer može kazati što želi bez posljedica, bez srama. Priznali su da lijekove nisu platili, bolesnici javljaju da im se terapije odgađaju, a on opet po svom,neka se strpe dok veledrogerije ne kapituliraju u svojim zahtjevima.
Svaki zaposlenik u Hrvatskoj prije nego potroši jednu svoju zarađenu kunu, na račun zdravstvenog osiguranja uplati priličnu svotu novaca.
Na plaću od 6000 kuna neto oko 16000 kuna godišnje. Za 35 godina rada to je 560 000 kuna, jedan solidan stan ili lijepo uređena kuća.
Dvije i pol plaće godišnje zaposleni Hrvati daju za sigurnost da će imati lijek kada će ga trebati,bez da znaju da će u jednoj godini uopće posjetiti liječnika.
U najvećoj zdravstvenoj ugrozi Premijer u državi kojoj su unaprijed platili liječenje kaže im da se neka strpe dok on raznim smicalicama ne prisili veledrogerije da odustanu od potraživanje duga za lijekove koje su isporučile.
Veledrogerije i proizvođači lijekova imaju svoje zaposlenike, ako im izostane ili ako im se umanji plača ili ako samo zakasni isplata,oni ne mogu platiti svoje dugove, sjeda ovrha koja može odnijeti svu radom stečenu imovinu.
Kršenje zakona o roku plaćanja isporučene robe dovodi do veće cijene lijekova, pa su nam lijekovi koje proizvodimo u Hrvatskoj jeftiniji u Bosni, a domaća hrana najskuplja u Europi.
Primjeri o kojima čitamo ovih dana, u državi koja nema za lijekove,kako razni predsjednici Upravnih odbora nagrađuju djecu skupocjenim automobilima,
građane koji su svojim radom stekli svoju imovinu, hvata neopisiva jeza.
Dan kada se u Saboru čulo “Mogu što hoću,”,proklet je dan za Hrvatsku,taj dan smo trebali spontano izaći na ulice i kazati da nitko ne može što hoće.
Za jedan automobil marke Mercedes iz majčice zemlje mora se iskopati tonu metala,mora se izbrusiti na stotine sitnih preciznih mehaničkih dijelova,mnoštvo precizne elektronike,tisuće sati rada ruku radnika,da bi motor savršeno funkcionirao da bi netko tko još nije radom uprljao ruke, samo trebao izabrati.
Ti balavci sjedaju u automobile ,tankaju očevom karticom jednu prosječnu mirovinu,koju plate zaposlenici očeve firme,stisnu gas, gaze pješake,
onda se godinama povlače po sudovima dok ne naiđu na suca koji amnestira krivca i omalovaži žrtvu.
Kako smo uopće pristali na to da se na naš račun kupuju automobili koji mogu razviti brzinu od 300 km na sat, a imamo ceste s ograničenjem na 130.
Plaćamo sijače smrti novcem koji nama fali za kruh i sada za lijekove.
Pristali smo i na to da jednom zemljoradniku ,ako mu kupac ne plati isporučenu ljetinu ,banka bez problema ovršni traktor
,a kupca koji nije platio dug biramo na funkciju da nam vodi državu.
Puno toga smo propustili i postali smo robovi društva u kojem živimo, na funkcijama su nam ljudi koji su ogolili naše šume gore od Mletaka, ljudi koji su plaćeni da ih kontroliraju šepure se kao kandidati za gradonačelnike.
Prava je prilika da kažemo da u našoj Domovini nitko ne može reći da
: “Mogu što hoću”, prava je prilika da kažemo da zakoni moraju vrijediti za sve jednako,da se plaćena usluga mora platiti, a nezaslužena nagrada vratiti, samo tako možemo napredovati i prestati kriminalcima robovati.
Apsolutno za sve smo sami krivi, ali i sve možemo popraviti.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
