Prazna državna blagajna , otjerala je virus kao opasnost…

Eto ga, vrlo brzo, smo se iz restrikcije prebacili na relaksaciju. Ide to nama rekordnom brzinom, skoro jednakom brzinom, kojom smo i potrošili lovu iz državne blagajne.

Prije 3 mjeseca u novinama su bile vijesti, kako Vlada obnavlja vozni park. Listali su se katalozi sa slikama najskupljih, najbržih i najluksuznijih auta , cijena nije upitna, danas se razmišlja o tome kako preživjeti. A u međuvremenu smo proživjeli period i “ostani doma. Svaki dan gledali smo slike Stožera koji nas je pozivao na disciplinu, na strogu izolaciju. Gotovo nestvarno, izgledaju slike iz sjećanja  na  te dane. Policija megafonom, poziva građane da napuste Zrinjevac, dječja igrališta, zaključavaju se velikim željeznim lokotima, ograđuju se trakama kao mjesto zločina. U Splitu, tjeraju se ljudi s kamenih zidića, s proljetnog sunca. policija rastjeruje šetače s Jaruna.Sve je zatvoreno za ulazak u dućan, dvosatno čekanje.

Na TV, samo vijesti o pogubnoj koroni, slike iz bolnica, potresne priče o mrtvima.

Eto 80 dan , nakon toga, korona je još uvijek tu, ljudi umiru i dalje, sve češće nailazimo na vijesti da je korona, došla puno prije, nego smo službeno obznanili, da će ostati još dugo s nama, no sasvim drugo raspoloženje.

Isti ljudi, koji su uveli drastične kazne za prekršaj samoizolacije, sada pozivaju zemlje iz EU da nam pošalju turiste, nije važan stupanj zaraženosti, u zemlji iz koje dolaze, jedina propusnica koja im treba je rezervacija hotelskog smještaja.

Prazna državna blagajna, otjerala je virus kao opasnost, jer prijeti nam druga još strašnija, prisutna, puno dulje od korone, prijeti nam glad, najveći uzročnik smrti na zemlji, od uvijek i izgleda, zauvijek. Sada isti ljudi koji su prije 3 mjeseca razmišljali o voznom parku, suočeni s praznom državnom blagajnom, spašavaju do jučer dobre firme, novcima invalida, novcima iz mirovinskih fondova. Ništa nije preostalo, nema spasa bez zaduživanja, za četiri generacije, unaprijed.

Svi ti koji odlučuju, izgleda, da su bili loši đaci, nisu učili povijest, nisu čuli, za zakon opstanka.

Izgleda da nikada nisu čuli, što se dogodilo u Irskoj, sredinom 19 stoljeća.

Irci su u svojoj zemlji, uzgajali na 80% obradive  površine krumpir, klima je savršeno odgovarala, baš kao i kod nas, za razvoj turizma. No 1845 god, krumpir je poharala bolest, zvana plamenjača. Zaredale se 5 godina plamenjače, na poljima krumpira, nastala je glad, jer siromašni Irci, pretežno su jeli samo krumpir. Ljudi su masovno umirali od gladi i država je odlučila dati novce za iseljenje stanovništva. Počelo je masovno iseljenje u Ameriku, preko sto tisuća Iraca otputovalo je brodovima u Ameriku, 16 tisuća, samo ih je umrlo putem. Bolest krumpira, odnijela je bezbroj života, a nije bila zarazna, za ljude.

Ista situacija dogodila se za 5 god. na našim otocima. Peronospora, bolest vinove loze, iselila je naše otoke u daleke prekooceanske zemlje, ljudi nisu imali od čega živjeti, nikakva nepoznata opasnost, nije bila jača, od straha od gladi

. Kaže nam jučer dr Markotić da se mora pripremiti, kako bi odgovorila na pitanje, što je to “karantenska” bolest. Možda ne bi bilo loše, da se sjeti, koje su sve bolesti onda vladale. Kuga,tifus,kolera,dizenterija,sušica, vladale su svijetom, i sve su to tzv. “karantenske” bolesti, no ljudi su se najviše, uvijek, bojali gladi.

U proteklih 30 godina, mi smo zatirali svaku gospodarsku aktivnost, osim turizma, gasili smo svaku proizvodnju, ove restriktivne mjere uništile su mnoge obrtnike, mnogi neće premostiti nastale gubitke, a u našoj državnoj blagajni, nema dovoljno novaca ni za krumpir, za svakoga.

Naš nam je Stožer, slavodobitno priopćio, da sada slobodno možemo sjediti u kafiću i čitati novine.

Virus više ne prijeti, nije opasan kao na početku krize, sada će se natrag umirati od starosti, raka, visokog tlaka, šećerne bolesti i gripe.

Prisutan će biti strah, od drugog i trećeg vala korone, onako u potajici, da se ne opustimo previše.

Naš će Stožer, sada u revijalnom tonu, pozivati turiste u našu zemlju, dočekivati ih toplim preporukama o ugodnom boravku, a mi ćemo dobiti šansu, da po hitnom postupku,  ponovo izaberemo, one koji su nam priredili tri mjeseca horora, koji su kažnjavali ljude, koji su pripremali polje za sadnju krumpira, a on će opet, za mnoge biti, jedina namirnica koji si mogu priuštiti, naročito za umirovljenike s mirovinom, koju je država odredila, kao dovoljnu za preživjeti.

I tako iznenadimo ih, pripremimo im iznenađenje, recimo im da prouče povijest, da zbroje podatke,

da je glupo boriti se s koronom, preživjeti a onda umrijeti, zbog nestašice krumpira.

Imajmo na umu, kada krenemo prema biračkom mjestu, da tri mjeseca, nismo smjeli vidjeti svoje unuke, djecu, da smo od životnih radosti samo mogli zalijevati cvijeće na balkonu, pošaljimo one koji su nam to priredili, da od sada, oni rade isto, neka doma i oni zalijevaju, baš kao i bivša predsjednica, dobru su si plaću osigurali. a mi ćemo dalje u novi rizik koji donosi život.

Dragica Trumbetaš