Zapamti 23.kolovoz-Dan sjećanja na žrtve Staljinizma i nacizma…

Europska mreža sjećanja i solidarnosti nastavlja se,  inicijativa je započela prošle godine, cilj kojih je da Europljani povezuju datum 23. kolovoza sa simbolom  sjećanja na žrtve totalitarnih režima 20-tog stoljeća – koji su nestali pod smeđim i crvenim terorom. Važan element ove kampanje je značka posebno dizajnirana za tu priliku: ona nosi poruku „Zapamti. 23. kolovoza“

Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma proglasio je Europski parlament 23. rujna 2008. godine sa 409 glasova Za. Njegov je cilj spomen na žrtve masovne deportacije i istrebljenja, kao i promicanje demokracije, mira i stabilnosti u Europi. Prva svečana proslava ovog dana organizirana je 2011.godine u Varšavi, pod pokroviteljstvom poljskog predsjedništva. Taj je datum označio usvajanje ‘Varšavske deklaracije’, čiji su potpisnici istaknuli potrebu očuvanja sjećanja na loše posljedice totalitarnih režima i pozvali Europsku uniju da istraži i prikupi dokumentaciju povezanu sa zločinima koji su počinili ti režimi.

Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih).U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU  da ih potpuno jasno osude.

Službeno se obilježavaju Dani sjećanja na ;

Žrtve holokausta 27.siječnja

Žrtve komunizma 23.kolovoza

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se 27.siječnja

U Izraelu i u cijelome svijetu svake se godine na taj dan obilježava dan sjećanja na žrtve holokausta- Jom ha-Šoa

Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Proglasio ga je predsjednik SR Njemačke Roman Herzog  3. siječnja 1996. godine izdavanjem proglasa da se obilježava na  dan  27. siječnja, dan kada su 1945. godine,  vojnici sovjetske armije oslobodili zarobljenike iz koncentracionog logora  Auschwitz-Birkenau.

Tijekom holokausta stradalo je oko 6 milijuna Židova, što je gotovo dvije trećine ukupnoga broja europskih Židova. U holokaustu je stradalo i oko 5 milijuna pripadnika drugih naroda.

U provođenju politike progona Židova sudjelovale su i vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i  Nedićeve Srbije. Neposredno nakon uspostave NDH, pod utjecajem nacističke Njemačke, doneseni su rasni zakoni, na temelju kojih su bili proganjani, zatvarani i ubijani pored Židova, Romi, Srbi i Hrvati. U proljeće i ljeto 1941. uspostavljeni su radni i koncentracijski logori Jasenovac i Stara Gradiška,  U radnom logoru Jasenovac godinu dana bio je zatočen i dr. Ante Ciliga, hrvatski političar, novinar i publicist. Za vrijeme boravka u logoru napisao je knjigu Štorice iz Proštine, na svojoj izvornoj čakavštini.

Komunističke i velikosrpske vlasti u bivšoj Jugoslaviji, krivotvorile su broj žrtava u logorima NDH, pa se brojka bila popela na milijun i 200 tisuća ljudi, da bi se spustila na oko 700 tisuća ljudi, i da bi danas na službenom popisi bilo 83 145 stradalih. Međutim nije ni ta brojka konačna, jer istraživači stalno nalaze nove dokumente i dokaze da su osobe umrle na nekom drugom mjestu registrirane kao žrtve Jasenovca.

Treba svakako naglasiti, jer se to u bivšoj Jugoslaviji krilo,  da je Srbija isto tako imala Nedićevu Srbiju, kao jednu od  kolaboracionističkih nacističkih država, koja je prva u EU proglasila „juden frei“  oslobođenu od Židova. U Srbiji su zločine nad Židovima uvijek nastojali sakriti. Pa su tako i logor Sajmište u kojem je ubijeno tisuće Židova iz Srbije, redovito bio pripisivan logorima NDH.

Zbog toga veliki dio građana Srbije i danas ne zna da sramotni rasni zakoni nisu bili samo u Pavelićevoj NDH nego i u Nedićevoj Srbiji, koji je još 1942. godine napisao telegram Hitleru pohvalivši se kako je Srbija prva ‘Juden frei’ država u Europi.  O toj moralnom slomu Srbije Jakov Sedlar je snimio dokumentarni film. Dokumentarac opširno i detaljno prikazuje stradanja Židova u Srbiji, na čemu su mu u Izraelu bili vrlo zahvalni, jer je taj dio holokausta puno manje poznat međunarodnoj zajednici nego onaj na teritoriju NDH.

Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražavaju da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prisilni rad i druge oblike masovnog psihičkog terora.

Oba su sistema totalitarna i ostavila su iza sebe ogromne žrtve. Računa se da su nacisti i fašisti, koji su započeli 2.svjetski rat iza sebe ostavili 55-60 milijuna žrtava, civilnih i vojnih, a u državama, u kojima su komunisti bili na vlasti, stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalni izračuni,  jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, kazuju da su svi totalitarizmi uzrokovali tragedije ogromnih razmjera za čovječanstvo.

Obljetnica Holokausta medijski je veoma dobro popraćena. Po cijeli dan vrte se TV. prilozi, razgovori, intervjui, dokumentarne emisije o holokaustu. I neka, neka mediji djeluju edukativno, ali ne sugestivno, sugerirajući krivnju nama, rođenima poslije 2.svjetskog rata, pa čak i djeci rođenoj u Hrvatskoj za nešto što nismo učinili, ni mi ni naši roditelji?

Ove dvije obljetnice obilježavaju se službeno, što je točno, ali ipak ne u istom ozračju.

Obljetnica Holokausta obilježava se optužujući cijeli hrvatski narod za fašizaciju, neoustaštvo i proglašavaju nas zločinačkim narodom, stigmatiziraju nas zbog NDH. A konkretno što na primjer, imaju  sa NDH, generacije rođene poslije 2. svjetskog rata, da ih se proglašava ustašama? Kako mogu biti ustaše svi rođeni poslije rata,  odgojeni i  odrasli u bivšoj Jugoslaviji? Skoro 30 godina, je prošlo od raspada Jugoslavije, ali u jednom djelu hrvatskog naroda, jugoslavenski mentalni sklop još nije izašao iz njih.

23.kolovoz europski je dan sjećanja na žrtve totalitarnih diktatura u Europi u 20. stoljeću.

Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996.godine) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava

Službeno se izražava pijetet svim žrtvama , što je ljudski ispravno, jer žrtva je žrtva, bez obzira  na sve!

Vijeće parlamentarne skupštine Europe je osudilo masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

Rezolucija Vijeća Europe 1481 /2006) o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima izdana 25. siječnja 2006.godine  u Strasburgu od parlamentarne skupštine Vijeća Europe , koja snažno osuđuje zločine komunizma..

Spomendan potječe od Praške deklaracije o zločinima komunizma (3. lipnja 2008.godine), koju je između ostalih predložio i potpisao Vaclav Havel i brojni članovi Europskog parlamenta. Podsjeća na pakt Hitlera i Staljina. Josif Visarionović Staljin i Joachim von Ribbentrop u rujnu 1939. u Moskvi. Spomendan obilježava pakt Hitlera i Staljina. Dana 23. kolovoza 1939. godine potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut javni sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. U slobodnom svijetu na taj dan organizirali su se prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Staljinizam predstavlja sve zemlje u Europi koje su preuzele njegov  model  komunističkog uređenje države, a nacizam predstavlja i fašizam , jer su to dva društvena uređenja  sa istim značajkama.

Hrvatski sabor je odmah  2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006).

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine ostala je mrtvo slovo na papiru.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe -Rezolucija 1481 (2006)

Izvadci iz Rezolucije;

• Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava
• Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma
• Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.
• Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
• Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama,  ako to dosada nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

U Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima.

Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su svi totalitarizmi  bili tragični.  Ostvareni totalitarni državni poretci,  konkretni sustavi vlasti, režimi,  imali su neka ista ili slična obilježja koja su bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: veličanje  države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim.

„Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.“ Akademik Davorin Rudolf.

Čak suprotno od toga, pojačali su se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju  se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka!

Dakle preduvjet, prvi korak u potpunom ozdravljenju i svakoj ozbiljnoj promjeni u društvenom, gospodarskom i političkom životu Hrvatske jeste zakon o lustraciji kojim bi se napokon sa svih ključnih mjesta makli kadrovi zločinačkog komunističkog sustava. Bez lustracije se cijela hrvatska politika vodi između lijevog i desnog krila Komunističke partije. Hrvatskoj treba promjena politike, a ne rotiranje starih komunističkih kadrova kroz različite stranke.

http://www.matica.hr/vijenac/508/je-li-komunizam-jednako-zlo-kao-i-fasizam-22257/

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije:

• Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine i
• Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine.
• Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) koja   budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))

3. podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
4. izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu;
5. poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim;
6. osuđuje manifestacije i širenje totalitarnih ideologija kao što su nacizam i staljinizam u EU-u;
7. izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola;
8. napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

U Hrvatskoj su se vladajući potpuno oglušili na sve rezolucije. Ne obaziru se ni na  Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine.

Niti jedan proces nije pokrenut za osudu komunističkih zločina i nitko za njih nije osuđen. Za žrtve komunističkog totalitarnog režima nema pravde, već samo sjećanje i obilježavanje koje je nametnula EU. Božica pravde je u ovom slučaju potpuno zakazala. Dogodilo se baš suprotno , da se u Hrvatskoj i dalje obilježavaju komunistički državni blagdani.

Upravo to se dogodi kada se ne provede lustracija pri prelasku s jednog društvenog i državnog uređenja u drugo- apsurd, poništavanje jednog praznika drugim.

25.lipnja obilježava se Dan neovisnosti kao spomendan u Republici Hrvatskoj, a 30. svibnja je Dan državnosti  (u spomen na konstituiranje prvoga demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990.).

22,lipanj je Dan antifašističke borbe, koji je bio obilježen nazočnošću najviših predstavnika vlasti države Hrvatske i sada dolazimo do apsurda toga praznika?

Hrvatska raskida sve državno-pravne sveze sa SFRJ, a slavi Dan antifašističke borbe!?

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske pa je time Republika Hrvatska proglašena samostalnom i neovisnom državom.

Odluka Hrvatskog sabora bila je u skladu s voljom naroda koja je izražena na referendumu 19. svibnja 1991.godine. Moram naglasiti da su reformirani komunisti (SDP) pod vodstvom Ivice Račana bili protiv izglasavanja Deklaracije o samostalnosti pa su napustili dvoranu Sabora. Oni su bili za novo udruživanje, za novu Jugoslaviju, ali je njihov amandman odbijen. Dio SDP-ovaca je demonstrativno napustio Sabor, a od 49 preostalih SDP-ovaca njih 48 je glasovalo protiv Odluke. Za Odluku o neovisnosti glasovao je samo jedan zastupnik reformiranih komunista (SDP-a), a to je bio Marko Vlašić Čiča iz Čare na Korčuli!

„Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.“ Piše u Ustavu RH

Međutim taj put nije nimalo jednosmjeran i lagan. Osnovni problem je u zaostaloj yugokomunističkoj  i velikosrpskoj ideologiji, koju nam vladajuće političke elite i dan danas nameću i ne dopuštaju da se Hrvatska  razvija na  demokratski način, u smjeru ravnopravnosti svih njenih građana!

Po njima  Hrvati nikada ne bi smjeli  imati svoju državu zbog  fašističkog karaktera NDH! Taj zloduh NDH, potenciraju yugokomunisti,  yugonostalgičari i srpska nacionalna manjina u RH, i naravno država Srbija, kojoj ta manjina u Hrvatskoj služi kao poveznica i most u ostvarivanja plana Velike Srbije.

Nikome ne smeta Italija, koja je sljedbenica u kontinuitetu fašističke Italije, ili Njemačka! Samo je u Hrvatskoj to problem iako Hrvatska nije sljedbenica HDH, ni po čemu, a poznato je tko pravi probleme, Milorad Pupovac i njegov SNV.

Dan antifašističke borbe pretvara se svake godine  sve više u veličanje NOB-a

Na Dan Antifašističke borbe  obilježava se događaj koji je povijesno sporan, kojeg je nametnula Komunistička partija Jugoslavije, a Hrvatska je raskinula 8.listopada 1991.govine sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom. Događaj od 22.lipnja 1941.godine, koji nema u kontinuitetu nikakvu  povezanosti sa sadašnjom Hrvatskom!

Dan antifašističke borbe pretvorio se u veličanje Narodno oslobodilačke borbe pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije kojoj  je predsjednik bio Josip Broz Tito.

Ovaj dokument zorno prikazuje zločinački karakter NOB. Naređenje za smaknuća svih nepodobnih komunističkoj revoluciji, jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u 2.svj. ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sistema vladanja državom.

»Strogo povjerljivo!
Samo za partijska tijela!
16. rujan 1941.
Deklaracija CK – KPS
Na poziv KPJ CK (Komunistička partija Jugoslavije Centralni komitet) je zauzeo sljedeće stajalište:
CK se obvezuje i naglašava da je u sadašnjoj političkoj situaciji nastupilo vrijeme za izvršenje socijalističke revolucije.
CK se dalje obvezuje da u predvečerje revolucije mora prestati sa svakim oblikom druženja s građanskim elementima u OF (Osvobodilna fronta), jer su to isključivo samo proturevolucionarni elementi koji su iz koristoljubja prodali svoje uvjerenje, i strjeme za materijalnim u novoj kapitalističkoj državi i oni koji nemajo nikakvoga razumijevanja za radničku klasu.
U pravom spoznavanju sadašnje revolucionarne situacije CK zaključuje Da se provedu sljedeće nužnne mjere, koje su potrebne da se pobjednički izvede revolucija:

1. Svi rukovoditelji v OF-u, koji pripadajo bilo kojem građanskom usmjerenju morajo se likvidirati.
   2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci morajo se likvidirati.
   3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, morajo se likvidirati.
   4. Svi čelnici Bele garde mora se likvidirati.
   5. Svi čelnici Plave garde mora se likvidirati.
   6. Sve SS-ovce i gestapovce mora se likvidirati.
   7. Sve intelektualce, studente i kavanske političare mora se likvidirati.
   8. Sve svećenike, koji su se izjasnili protiv radništva mora se likvidirati.
   9. Sve bivše jugoslavenske oficire, također i one koji su pri NOV-a, mora se zatvoriti.
   10. Sve svećenike mora se zatvoriti. Neka crkve ostanu zatvorene, iste se ne smije rušiti. Represalije se smiju provoditi samo na drugim crkvenim imanjima i posjedima.
   11. Sva vojna poslanstva kapitalističkih država, koja se nalaze pri NOV-u mora se prisiliti da otputuju. Svaki daljnji razgovor je zabranjen.
   12. Sve osobe, koje se protive našem oslobodilačkom ratu mora se odmah tajno odvesti i predati NOV-u. Iste se mora likvidirati samo u slučaju ako to situacija ili pak vanjski položaj zahtijeva.
   13. Svi građanski časopisi ne smijo izlaziti. Radioaparate se mora također oduzeti.
   14. Svi javni uredi i sve životno važne ustanove, poput prometnih sredstava, mora se također oduzeti i predati odjelima NOV-a.
   15. Sve se te mjere moraju provesti onoga dana kada to bude naređeno.
   16. Sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije.
   Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smijo znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.
   Živjela socijalistička revolucija!
   Živio Staljin, vođa cjelokupnoga radnog naroda!
   Za CK – KPS (Komunistička partija Slovenije):
   (potpis) Boris Kidrič«
   Original na slovenskome jeziku
   »Strogo zaupno!
   Samo za organizacije partije!
   16. IX. 1941.
   Boris Kidrič

Unatoč  tomu, od post-komunističkih država, među kojima je Češka prva donijela zakon o lustraciji 1991. godine, Hrvatska spada u red onih malobrojnih država kod kojih lustracija dođe tek kao nedosanjani san, a traženje uzora u ‘Europi’ u ovom slučaju na široko je zaobiđeno, što pak govori o selektivnosti hrvatskih vladajućih struktura, protkanih bivšim komunističkim kadrovima  i privrženosti starom komunističkom poimanju vladanja, a samim time i o količini nužnosti potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, koja je tim veća.

Zakoni o lustraciji, iako nisu saživieli u potpunosti, doneseni su čak i u Albaniji i Srbiji, dok su u Hrvatskoj već i prijedlozi zakona odbijeni, prvi 1998., a drugi 1999. godine i to većinom vođenom HDZ-om.  Zakon je bio predložen od strane HSP-a . Dakle, dok je u ostalim zemljama bivšeg komunističkog sustava, osobama koje su sudjelovale u radu ili na bilo koji drugi način surađivale sa tajnim službama bivšeg sustava otvoreno dato do znanja da se sklone iz javnog života, to u Hrvatskoj nije bio slučaj.

Tko zna koliki još sudjeluju u javnome životu Hrvatske, a bili su u komunizmu umiješani u koješta, jer nije provedena lustracija. U Hrvatskoj su lustracija i osuda komunističkih zločina izostali i jednostavno stoga što je dolaskom demokracije došlo do velike ideološke seobe bivših komunista u novu vladajuću partiju, ili po                                                                                                                                                                                       novome stranku, kao i stoga što bi ona zakačila mnoge koji su nam se svih ovih godina prikazivali kao borci za hrvatsku stvar, a tko zna koga su sve prokazali ili ga došli glave, jer su surađivali s UDB-om. Još k tome, znajući da su Hrvatsku preuzeli predstavnici upravljačkog,  nekonkurentnog sistema koji je propao prije svega u ekonomskom smislu i koji je kao takav neodrživ, prisjećajući se hrvatske pretvorbe i privatizacije na komunistički način, te da su te strukture i dalje ukorijenjene u Hrvatskoj potreba za lustracijom dolazi do stvarnog izražaja. Posljedice svega toga se osjećaju – ono što je danas ostalo od Hrvatske samo su formalne vertikale države  općenito.

Kao i u vremenu 45-ogodišnjeg komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se osjeća animozitet, ponajviše spram Crkve, koja je očito i danas unutarnji neprijatelj tadašnjeg bratstva i jedinstva, socijalnog poretka, bez obzira što ona predstavlja unutarnji izričaj velikog dijela hrvatskoga naroda. Zatim kao vanjski neprijatelj br.1 i dalje je hrvatska dijaspora, koja je tada bila glavna okosnica borbe za hrvatsku neovisnost, a danas po svemu sudeći predstavlja opasnost, komu, čemu? Negiraju se tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda, istodobno se omalovažavaju, minimaliziraju i predstavljaju zaostalima, a sve to uz držanje medija, nevladinih quasi-građanskih udruga i ključnih pozicija u gospodarskom, socijalnom, društvenom i političkom segmentu Hrvatske ,

Imena ulica i trgova po nazivima iz propale Yugo-države,  nisu  samo u Zagrebu ,nego i po mnogim hrvatskim gradovima! Osobito prednjače istarski gradovi, gdje IDS stranka na vlasti u Istri provodi neokumunističku politiku nepodobnosti svih koji osuđuju totalitarni komunistički režim, a sve zaogrnuto pod plaštom antifašizma.

Kako se može protumačiti naziv Kino Valli u Puli, kada se zna da je Alida Valli,  iako rođena Puljanka bila bliska sa Benitom Mussolinijem, čiji je fašizam nanio puno zla u Istri?  A još k tome IDS-ovci se busaju u prsa da su veliki antifašisti? Bizarno!

Za njih i njihove sljedbenike J.B.Tito nije zločinac ,koji je izravno naređivao masovne progone i ubojstva i koji je  na listi najvećih svjetskih zločinaca! Upravo ti njegovi sljedbenici  sebe nazivaju antifašistima ,misleći time skinuti odgovornost za masovne progone,masovne likvidacije ,torture,zatočeničke logore bez suda i suđenja i veliku represiju prema neistomišljenicima.

Upravo zato treba osuditi i komunistički režim bivše Jugoslavije,  jednako kao i ustaški bivše NDH i Nedićeve Srbije!

Izvještaj o zločinima komunizma se između ostalog temelji na Crnoj knjizi komunizma, koja prikazuje zločine počinjene od strane komunističkih režima. Prema izvješću svi zločini komunističkih režima u prošlosti karakterizirani su kao masivno kršenje ljudskih prava.

Memorandum o nacrtu rezolucije navodi oko 95 milijuna ljudi kao žrtve totalitarnih komunističkih režima.

„Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražava da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora “

U rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke  stranke, da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.”

Crna knjiga komunizma  na osnovu koje je EU Parlament izglasao Rezoluciju  Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima , napisala je grupa autora  ; Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkovski , Karel Bartošek i Jean- Louis Margolin

Crna knjiga komunizma-zločini,teror, represija, zločini komunizma

Komunizam, predstavlja jedan od nasilovitijih velikih katastrofa čovječanstva, pored dva svjetska rata, Hitlerova nacizma i Mussolinijeva fašizma, uzrokovao je najveća stradanja ljudskog roda.

Komunizam kao ideologija, kao politička filozofija postojao  je odavno. Utopijska zamisao idealne zajednice u kojoj bi vladala klasna jednakost, mudrost, razum i pravda. Sa svim tim atributima, naravno da je privlačio široke obespravljene mase širom svijeta,  međutim bila je to neostvarljiva, utopijska ideologija, neprovediva u život društvene zajednice.

Ciliga prvi obznanio svijetu zločine komunističke Rusije prema svom narodu

I jedna zanimljivost: Prvi glas o zločinima komunizma i strahotama GULAGA, u Europu je donio Istranin dr. Ante Ciliga koji je osobno svjedočio  ruskim  Gulazima. Izlaskom iz Rusije, jer se izvukao kao talijanski državljanin, u Parizu je 1938. godine objavio knjigu „U zemlji  velike laži“ koja je prevedena  na sve važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „satan revolucije guta i vlastitu djecu“ i prvo informiranje Europe i svijeta o sovjetskoj slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se »mnogim diže kosa na glavi« kad čuju što je proživio Ciliga,

Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi.

Komunizam koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se “boljševici” prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je” jesti vlastitu djecu”, počeo je sa  represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo ” kolektivno sjećanje na teror”, odnosno strah, metode represije,  putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata.

Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J B Tita, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.

Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina,; ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka ( logori. gulazi..), nego i zločine protiv duha čovjeka- preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti stotine crkava, Causescu je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske  žrtve.

Hrvatski sabor je odmah  2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006).

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine 

Parlamentarna skupština Vijeća Europe -Rezolucija 1481 (2006)

Izvadci iz Rezolucije;

• Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava
• Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma
• Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata.Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima zaizgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima.Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.
• Pad totalitarstičkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam).
• Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama,  ako to dosada nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Na početku sam napisala da se te dvije obljetnice obilježavaju službeno, što je točno, ali ipak ne u istom ozračju. Obljetnica Holokausta obilježava se optužujući cijeli hrvatski narod za fašizaciju, neoustaštvo i proglašavaju nas zločinačkim narodom, stigmatiziraju nas zbog NDH. A konkretno što na pr, imaju  sa NDH, generacije rođene poslije 2. svjetskog rata, da ih se proglašava ustašama? Kako mogu biti ustaše, odrasli u bivšoj Jugoslaviji? Skoro 30 godina, je prošlo od raspada Jugoslavije, ali u jednom djelu hrvatskog naroda, jugoslavenski mentalni sklop nije izašao iz njih.

Obljetnica Holokausta medijski je veoma dobro popraćena. Po cijeli dan vrte se tv.prilozi, razgovori, intervjui, dokumentarne emisije o holokaustu. I neka, neka mediji djeluju edukativno, ali ne sugestivno, sugerirajući krivnju nama, rođenima poslije 2.svjetskog rata, pa čak i djeci rođenoj u Hrvatskoj za nešto što nismo učinili, ni mi ni naši roditelji?

Sa druge strane zločini komunizma nisu kažnjeni, lustracija nije provedena, kao što piše u Deklaraciji Sabora o zločinima komunističkog režima 1945-1990.godine.

Komunistički  zločinci nisu kažnjeni ni pred Međunarodnim, ni pred hrvatskim sudovima, nitko nije od njih odgovarao. A nakon ratnih operacija i završetka  2.svjetskog  rata , Tito je dao pobiti stotine tisuća Hrvata, nakon Bleiburga, na Križnom putu, po jamama i rudnicima Slovenije i Hrvatske.

Ta obljetnica je nažalost medijski veoma slabo popraćena, jer nitko na mom postu nije znao da već postoji Dan obilježavanja žrtava komunizma.

Malo ispitivanje javnog mnijenja po tom pitanju, na malom uzorku, ali indikativno!

Na svom facebook profilu postavila sam post i unutar posta napisala sve o Rezoluciji 1481/2006  o osudi komunističkih zločina, te objasnila da je Rezoluciju Vijeća EU  potvrdio  i hrvatski  Sabor . Post je bio javan, tako da je mogao svatko komentirati. Zanimanje za tu temi je bilo iznimno veliko, podijeljen je 173 puta, ali nitko , baš nitko se nije sjetio da se taj dan već obilježava, da postoji Rezolucija o osudi komunističkih zločina, nitko, ni od 250 ljudi koji su ga vidjeli.

Kako će se i sjetiti, kada je medijski veoma slabo popraćen taj dan.? I ne samo medijski, taj dan nije saživio ni u političkom  životu.

Hrvatski Sabor potvrdio je Rezoluciju 1481/ 2006 i nitko ništa po toj rezoluciji nije učinio. Nitko, ništa, ali baš ništa! Ostala je mrtvo slovo na papiru, osim kada vas mi mali blogeri ponekada podsjetimo. Sljedbenici komunističke ideologije izrazito su agresivni, primitivno i prijeteći reagiraju. Jedan komentar je posebno karakterističan; A.Č napisao je za one koji ne razumiju istarski dijalekt, “ e moji djedice, slabo ste ih bacali u fojbe- jame” To me odmah podsjetilo na jedan post što je saborski zastupnik SDP-a, Nenad Stazić, napisao na svom fb-profilu; “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”

G F koja ima na kapi provokativno crvenu zvijezdu, na koju se ja nisam ni osvrnula, niječe broj žrtava, koja je  po Crnoj knjizi komunizma Vijeću Europe bila osnova za donošenje Deklaracije o osudi komunističkih režima. Dakle uopće ne zna za postojanje Deklaracije, ni za broj žrtava koje je komunizam iza sebe ostavio!

To su bile tirade po cijelom  postu od njih 3 sljednika komunističke ideologije, koji su usput i protiv Hrvatske. A C  bi mene pred 13 bataljun, a to znači na streljanje! Koja je to mržnja i količina agresije prema meni,  anema pojma da taj Dan žrtava komunizma postoji još od 2009. godine i da ga je potpisao Vaclav Havel, bivši češki predsjednik, i brojni članovi EU Parlamenta!

Uzalud sam ja objašnjavala,  na lijep i kulturan način da je žrtva, žrtva, da su žrtve bile i starci, žene, djeca i svećenici, i da svi zaslužuju barem sjećanje i pijetet. ali oni uopće ne priznaju zločine komunizma, ili ako priznaju onda traže olakšavajuće okolnosti i opravdanje!

Dakle post je bio namjerno napisan da bi ispitala koliko ljudi znaju, i kako će reagirati. Nije prijevara, jer sam u komentaru objavila  Deklaraciju Vijeća EU, i poveznicu, da svatko može pročitati. Objavila sam javno, jer javna objava ne može biti podloga za eventualnu tužbu. Tko god se javio i komentirao učinio je to na svojevoljno,  na osobnu odgovornost. Komentari su bili uglavnom pozitivni, pristojni i primjereni, zahvaljujem se svima, osim ovih nekoliko izrazito agresivnih i prijetećih iz ideoloških razlika. Znači da bi ovi ljudi zbog razlike u mišljenju ponovili fojbe, ponovili streljanje i ponovili jednoumlje.

Piše A Č da smo ” nacionalisti” , a po čemu? U postu se nigdje ne spominju nacije, ni narodi??? Nigdje se ne spominju ni države, ni dr. Tuđman, ni HDZ, niti ijedna druga stranka, ali govor mržnje ne bira temu, njemu je važno da prokulja i onda ne bira ni vrijeme, ni mjesto!

Nije to karakteristično samo za moj post! To je raširena pojava po društvenim mrežama i po Portalima. Posjetila sam jedan portal, za sada ga neću imenovati, jer se na svima vrte isti ljudi i trolovi, koji samo napadaju neistomišljenike, psuju primitivno, vrijeđaju, uvjereni u svoju nedodirljivost ! I tamo sam pokušala citirati prava, a onda  se jedan javio sa  komentarom, da samo o pravima pišem. Pa o čemu ćemo nego o ljudskim pravima, za ljudska prava se cijeli život borimo!

Zakon  o nedopuštenom ponašanju na internetu, koji je u pripremi treba pažljivo napisati, da eliminira ovakve prijetnje i govor mržnje, a da pri tome ne ugrožava slobodu mišljenja, koja je zagarantirana  Poveljom UN

Članak 19.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.

i Ustavom RH članak 38.

Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

http://narodne­novine.nn.hr/default.aspx 9/33

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.
Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom“  .

Bez javne i nedvosmislene osude komunizma u Hrvatskoj neće završiti 2.svjetski rat i nema mira. Tek tada će ustaše i partizani moći počivati u miru povijesti, a hrvatski narod krenuti graditi bolju budućnost.

Hrvatski narod prošao je kao ni jedan drugi narod tragediju i traume fašizma i komunizma.

Od osamostaljenja i formiranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske svjedoci smo neprestanog nametanja i stigmatiziranja  hrvatskog naroda ustaštvom. U posljednje vrijeme posebno je jak medijski i politički pritisak, počevši od Izvještaja Pučke pravobraniteljice, pisma kvazi Hrvatice iz Australije, Apela Milorada Pupovca, Veljka Kajtazija, Ognjena Krausa, Franje Habulina i zabrane Julien Bušić da održi predavanje srednjoškolskim učenicima, pa do zahtjeva IDS-a da se zatvorskom kaznom, kažnjava sve što podsjeća na ustaštvo.

Mnogo je tekstova napisano, mnogo puta objašnjavano da sadašnja Hrvatska nije sljednica NDH. Mnogo je riječi potrošeno u raznim TV i radijskim emisijama, da bi dokazivali citiranjem Ustava, da Hrvati nisu ustaški – fašistički narod.

U svim tim pamfletima piše se samo o ustaštvu, ne spominje se komunizam, a ako se i spomene, onda je to samo deklarativno, bez nedvosmislene osude, osuđuje  se samo ustaštvo.

Mirko Galić bivši direktor HRT-a i bivši veleposlanik RH u Francuskoj u Večernjem listu o“ ustašenju“

“ Kad hrvatska vlast ne želi ili ne može, ustašenje gdje mu je mjesto stavljaju Austrija i Australija“ u kojem on pokušava objasniti uzročno-posljedične činjenice  2. svjetskog rata na području Hrvatske, gdje prilično realno iznosi karakter vlasti  u Hrvatskoj, NDH i komunistička vlast. Priznaje Mirko Galić i komunističke zločine, priznaje da bi svi zločinci trebali odgovarati, priznaje da je komunizam „drugo veliko zlo 20.stoljeća u Europi“, ali nigdje nije zatražio da se javno i nedvosmisleno to „ veliko zlo „ osudi i njegovi simboli zabrane!

Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza da je „pokazao odlučnost u raspetljavanju političkog problema , koji kao Damoklov mač visi nad hrvatskom nacijom“, ali nije uzeo u obzir da Austrija nije prošla kroz traumu komunizma. U Austriji je nakon rata uspostavljena demokratska vlast, narod se mogao oporaviti od ratnih trauma, mogao je liječiti i izliječiti ratne rane, a u Hrvatskoj je nakon  rata uspostavljena komunistička totalitarna vlast, koja je nažalost te ratne traume još produbljivala, progonom i terorom i stvarala nove.

„ Kod Hrvata je uvijek bilo teško uspostaviti istinu o dva totalitarizma, politički, zato što ih se do kraja izjednačavalo, ideološki, zato što se nisu znali razdvojiti“ piše Mirko Galić

U čemu su sličnosti i razlike ta dva totalitarizma, fašizam i komunizam;

Fašizam

Osnovne su značajke fašističke ideologije totalitarna vlast i nov društveni  sustav, a u vanjskoj  politici ekspanzionizam. Država je središnja vrijednost, ima prvenstvo u odnosu na volju i prava pojedinca. Opravdava se autoritarno vodstvo i nužnost hijerarhije, poslušnost karizmatičnomu vođi, koji utjelovljuje državu (totalitarizam). Uspostavlja se nov sustav vrijednosti: borbenost i poznavanje ratnih umijeća, a preziru se stare građanske vrijednosti. U ideologiji su prisutni i elementi misticizma (sudbina, svetost). Korporativizam nalazi temelje u sindikalnim idejama prevladavanja sukoba klasa postavljanjem zajedničkih društvenih ciljeva. Zabranjeni su štrajkovi i sklopljeni kolektivni ugovori te uvedeno socijalno osiguranje. Stvorena je mreža kojom su bile obuhvaćene sve udruge (strukovne, žena, mladeži, rekreativne i dr.). U svojim polit. pogledima fašistička je ideologija bila, s jedne strane, izrazito antimarksistička i antiliberalna, a s druge militaristička i ponajviše nacionalistička. U borbi s političkim protivnicima primjenjivali su promidžbu i nasilje, a provodili su ih uz pomoć paravojnih organizacija i tajne policije.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=19048

Komunizam

Komunizam je radikalna politička ideologija koja revolucionarnim nasiljem želi ostvariti potpunu društvenu jednakost. Predstavlja i politički pokret komunističkih stranaka i politički sustav jednostranačke totalitarne vlasti. Jedno je od političkih strujanja unutar socijalizma. Unutar komunizma razvili su se pokreti titoizam i staljinizam, nazvani prema komunističkim vođama i diktatorima. Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Također politički pokret koji obuhvaća ukupnost komunističkih partija, organizacija i skupina u svijetu, odnosno politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti.

https://hr.wikiquote.org/wiki/Komunizam

Iako ima nekih razlika, kako kaže Mirko Galić, po metodama vladavine i po broju žrtava koje su ostavili iza sebe te razlike postaju ustvari nebitne, osuditi treba oba sistema!

Oba su sistema totalitarna i ostavila su iza sebe ogromne žrtve. Računa se da su nacisti i fašisti, koji su započeli 2.svjetski rat iza sebe ostavili 55-60 milijuna žrtava, civilnih i vojnih, a u državama, u kojima su komunisti bili na vlasti, stradalo je u nemilosrdnoj „klasnoj borbi“, egzekucijama „narodnih neprijatelja“, „čistkama“, logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalni izračuni,  jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, kazuju da su svi totalitarizmi uzrokovali tragedije ogromnih razmjera za čovječanstvo.

Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Ipak, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nevina, jer su svi totalitarizmi  bili tragični,  ostvareni totalitarni državni poretci,  konkretni sustavi vlasti, režimi,  imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. „Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog „sjećanja na teror“ u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.“ Akademik Davorin Rudolf

http://www.matica.hr/vijenac/508/je-li-komunizam-jednako-zlo-kao-i-fasizam-22257/

Upravo zato treba osuditi i komunistički režim bivše Jugoslavije,  jednako kao i ustaški bivše NDH i Nedićeve Srbije

Komunizam kao antifašizam

Mirko Galić kaže „Postoje neke civilizacijske- civilizirane norme koje se u demokratskom svijetu ne preskaču,…Jedan je režim poražen u ratu, a drugi poslije rata, bez ikakva izgleda da budu budućnost Hrvatske“

Te civilizacijske i demokratske norme očituju se u antifašizmu demokratskih država Europe, međutim komunizam iako je bio na strani pobjednika fašizma u 2, svjetskom ratu, pogazio je sve te antifašističke norme i počeo se ponašati isto kao i fašizam. Komunističke vlasti obilato su koristile sudjelovanje u ratu na strani pobjednika i komunizam izjednačili sa antifašizmom, što nije nikako odgovaralo istini i stvarnom načinu i metodama vladavine. Dakle komunizam je samo u ratu bio antifašizam, dok se u poraću i kasnije svojim načinom vladanja pretvorio u fašizam. Sudjelovanje u 2.svjetskom  ratu na strani pobjednika, nikako ih ne amnestira za zločine počinjene poslije završetka rata.

„Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.“ Akademik Davorin Rudolf

I kada se Mirko Galić poziva na demokratsku Europu, treba se prisjetiti da je Europa osudila komunizam isto kao i fašizam.

Nakon toga u Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima.

Čak suprotno od toga, pojačali si se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju  se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka!

Proganja se zbog simbola, pozdrava i pjesama, a šuti i uopće ne spominju komunistički simboli. Čak se  i VIjeće za suočavanje s prošlošću u svojem Dokumentu dijaloga od 28.veljače 2018.godine,stranica 28, točka c. izjasnilo da crvenu zvijezdu ne smatra spornom.

Mirko Galić u svojem tekstu napominje da se hitlerova svastika, iako je stari indijski znak, upotrebom u 2.svjetskom ratu trajno kompromitirala. Zar se isto tako i crvena zvijezda sa komunističkim zločinima nije kompromitirala???

Zaključak

Iz svega navedenog zaključujem da je javna i nedvosmislena osuda fašizma i komunizma prijeko potrebna! Mirko Galić hvali austrijskog premijera Sebastiana Kurza za odlučnost u kažnjavanju ustaških simbola, ali njemu je bilo jednostavno donijeti takvu odluku, Austrija je demokratska zemlja bez komunističke prošlosti koja bi je opterećivala.

Stoga političari, kolumnisti, pisci, i povjesničari ne pozivajte se na Kurza, jer nema političara koji je javno osudio oba režima kao najveće zlo koje je se dogodilo hrvatskom narodu!

U Hrvatskoj takvog odlučnog i beskompromisnog političara koji bi osudio oba totalitarna režima NEMA! Predsjednik Vlade Andrej Plenković nije imao tu hrabrost i odlučnost, pa je prebacio odgovornost na Vijeće za suočavanje s prošlošću. Čak se ni dr. Franjo Tuđman nije usudio tako nešto javno i odlučno izjaviti, naime zadržao je i bistu Josipa Broza Tita na Pantovčaku.

Tek kada se pojavi hrabar i beskompromisan političar kojemu je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu, iznad svih drugih interesa, iznad svih stranačkih i grupacijskih interesa i osudi jednako oba totalitarizma, fašizam i komunizam, u Hrvatskoj će zavladati mir i napokon završiti 2.svjetski rat.

To je propustio Mirko Galić napisati. Ni on nema tu hrabrost da javno i nedvosmisleno osudi jugoslavenski komunistički režim, jer je napisao „U nas je lakše u hipu smijeniti četvoricu ministara, nego zabraniti jedan politički slogan koji se pamti po tome što su ga koristile ustaše kao svoj znak prepoznavanja“

Dva politička slogana g. Mirko Galić, Dva! Kada se već zabranjuje, treba zabraniti oba! Ni vi nemate petlju osuditi oba! Za dom spremni i Smrt Fašizmu, sloboda narodu!

Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava

U  najbrutalnijim i najtežim zločinima  masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nurnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.

1. Zločini protiv mirapo članku 6a, obuhvaćaju,”rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usaglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih”

U ovoj definiciji prepoznajem  agresorski rat koji su Srbija i JNA  vodile protiv Hrvatske i zato Srbi i hrvatski Yugokomunisti i Yugofili tvrde da je bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.

2. Ratni zločinipo članku 6b definirani su kao ” kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haška iz 1907 godine”Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama ”

Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH.

Međunarodna zajednica preko Haškog suda optužila je 161 osobu, 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđeno, 5 bosanskih Srba dobilo je doživotnu robiju, 18 ih je oslobođeno, a 13 predmeta je proslijeđeno nacionalnim sudovima, a 36 optužnica je povučeno ili su optuženi umrli. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka.

Miloševićevi obavještajci Jovica Stanišić i Franko Simatović, za koje je haaško tužiteljstvo tvrdilo da su bili ključna veza između političkog i vojnog vrha u Beogradu te paravojnih i postrojba JNA koje su činile stravične zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, osuđeni su u Haagu na 12 godina zatvora, ali presudu su mnogi stručnjaci odmah protumačili kao praktički oslobađajuću. Jer dvojac nije osuđen ni za što u Hrvatskoj, presudom nije potvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata koji je od Slobodana Miloševića preko njih sezao do arkanovaca, šešeljevaca i drugih zločinaca na terenu, a od svih općina u BiH koje su bile obuhvaćene optužnicom odgovornost im je utvrđena samo za pomaganje u počinjenju ratnih zločina u Bosanskom Šamcu.

„Veza s Beogradom ostala je nepresuđena. Ne mogu zaista procjenjivati osobnu odgovornost Stanišića i Simatovića, ali ukupna slika za Haaški tribunal nije dobra. Ostavština Haaškog tribunala sada je takva da je Hrvatska, prema presudi Prliću i ostalima, činila u Bosni i Hercegovini nešto što Beograd, tj. Srbija nije. Što je jednostavno apsurd. Drugo, ako pročitate presudu Martiću, vidjet ćete da se imenom i prezimenom kao članovi udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj spominju Stanišić, Simatović, Šešelj, Slobodan Milošević… Međutim, na njihovim suđenjima Šešelj, a sada i Stanišić i Simatović, bivaju oslobođeni za sve što im se stavlja na teret na području Hrvatske“ izjavio je Luka Mišetić, odvjetnik koji je branio generala Gotovinu u Hagu.

Haški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.

• Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od ‘vitalnih nacionalnih interesa’. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.
• Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog “udruženog zločinačkog poduhvata” Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca  nikada nisu optuženi
• Na Haškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava “nacionalistima”

Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff:

„[…] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se “srpski”, “hrvatski” i “bosanski” tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih “različitih jezika”, potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ”

To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda , jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili  su da su ” vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne” ??? Kao da su oni stručnjaci filolozi??? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.

3. Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nurnberškog suda, Konvencijom UN od 9.prosinca 1948.godine, pod genocid se podrazumijeva” jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi  nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu”

Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi;

Pravičnu kaznu dobio je Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

“Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.” napisala je Višnja Starešina.

Rezolucija Sjedinjenih Država br. 199 o genocidu u Srebrenici

Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je 27. lipnja 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresmeni Christopher Smith i Benjamin Cardin ) i tako obilježila 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok je 62 glasača bilo odsutno.

Rezolucija je višestranačka mjera kojom se obilježava deseta godišnjica genocida u Srebrenici u kojoj je više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo detaljno i metodički odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i muževa, a zatim su ih ubile srpske snage, zakopane u masovne grobnice i potom ukopane sekundarne grobnice za sakrivanje zločina. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995., iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. Pokolj u Srebrenici bio je najgori zločin genocida u Europi od Drugog svjetskog rata.

U rezoluciji se navodi sljedeće:

… Politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz izravnu pomoć srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, što je uzrokovalo raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenilo 200.000 žrtava, desetaka tisuće silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili iz Sarajeva i drugih gradskih naselja stalno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kazneno djelo genocida po definiciji iz članka 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, potpisane u Parizu 9. prosinca 1948. i stavljene u punu snagu 12. siječnja 1951.

Presudom nizozemskog civilnog apelacijskog suda od 16. srpnja 2104. Nizozemska je optužena za deportaciju i ubojstvo 300 muškaraca Bošnjaka koji su odvedeni i pogubljeni nakon zauzimanja Srebrenice 13. srpnja 1995. godine od strane Vojske RS . Optužnicu je podnijela Udruga Majka Srebrenice i navodi se da nizozemski vojnici u Potočarima nisu učinili ništa kako bi spriječili deportaciju i ubojstva muškaraca Bošnjaka. Presudu je donijela sudac Larissa Elwin. Tada je pala i nizozemska Vlada.

11.srpnja 2005.godine, na 10-tu obljetnicu genocida u Srebrenici, prisutni su bili i francuski, nizozemski i britanski ministri, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook . Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw ispričao se u ime međunarodne zajednice govoreći:

… Sramota je međunarodne zajednice da se takvo zlo dogodilo pred našim nosom, a mi nismo ništa učinili …

I opet se međunarodna zajednica ne pridržava konvencija i rezolucija koje donosi , već dopušta masovne zločine i genocid pred svojim vratima. To je samo podstrek  onima koji imaju takve namjere da mogu nekažnjeno činiti zločine.

Upravo zbog toga može se dogoditi nijekanje zločina ili manipulacija počinitelja u svrhu umanjivanja ili brisanja krivice. Veliku ulogu ima i klasično i konstantno htijenje krvnika da izbrišu tragove svojih zločina i opravdanju onih što nisu mogli sakriti.

Memorandum SANU 2 to potvrđuje;

-Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
-Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
-Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
-Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
-Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
-Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;

Vojislav Šešelj je u Hrtkovcima  4. svibnja ove godine djelio bedževe sa tekstom ” Genocida u Srebrenici nije bilo”

Poglavlje koji se odnosi na Jugoslaviju

Komunistički teror bio je organiziran u najstrožoj tajnosti i strahom obavijen velom šutnje.Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji ( oko milijun žrtava ). Višestruki građanski, etnički, ideološki i vjerski rat odnio je više života nego rat protiv okupatora. Glavne žrtve bili su civili, većinom žene djeca i starci. Taj rat, i poračje sa genocidnim crtama, eliminirao je većinu protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se  i sam angažirao  na njihovom što bržem eliminiranju. Usput je pomogao i Albaniji da se riješi političkih protivnika.

Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, Katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih, još uvijek se postepeno iskopavaju.

Držao se ruske doktrine “I kod nas mogu postojati druge partije. No po ovome se mi razlikujemo od Zapada-kod nas vlada jedna Partija, a sve ostale su u zatvoru ”

Dokument CIA-e: U Jasenovcu je 1951 bilo zatočeno 3000 protivnika jugoslavenskog komunističkog režima

Prema izvještaju CIA-e br. 00-B- 34987 od 20. lipnja 1951, država: Jugoslavija, predmet: koncetracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija je posve drugačija nego nas uvjeravaju Goldsteinovi.

“Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncetracijskih logora pa se spominje “Nova Gradiška”: logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.

Logor “Gredjani” je koncetracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčavanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor “Bela Crkva” je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncentracioni logor “Botovo”, blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na “jezeru Scutari” (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru “Jasenovac” je 3000 kažnjenika. U logoru “Mostar” je 2200 kažnjenika. U “Smederevskoj Palanci” je 3000 kažnjenika.

Uz spomenute veće koncetracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncetracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85000 dok je u koncetracijskim logorima zatočeno između 100 i 150 000 logoraša”.

Antifašizam kao drugo lice komunizma

1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako,  dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv fašizma  ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, komunizmom. Oni su poslije rata nastavili izgrađivati demokraciju, a komunisti , totalirarnu , partijsku diktaturu.

Od straha kako se ne bi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutilo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina Partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: samo se to dogodilo u Minhenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.

Predsjednik  nove države Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, navodno se divio Titu; ali dr.Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna performansa.  Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da ti isti i dan danas kažu”Tito je bio velika povijesna osoba”  Samo je sustav u kojemu se izgubioo dodir s stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita — Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većina njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam,  nas podsjeća i bez Tita, o tome što je bio komunizam, što su komunisti radili, i što bi njihovi nasljednici opet ponovili, kada bi im se za to pružila prilika!

I  na kraju ZAŠTO?

Zašto se komunizam, koji se pojavio 1917. godine,  gotovo odmah pretvorio u krvavu diktaturu, a potom u zločinački režim? Jesu li se njegovi ciljevi mogli ostvariti i bez krajnjeg nasilja? Kako objasniti da je komunistička vlast zločin prihvatila i primjenjivala kao svakodnevnu, normalnu i običnu mjeru desetljećima?

Činjenica da je taj obrazac od samog početka imao zločinačku dimenziju iznenađuje još više, jer proturječi razvitku socijalističke ideje o humanom društvu.

Teror je imao korijenje još iz Francuske revolucije i borbi između frakcija koje je vodio Robespierre. On je izjavio ” Kako bi se kaznili neprijatelji domovine, dovoljno je ustanoviti tko su oni. Ne radi se po tome da se oni kazne,nego da se unište” Ideju je preuzeo Lenjin još iz Internacionale i ona je ubrzo postala metoda stvaranja i jačanja vlasti i moći.

Kultura nasilja potječe od raslojavanja u ljudskoj povijesti. Robovlasništvo i feudalizam mogli su se održati samo nasiljem. Pobune robova i kmetova zaustavljale su se samo ubijanjem. Okrutnost pri samom ubijanju je osobito zapanjujuća. U čemu i gdje su korijeni ljudske okrutnosti? Da su ti činovi okrutnosti bili pojedinačni, onda bi se mogli tumačiti kao izopačenu psihologiju pojedinca, ali u svim totalitarnim režimima okrutnost je grupna.  Možda je odgovor u 1.svjetskom ratu, izrazito brutalnom u rovovima, sa stotinama tisuća poginulih vojnika. Rat ozakonjuje nasilje, briše pojedinca i oživljava kulturu ropstva, rat je borba protiv neprijatelja!

Kako se definira neprijatelj?  Uvijek je onaj protivnik neprijatelj. Neprijatelj je veliko opravdanje terora, totalitarna vlast ne može bez neprijatelja. Ponestane li ih, izmisle se novi, a čim se identificiraju novi, oni automatski prestaju zasluživati svaku milost…. Biti neprijatelj, neizlječiva je i sramotna bolest, neprijatelj se izopćuje iz društva.

Komunističke partije kao škart odbacuju neprijatelje, to su oni koji se ne uklapaju u sliku društva i države koju oni stvaraju, a potom ideologijom eliminiranja neprijatelja sa ciljem učvršćivanja vlasti, istrebljenjem svih nečistih elemenata iz društva logički dolazimo do zločina protiv čovječnosti!

Nije ta metoda obnašanja  vlasti i moći karakteristična samo za komunizam, već za sve totalitarne režime. Svi totalitarni režimi temelje se na teroru, represiji i zločinu kao načinu  učvršćivanja i očuvanja vlasti i moći.

EU Parlament se izjasnio komunizam i nacizam su isto zlo

 Rezoluciju  Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))

A u Hrvatskoj opća šutnja, šok i nevjerica!
Ma zamislite njihov “napredan i jedini ispravan komunizam” SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU izjednačen sa nacizmom!
Što će sada SAAB-ovci?
5 mjeseci  je prošlo od izglasavanja , a od službene politike glasa čuti nije!
Ne javljaju se ni članovi Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
Konačno nedoživljene pravde za 100 milijuna žrtava komunizma, po Crnoj Knjizi komunizma.
Gdje ste sada Faktograf-ovci kada ste proglasili CRNU KNJIGU KOMUNIZMA, da nije ni F od fakta?

Ne javlja se službena politika u Hrvatskoj! Ovu Rezoluciju prešutjela je Vlada RH, premijer Plenković, veliki europejac i to u vrijeme kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU!Prešutio je i aktualni saziv Hrvatskog Sabora, nije donio nikakav zaključak po tom pitanju unatoč reakciji nekih zastupnika!

Ali su se zato  SAAB-ovci , brzo organizirali, točno kako sam se i pitala objavljujući tekst Rezolucije,! Osjetili su se prozvani kao krivci za zločine, a nitko od njih ne priznaje zločine . SAAB Istre ipak priznaje oko 350 žrtava fojbi, a prema različitim izvorima brojka se kreće od 4000 do 6 000 bačenih u fojbe-jame.

Veoma upitna je njihova vjerodostojnost! Predsjednik SAAB-a Franjo Habulin je rođen dvanaest godina nakon rata, 1957.godine,  a njegov zamjenik Josip Milat, koji proziva crkvu za fašizam rođen 1938.godine , imao je tri godine kada je rat počeo, a sedam kada je rat završio. Još je više nego  degenerično  i nepojmljivo da je njihova  protukandidatkinja Iva Marčetić, koja se kandidirala uz Habulina i Milata, rođena 1982. godine! To su doista vjerodostojni borci NOB-a u 2.svjetskom ratu. Bilo bi smiješno da nije stvarno degenerično!

SAAB-ovci su prevaranti, falsifikatori i manipulatori!

Još više je sve oko SAAB-a nevjerojatno  ! Pitanje je kako je moguće da su postali punopravni član Svjetske federacije bivših boraca (FMAC), kada nisu bili u anatifašističkom pokretu (jer nisu ni mogli zbog godina), niti su bili borci NOB-a, niti su uopće sudjelovali u 2.svjetskom ratu?

Piše u programskim ciljevima ; okupljanje sudionika Narodnooslobodilačke borbe bez obzira na dob i spol! Zar su Franjo Habulin i njegov zamjenik sudionici Narodnooslobodilačke borbe? Nemoguće s obzirom na godine.

Čisti falsifikatori , prevaranti i manipulatori!

Evo što sami o sebi pišu ;” Savez je samostalna, nevladina, vanstranačka, domoljubna, dobrovoljna, antifašistička i demokratska, višenacionalna organizacija udruženih građana koji prihvaćaju statutom utvrđene programske ciljeve i načela.

Programski ciljevi SABA RH su: okupljanje sudionika Narodnooslobodilačke borbe i antifašistički opredijeljenih građana Republike Hrvatske, bez obzira na spol i dob, nacionalnu, vjersku, rasnu ili stranačku pripadnost;

• očuvanje i njegovanje antifašističke tradicije;
• zaštita prava članstva iz oblasti mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja;
• suprotstavljanje nacionalnoj, rasnoj ili vjerskoj mržnji i netoleranciji i neravnopravnosti građana;
• suradnja sa srodnim organizacijama u zemlji i inozemstvu.

Dakle SAAB piše ;”Savez organizira Međunarodnu konferenciju radi suprotstavljanja jačanju ekstremne desnice, otvoreno profašističke, i njezinom sve agresivnijem napadu na tekovine i vrijednosti antifašističke borbe i antifašističkih vrijednosti, koje su i najviše demokratske vrijednosti današnje Europe.

Pobjeda nad fašizmom likvidirala je fašističke režime koji su izazvali Drugi svjetski rat, ali fašizam nažalost nije nestao s povijesne scene već se javlja u rafiniranim oblicima.

Za budućnost Europe naša se sjećanja moraju temeljiti na objektivnoj povijesnoj istini i iznad svega na socijalnoj pravednosti, a politička stabilnost i uspješno poželjno zajedništvo ne može se graditi na socijalnim nepravdama i povijesnom revizionizmu, rasizmu i ksenofobiji, koji su obilno zastupljeni u današnjem svijetu.”

E pa SAAB-ovci su izgleda nepismeni ili još gore zavaravaju, manipuliraju i dalje javnost sa svojom lažiranom povijesti i ignoriraju EU Parlament, Vijeće EU i sve dosadašnje Rezolucije pa pišu “Za budućnost Europe naša se sjećanja moraju temeljiti na objektivnoj povijesnoj istini…”

Upravo radi te povijesne istine EU Parlament, Vijeće EU donijeli su niz Rezolucija koje razotkrivaju tu povijesnu istinu koju SAAB-ovci ne priznaju i manipuliraju sa hrvatskom,  europskom i svjetskom javnosti!

Njima je istina povijesni revizionizam! Za masovne egzekucije nakon završetka ratnih operacije 2.svj.rata, drže da su opravdane!

Dokaza ima i previše, ne mogu više tvrditi da su masovna ubojstva bila sporadična i slučajna!

Dakle drugovi SAAB-ovci zločini koje pod svaku cijenu hoćete sakriti planirani su još 1941,godine ! To znači da se sa punim pravom izjednačuje fašizam i komunizam, jer se na isti način obračunavaju sa neistomišljenicima, koje smatraju svojim neprijateljima !

To i sami otvoreno potvrđujete;”U sklopu nastupa ekstremne desnice jača i povijesni revizionizam, kojim se nastoji izjednačiti fašizam i antifašizam”

Drugovi SAAB-ovci komunizam nije antifašizam! Da reći ćete da vi niste komunisti, vi ste antifašisti??? Ali sjetite se ; tko je vodio NOB? Tko je bio na čelu NOB? Tko je vodio državu Jugoslaviju? Komunistička partija Jugoslavije! 

To znači da ste samo promijenili naziv iz komunista i preobukli se u antifašiste!

Ovaj dokument zorno prikazuje naređenje za smaknuća svih nepodobnih komunističkoj revoluciji, jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u 2.svj. ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sistema vladanja državom.

I sada SAAB-ovci prodaju demagogiju da ” ekstremne desnice, otvoreno profašističke, i njezinom sve agresivnijem napadu na tekovine i vrijednosti antifašističke borbe i antifašističkih vrijednosti, koje su i najviše demokratske vrijednosti današnje Europe” te iste Europe koja je njihovu borbu izjednačila sa fašizmom i proglasila ih istim zlom!

SAAB-ovci misle da u Europi ne znaju da su komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava nakon 2.svj-rata! 

Sva imena ulica, trgova sa imenima komunističkih diktatora trebaju biti uklonjena i da konačno taj zločinački režim pođe u ropotarnicu povijesti!

Titovo ime nosi središnji trg u labinskom Starom gradu, u obližnjem Rapcu nalazi se Obala, a u Raši ulica s imenom Maršala Tita. Titovo ime nose i ulice i trgovi u Fažani, Poreču, Rapcu ,Opatiji. Veli Lošinj imaju Obalu maršala Tita, u Lovranu je šetališe sa Titovim imenom. Trg maršala Tita imaju Rijeka, Buzet, Lovran, Matulji i Rovinj.

Što će bivši istarski župan, a sada EU parlamentarac Valter Flego koji je izjavio” “Istra se nikad neće odreći svoje prošlosti i antifašističkih spomenika, trgova i ulica ljudi koji su tu prošlost obilježili, a posebno lika i dijela Josipa Broza Tita”? a glasao je za Rezoluciju?

Što li će sada IDS koji se zalaže za europske vrijednosti sa Titovim Parkom u Puli i crvenom zvijezdom? a Europa je osudila crvenu zvijezdu kao zločinačku?

I nakon svega napisanog sasvim je jasno u svim Rezolucijama. SAAB nama prodaje demagogiju i manipulira povijesnom istinom  i proglašava je povijesnim revizionizmom???

Upravo SAAB -ovci su ti koji revidiraju i lažiraju povijesnu istinu, falsifikatori , prevaranti i manipulatori!

Da u Hrvatskoj funkcionira pravna država ne bi se tako nešto moglo tolerirati. već bi bilo zakonski sankcionirano!

Hrvatska ima pravnu osnovu za zakonsku zabranu svih komunističkih simbola i neokomunističkih skupova! Zahvaljujući  inicijativi Hrvatske stranke prava, Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine, NN 76/2006 

U članku 10. piše ; Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke zemlje su sada njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

U članku 11.piše ; Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.

Samo tko uopće sluša i poštuje hrvatski Sabor?

Lili Benčik/hrvatskepravice