By Pišem vam kao čovjek (Hrvat ako je to uopće važno) i kao hrvatski dragovoljac koji je zajedno sa tisućama Hrvata, ali i brojnih Srba koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom, među prvima još 1990. godine uzeo oružje u ruke, ali ne iz mržnje, nego kako bismo obranili svoju zemlju, svoje domove i pravo na slobodu.
Prošle godine uputio sam vam otvoreno pismo potaknut javnim istupom vašeg sunarodnjaka Dragana Bursaća, a ove 2026. godine vam pišem ponovno, sada potaknut izjavama Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i drugih srbijanskih političara koji i dalje šire iskrivljenu sliku o Domovinskom ratu. Ovo pismo nije napisano radi osvete, nego radi istine jer bez istine nema ni pomirenja. Za hrvatske građane, osobito branitelje, VRO Oluja simbol je pobjede, oslobođenja i završetka rata. Međutim, svake godine u Srbiji ponovno gledamo iste slike traktora iz kolovoza 1995., kao da je povijest započela upravo tada. Da, odlazak civila sa svojih ognjišta uvijek je ljudska tragedija, ali rat nije počeo 5. kolovoza 1995., nego četiri godine ranije.
Sjećate li se 1991.? Sjećate li se razorenih hrvatskih gradova i sela, tenkova JNA, paravojnih postrojbi, progona, ubojstava, silovanja i razaranja? Tada nisu bježali Srbi na traktorima, nego Hrvati kroz kukuruze, noseći djecu u naručju. Vukovar, Škabrnja, Dalj, Saborsko, Ovčara i brojna druga mjesta ostali su trajni simboli stradanja uz tisuće i tisuće Hrvata koji su iz svojih domova bili protjerani, a oko 1.500 katoličkih crkava uništeno ili teško oštećeno. Zbog toga je neprihvatljivo govoriti o Oluji izvan konteksta velikosrpske agresije koja joj je prethodila, jer da nije bilo agresije na Hrvatsku, okupacije njezina teritorija i politike stvaranja “Velike Srbije”, ne bi bilo ni VRO Oluja.
Hrvatska je nudila mir i suživot. Srbima u Hrvatskoj bila su zajamčena prava nacionalne manjine kakva su tada bila rijetkost u Europi, ali je tadašnje političko vodstvo odmetnutih Srba odbacilo mir prihvativši mitove, propagandu i politiku iz Beograda. Zato vam i danas postavljam pitanje: gdje su u filmovima i javnim nastupima koji govore o ratu logori u Srbiji, Ovčara, Vukovar, Škabrnja, Dalj, Borovo Selo i brojni drugi zločini? Gdje su Arkan, Mladić, Šešelj i svi oni koji su širili mržnju i vodili rat? Gdje je govor Aleksandra Vučića u Glini 1995. godine, kada je pozivao na odbacivanje plana Z-4? Nažalost, i danas mnogi u Srbiji nastavljaju veličati iste politike koje su donijele nesreću i Srbima i Hrvatima. Djecu se i dalje odgaja na mitovima, umjesto na istini, odgovornosti i poštovanju drugih naroda.
Hrvatska je nakon rata krenula naprijed i danas je članica Europske unije i NATO-a. Naravno da imamo svoje probleme, ali gradimo društvo okrenuto budućnosti. A vi? Kakvu budućnost vi želite svojoj djeci i svojoj državi? Dok god budete zarobljeni u mitovima, poricanju i nacionalističkim iluzijama, teško ćete pronaći put prema istinskom pomirenju jer ono počinje tek kada se prihvati puna istina, bez selektivnog pamćenja i bez političke propagande.
Iskreno vam želim da jednoga dana budete spremni izgovoriti jednostavnu činjenicu koja kaže da traktora iz 1995. ne bi bilo da nije bilo tenkova iz 1991. Tek tada otvoriti će se prostor za istinsko pomirenje i trajni suživot. Mi Hrvati smo za normalan suživot bili spremni 1991., bili su spremni 1995., a spremni smo i danas. To potvrđuju tisuće hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji zajedno sa nama žive, rade i grade svoju domovinu, Republiku Hrvatsku.
S poštovanjem,
U Zagrebu, 05. 08. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
