Podjeli

Čitam tekst Zvonimir R. Došen: Deseti travnja, Dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, i razmišljam kako ljudi ne poznaju Istru. Ona je ostala izvan fokusa hrvatskih povjesničara.[1]

NDH i Istra se kroz povijest gotovo ne dotiču. Na terenu, u Istri 10. travnja 1941.godine, nije imao nikakvog odjeka.

Pavelićevo približavanje Talijanima počelo je 1927. godine. U srpnju te godine sastao se u Rimu s predstavnikom fašističke stranke Robertom Forgesom Davanzatijem i predočio mu promemoriju u kojoj je iz sklopa buduće hrvatske države izostavio sve one hrvatske krajeve koji su nakon Prvog svjetskog rata pripali Kraljevini Italiji. Od tada pa do rujna 1943. godine Pavelić nije spominjao Istru u kontekstu njezina mogućeg uključenja u hrvatsku državu.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. godine između sila  Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije) i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti ušli malom podmornicom u pulsku luku, postavili podvodne mine i 1.studenog 1918,godine, admiralski brod je  neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom, nazvanom Prepad na Pulu, Talijani su i prije formalno potpisanih Rapalskih ugovora ušli u Pulu, odnosno Istru.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 potpisan je u gradiću Rapallu ,blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. Time je Istra i formalno pripala Italiji.

Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri, zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku. 13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. Bila je to jedna od prvih fašističkih lomača knjiga u Europi, prvi izraz fašističkog terora koji će se ubrzo provoditi diljem Europe.

Nakon što su u Pulu  ušli talijanski squadristi (fašistički  odredi), počeli su  obilaziti  po  okolnim selima maltretirati seljake i oduzimati im hranu.

To maltretiranje seljaka bilo je popraćeno i talijanizacijom:“ Solo la lingua italiana“ -samo talijanski jezik!

Reakcija lokalnih seljaka sa Proštine na teror squadrista prerasla je u prvu otvorenu pobunu protiv fašizma u, Proštinsku bunu.

Istarski Hrvati imali su do dolaska Talijana:

Imali smo starinsko hrvatsko bogoslužje, sačuvano jedino u Istri neprekidno od 9.tog stoljeća.

Imali smo 504 crkve u kojem su narodni domaći  svećenici propovijedali na hrvatskom jeziku

Imali smo 207 pučkih škola-169 hrvatskih i 38 slovenskih

Imali smo veliku državnu gimnaziju u Pazinu, jednu općinsku realnu u Voloskom, jedno mušku učiteljsku školu u Kastvu i jednu žensku u Pazinu.

Imali smo u Istri 343 hrvatska i 77 slovenskih učitelja, sve ponikli iz Istre.

Imali smo 3 hrvatske i 4 slovenske tiskare

Imali smo 3 hrvatska dnevna lista i jedan slovenski

Hrvatski list-Pula, Riječki novi list-Rijeka, Riječke novine-Rijeka i Edinost -Trst.

Imali smo 414 gospodarskih zadruga, sa preko 100 000 članova, koje su bile stup gospodarstva u Istri.

Imali smo 500 športskih i omladinskih društava

Imali smo cijeli niz Narodnih domova.

Imali smo divna narodna imena  i još ljepša hrvatska prezimena.

Imali smo izvorne narodne nošnje

Imali smo drevne glagoljaške knjige, povelje, književnost

Kada su došli Talijani oni su da nas schiave oslobode naše kulture u Puli 1920.godine spalili Narodni dom i fundus od 7 000  knjiga

Talijani su sve to navedeno uništili, pa čak i natpise na nadgrobnim spomenicima.

Talijani su svojim dolaskom istjerali , i izazvali egzodus istarskih Hrvata između 50 -60 000 je otišlo iz Istre.

I usprkos tome, zahvaljujući svojim svećenicima istarski Hrvati su uspjeli sačuvati svoj identitet i 1943. godina napisali Proglas o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj![2]

 

Blago sam se i osmjehnula, jer sam se čitajući  tekst, sjetila  jedne stare istarske poslovice  ” Svaka skuža ima muža” Skuža je opravdanje, izgovor ili isprika.

  1. Došen baš zdušno brani Pavelića i na moje riječi da za Istru nije učinio ništa, nalazi opravdanje zbog čega nije mogao učiniti ništa. Pa realno i nije, to su činjenice. Bilo je nekih pokušaja ali bezuspješnih, jer se nije ni moglo učiniti ništa. U toj obrani lika i djela dr. Ante Pavelića je otišao ipak malo predaleko pa  optužuje za ulagivanje  yugo-komunističkim povjesničarima : “Ovi povjesničari ili slabo poznaju povijest onoga doba ili je namjerno preokreću, kako se ne bi zamjerili Goldsteinu, Klasiću, Jakovini i drugim “hrvatskim povjesničarima”  Nije li to pomalo djetinjasto?

Ne vidim vezu tih povjesničara sa Istrom, ni moju sa njima! Znam samo da sam se u više navrata konfrontirala s njima. Međutim u geopolitičkom odnosu snaga realno Pavelić po pitanju Istre nije ni mogao  ništa napraviti. Nije imao ni infrastrukturu, ni vojsku, ni ljude na terenu. A to je ono što je bitno. Umjesto da to konstatira g.Došen se upušta u usporedbu sa  jugo-povjesničarima.

Imam knjigu dr. Mladena Lorkovića, iz 1939.godine ( kojeg je Pavelić dao smaknuti nakon neuspjelog puča Lorković -Vokić)

NAROD I ZEMLJA HRVATA

Vidi se točno tu kako Hrvat ide na Hrvata, jer kako sam istraživala ubio ga je general Drinjanin, pa je na koncu i on ubijen. Prošlost nam je  krvava, prepuna izdaja i raznih geopolitičkih interesa!

Dakle Narod i zemlja Hrvata je odlična knjiga u kojoj je obradio stvaranje hrvatskog naroda i Hrvatske, od natpisa iz 2.i 3 stoljeća  u TANAISU na dalje, da ne prepričavam cijelu knjigu. Usput znate li tko je Zmaj  od Tanaisa?  Tko je pokušao tanajske ploče odnijeti u Sabor, a Jandroković ga nije htio primiti?[3]

Lorković je posebnu pozornost i posebno poglavlje knjige posvetio Hrvatima izvan povijesne Hrvatske i tu je u najveću skupinu svrstao  istarske  Hrvate. Za hrvatsko pučanstvo Istre kaže da je pretrpjelo najveće gubitke. To je točno i taj dio povijesti obradila sam u tekstu  Istarski egzodusi[4] koji će izaći u Zborniku 5 Kongresa  iseljeništva, koji je održan u Mostaru od 30. lipnja do 3. srpnja 2022.godine.

I sam Lorković piše tada 1939. godine na strani 161 da se Hrvatima u Istri oduvijek posvećivalo premalo pažnje „posvećuje se premalo i danas“ odnosno te 1939. godine.

A kako vidim ni dan danas nema razumijevanja za istarske Hrvate, ne samo nerazumijevanja, već i velika doza neznanja i nepoznavanja povijesnih činjenica iz čega slijede razno-razne neutemeljene optužbe.

Dr.Tomislav Jonjić kaže: „U skladu s tim, ustaštvo se u političkom smislu može različito vrjednovati, ali ga se na red može pozivati samo s hrvatskih, a ne i s jugoslavenskih pozicija; može ga se kritizirati, pa i osuđivati ili ne osuđivati, ali uvijek i samo iz perspektive hrvatske nacionalne misli, a nipošto iz perspektive tuđih nacionalnih ili internacionalnih ideologija.“

Ja to i činim isključivo iz perspektive istarskih Hrvata i zato  je  usporedba sa yugo-povjesničarima potpuno promašena!

Pavelićeva odluka od 10 rujna 1943.godine o poništenju Rimskih ugovora, nakon kapitulacije Italije,  na terenu u Istri ni je imala nikakvog odjeka i jedino se tu dodiruju NDH i Istra.

Isto tako nije se znalo zbog čega je u Italiji  sjedište ustaške organizacije („Glavnoga ustaškog stana“). Nije se znalo da je rezultat nužde nametnute međunarodnom političkom situacijom, odnosno da je nakon atentata u  Marseilleu, ustaški pokret izgubio svaki oblik inozemne potpore, i da mu je aktivnost zabranjena praktično u čitavoj Europi.

NDH nije bila dobro primljena u Istri, zbog  percepcije da Pavelić surađuje sa Mussolinijem i Njemačkom. Tu suradnju je  u svom tekstu i je i g.Došen potvrdio  citiram:

„Ali, kako za velikosrbe, jugo-komuniste i Zapadne sile nikakva hrvatska država nije smjela postojati ni za “naše saveznike” Talijane i čim je proglašena na nju su se digle sve sile pakla.

Nezavisna Država Hrvatska se našla pod okupacijom Italije i Njemačke izvana i četničkih i komunističkih ustanika iznutra i hrvatski narod je bio prisiljen golim rukama braniti svoju mladu državu isto kao što će je opet morati braniti 50 godina kasnije.“

Istrani su prvi u Europi osjetili teror fašizma i prvi u Europi su se protiv tog terora pobunili. Labinska republika i Proštinska buna  iz 1921. godine,  kada ustaški pokret nije bio ni na vidiku, NDH  još nije ni postojala,  označila je Istrane kao antifašiste.

Proštinska buna je čista pobuna seljaka protiv fašističkog terora, bez ideoloških i političkih pretenzija. Zato su kasnije svi uhićeni seljaci i pušteni.

Dok je Labinska republika bila odraz klasne borbe za prava radnika, u ovom slučaju rudara za bolje uvjete rada.

Tako da  moj zaključak da Pavelić nije ništa konkretno učinio za Istru i dalje stoji što potvrđuju činjenice da realno nije ni mogao ništa učiniti. Na terenu  u Istru su se ubacili komunisti sa svojim antifašizmom i tu naišli na dobar prijem, čak i svećenstva, jer su Istrani od 1918. godine bili izloženi teroru talijanskog fašizma.

Taj dio povijesti Istre,  svi koji se bave poviješću NDH ne uvažavaju ili ne žele uvažiti, ili je pak ne poznaju. A dok su istarski Hrvati stenjali pod talijanskim fašizmom,  bili proglašeni schiavima, robovima uz njih je ostalo samo njihovo svećenstvo, koje je skupa s njima proživljavalo teret talijanskog fašizma.

Dolaskom komunističkih aktivista u Istru i prije kapitulacije Italije,  počela je je komunističke okupacije Istre, u kojoj je narod u Istri, ne samo Hrvati, nego i Talijani i Slovenci,  ponovno prolazio teror i ubijanje samo pod drugim predznakom, ne nacionalnim, nego ideološkim.

Londonskim  i Rapalskim ugovorima definiran je status Istre. Nisu samo Talijani bili u igri, već su Nijemci . Romelovom ofenzivom jasno su dali do znanja Paveliću, da se drži dalje od Istre. Istarski rodoljubi napisali se Proglas 13.rujna 1943.godine. ZAVNOH je proglasio priključene Istre 20 rujna, da bi potvrdili Pazinskim odlukama 25.rujna 1943.godina.

Na terenu su bili lokalni istarski rodoljubi.

Tito ne da se nije sjetio, Tito nije ni znao za Proglas istarskih rodoljuba od 13.rujna 1943.godine, tek kada ga Ljubo Drndić odnio u Otočac , saznalo se i onda je poslao svoje političke komesare u Istru, Jakova Blaževića , Jozu Skočilića da te istarske rodoljube stavi pod kontrolu Komunista..

Međutim Romelova ofenziva je sve to poremetila.

NDH je nestala, ali Pavelić je ostao u memoriji Istrana kao suradnik  Mussolionija i Hitlera.  I ta je percepcija pojačana Romelovom ofenzivom  u Istri, nakon kapitulacije Italije i brojnim žrtvama koje je izazvala paljenjem sela i ubijanjem stanovništva,  ostala do danas.

Sestrična moje mame iz Muntića, je u jednoj takvoj akciji njemačke odmazde odvedena u Auschwitz. Vratila se bez ijednog vlasa na glavi, bolesna od pokusa kojima je u logoru bila podvrgnuta.

Pavelić je bijegom  spašavao  živu glavu, isto kao što su istarski Hrvati bijegom iz Istre spašavali svoje od terora Talijana nakon 1.svjetskog rata i terora komunista nakon 2.svjetskog rata.

Nisam povjesničar po struci, ali je povijest Istre prožeta u mojoj  obitelji i obitelji mog supruga. Mi, naši djedovi i bake i naši roditelji, mi smo tu povijest živjeli i imali sreću da čujemo živo svjedočenje iz prve ruke. Kroz naše obitelji prošla je povijest Istre 20-tog i 21 .stoljeća, i upravo kroz živo svjedočenje ja pišem o povijesti Istre.

Obrazložiti ću što kraće mogu:

Moj Nono rođen  1893,godine,  je istarski Hrvat potomak Hrvata koji su naselili Istru u 17.stoljeću nakon što je skoro ostala bez stanovnika koje je pokosila kuga. Služio je KUK mornaricu, naučio njemački pisati i čitati. Bio je vezan uz Katoličku crkvu, istarski narodnjak. Sudionik je Proštinske bune.

Moja prabaka, njegova mama bila  1915.godine,  internirana u Moravsku, tamo joj je umrlo dvoje djece. vratili su se 1918. godine  u svoje selo u devastirane kuće i tri godine neobrađivanu zemlju. Muški dio obitelji  se vratio iz rata, a onda ih je mnoge pokosila Španjolska groznica. Povratnici su na velikom križanju ceste od Marčane prema  Krnici i Raklju s jedne strane i prema selu Šegotići sa druge strane ( danas prema Dugoj uvali) koje se zove KRIŽ, podigli veliki kameni križ u znak zahvalnosti Bogu što su se živi vratili kućama.

Koliko vas vrsnih hrvatskih povjesničara znade za ovu patnju istarskih Hrvata od 1915-1918.godine?  Vjerojatno nitko ili malo. A ja znam od djetinjstva kroz priču mog Nona.

Nitko njih nije pitao žele li otići ili ne. Vlast je tako odlučila misleći da će zaštititi stanovništvo od ratnih operacija iskrcavanja sila Antante na jug Istre. Prisilna  deportacija stanovnika južnog dijela istarskog poluotoka u Južnu Austriju, Moravsku i Češku, sprovedena je 1915. godine. U samo tjedan dana južnu Istru moralo je napustiti 60.000 ljudi. Do logora su putovali  u zatvorenim stočnim vagonima. Samo do austrijske granice putovali su čak tri dana. Loši uvjeti u barakama , loša hrana , zima i bolesti, pokosili su 10 000 Istrana koji se nisu vratili svojim kućama.

Da se ne zaboravi ovaj egzodus pridonijeli su Ivan Zuccon, koji je uložio nadljudske napore da im poboljša uvjete života.  zatim Joso Defrančeski iz Ližnjana koji je sjećanja zapisao u listovima Istarska riječ i Istra i u knjizi o vlastitoj nakladi, pa velečasni Lucijan Ferenčić, koji je 1973. godine napisao znanstveni rad koji je nezaobilazan u razumijevanju evakuacije od 1915. do 1918. godine, doktorsku disertaciju Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija (1913. – 1941.) i Andrej Bader u knjizi Zaboravljeni egzodus 1915-1918, ali on je opisao patnje stanovništva, samo  za područje Ližnjana, Medulina, Pomera i Premanture.

I kada su se vratili podigli su taj  veliki zavjetni kameni križ na KRIŽU, koji su 1947.godine srušili komunisti. Sada smo mi potomci djedova koji su postavili križ osnovali udrugu KRIŽ i vratiti  ćemo križ , unatoč protivljenju potomaka onih čiji su djedovi križ srušili.

Djed i baka moga supruga napustili su Istru u prvom egzodusu istarskih Hrvata, kada je Istra Rapalskim ugovorom 1920. godine pripala Italiji. Otišli su u Višnjevac, kraj Osijeka. U tom prvom istarskom egzodusu Istru je napustilo oko 50-60 000 Hrvata i odselilo najviše u Zagreb, Osijek, Suboticu, ali i u Švedsku, Sjevernu i Južnu Ameriku.

Suprug od moje tete, mamine sestre bio je unovačen u Talijansku vojsku i za Talijane ratovao u Abisiniji ( Etiopiji). 80-tih godina Talijani su priznali novačenje Istrana u talijansku vojsku i dodijelili im tzv. Talijanske mirovine, oko kojih se ne mali broj nasljednika žestoko posvađao.

Najstarija mamina sestra bila je u partizanima, što je mog Nona spasilo da ga partizani ne bace u fojbu, jer je za vrijeme Italije imao butigu (trgovinu) u selu. Poslije je ta teta stradala u Informbirou.

Srednja sestra moje mame je u drugom egzodusu, nakon što je Istra 1947.godine pripala Italiji otišla u Italiju skupa sa oko 200 000 Istrana,  ne samo Talijana, koji nisu htjeli ostati živjeti u komunizmu.

Moja mama morala je pohađati  talijansku školu, gdje djeca ni međusobno nisu smjeli govoriti svojim materinjim jezikom, već bi za to dobivali šibom packe po rukama.

Otac od mog supruga, moj svekar,  prošao je cijeli Križni put od Bleiburga do Kičeva u Makedoniji. Nikada o tome nije pričao, već nam je omama, baka mog supruga pričala nakon 1990. godine i pokazala slike koje je tolike godine krila.

Kao dijete 50-tih godina slušala sam priče kod ognjišta o  jamama, fojbama , jer je jedna od njih Golubinčina između Krnice i Raklja bila blizu Cokuni, pa su seljani pričali kako se širio nesnosan  smrad oko jame u koji su partizani bacili njemačke zarobljenike i nepodobne stanovnike, uglavnom iz privatne osvete. Čak se u Raklju pojavio i tifus, jer su podzemne vode bile zagađene. To mi je pričao čovjek  iz Raklja , koji je kao dijete preživio tifus.

Još u djetinjstvu sam  čula  za partizansku bolest  ( mnogi od vas niste ni čuli za taj pojam) Moja mama radila je kao bolničarka i vidjela  kada bi doveli ljude sa napadima, koje su kasnije prozvali partizanska bolest. Te bi odmah svezali u luđačku košulju i smjestili na psihijatriju, a medicinskom osoblju je strogo bilo zabranjeno o tome pričati. Danas te simptome  zovu PTSP, a tada su od njega obolijevali oni partizani koji se nisu mogli nositi sa savjesti masovnih likvidacija. Iako je  većina tih  partizanskih egzekutora cijeli život mudro šutjela, bilo je i onih kojima je proradila savjest pa su oboljeli.

Eto, moj Nono je živio u tri države, mada je živio u svom selu, koje je napustio samo kada je bio u K u K mornarici. Moja mama živjela je u tri države, mada se nije makla iz Istre. Oni su najmanje krivi za tragedije koje su im bile nametnute, ali su usprkos svemu sačuvali svoj identitet, svoj  hrvatski jezik, svoje ČA i svoju Katoličku vjeru.

I ne može im se osporavati  hrvatstvo,  zato što nisu podržavali Pavelića i NDH. Po povijesnom  slijedu događaja ga nisu ni mogli podržati zbog suradnje sa njihovim neprijateljem Talijanima, koji su ih sustavno uništavali kao narod! Zar je to tako teško shvatiti?

Lili Benčik/hrvatskepravice

U Puli 11. travnja 2023.godine

[1] https://www.dragovoljac.com/index.php/zvonimir-r-dosen/34584-zvonimir-r-dosen-deseti-travnja-dan-proglasenja-nezavisne-drzave-hrvatske

[2] Iz knjige   Istarski zapisi. Ernest Radetić

[3] prof. dr. sc. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa, ZNANSTVENO DRUŠTVO ZA PROUČAVANJE PODRIJETLA HRVATA

Livadićeva 4, 10000 Zagreb, Hrvatska/Croatia

[4] file:///C:/Users/Lili/Documents/ISTARSKI%20EGZODUSI-dopunjeno.pdf, ili https://hrvatskepraviceblog.com/2021/02/20/istarski-egzodusi/

 

 


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Politika