By Internom segregacijom i alijenacijom Hrvata necjelishodnih parapolitičkim strukturama
Hrvati u Novom Sadu
Mnogobrojni čimbenici utječu na disperziranost novosadskih Hrvata. Naime, pored uvijek nepovoljnog društveno-političkog ozračja, postoji i strukturalna raznolikost kada je riječ o samoj demografskoj slici ovdašnje zajednice. Dok recimo na sjeveru Bačke, odnosno subotičkoj aglomeraciji mahom prevladava autohtona bunjevačka subetnička cjelina unutar hrvatskog naroda – u Novom Sadu kao svojevrsnom urbanom migracijskom centru postoji i sama fragmentiranost u vidu regionalnog i inog podrijetla pripadnika hrvatske zajednice – što je jedna od zanimljivih značajki, ali ne i presudni čimbenik disperzije. Također, sfere interesa i utjecaja diktirale su i odnos moći unutar same zajednice – izvan čimbenika same kvantitativnosti (u određenim vojvođanskim mikroregijama). Prema službenim rezultatima popisa stanovništva iz 2022. godine na području Grada Novog Sada 3.877 građana izjasnilo se pripadnicima hrvatskog etnikuma. Ne smije se izostaviti podatak kako je čak 14.585 neizjašnjenih, dok se „nepoznatima“ vodi 20.652 žitelja. Mnogobrojni Hrvati odlučuju se ne izjasniti.
Vrijeme protječe – interes ostaje!
Zanimljivo, mjesec svibanj označio je i godišnjicu od samoinicijativnog mi stupanja u Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Zbilo se to upravo na „periferiji“, u glavnome gradu Autonomne Pokrajine Vojvodine, te u jeku internih problema – nastojanja da se DSHV eliminira s pozornice kao relevantan politički čimbenik. Dugo je u takovoj zbilji trebalo vremena i za najsitnijim pomakom iliti afirmacijom. Svjedoci smo mnogih neslavnih zbivanja – pa i gotovo totalne paralize šireg političkog djelovanja Hrvata. Sada se sva tragikomičnost pojedinih aktera koji prkose zdravom razumu vidi pobolje. Protječe vrijeme, mnogima strpljenje, a istodobno i sama kompaktnost te kvantitativnost hrvatskoga naroda u Vojvodini kojeg zarad političkih ciljeva određene strukture mukotrpno alijeniraju. Upravo oni koji se nisu odvažili odgovoriti, a ovaj put čak ni komentirati tekst koji sam napisao 16. svibnja. Isti je objavljen u nekoliko (relevantnih) medija, a priloženo je i svega deset pitanja, za koja držim da su od značaja za širu javnost.
Pored pojedinih saznanja i novijih kontakata sa sunarodnjacima, te svjedočenja o raljama tuzemne ništavnosti, izdvojit ću iznova jedan primjer otprije objelodanjen:
„Mi smo se odselili iz Novog Sada, jer nismo imali nikakvu podršku ni bilo što vezano za održavanje hrvatske kulture. Godinama smo pokušavali nešto pokrenuti, ali su slijegali ramenima, a djeca nisu imala nikakav program – ništa! (…)“ – napisala mi je jedna (bivša) Novosađanka.
Ipak, u izgledno vrijeme uzdigao se soj roja koji je mȕkom grijao stolice, dok su se pojedinci našli u ozbiljnoj kognitivnoj disonanci, najblaže rečeno. Treba li doista štogod navoditi kada smo svi svjesni mučne činjenice da je upravo Damir Stanojević samoprozvani dopredsjednik novosadskog odbora DSHV-a. Individua koja kao tobožnji politički Hrvat ujedno javno zastupa snažne protuhrvatske stavove, ideje i koncepte, a koji proizlaze iz ustanove čiji je uposlenik. Riječ je o Kulturnom centru Novog Sada (KCNS). Dakle, to se zbiva paralelno, podjednakim intenzitetom agitiranja – jer osobni interes je najčvršća poluga uskogrudne ljudske biologije. Ima li boljeg dokaza za osobnu mi tvrdnju da biologija ne trpi ideal, od ovog vam primjerka. Dakle, vrijednosti se brišu, čak i ukoliko postoje, jer je osobna egzistencija primarni interes pojedinca: ideali i emocije maska su za biologiju (uvjetovanost) koja se temelji na interesu, a gospodarski je uobličena kroz financijske odnose i kapital.
Upravo sačica ljudstva bez ideala, okupljena oko lika i (ne)djela Gorana Kaurića, uzurpira i opstruira svaku, i najmanju iskru nade koji bi nagovijestila da Hrvati u Novom Sadu funkcionalno bdiju (barem kao širi kolektiv). Već sam od prije sve potrebito naveo i priložio što je bilo vezano za slučaj stanovitog Stanojevića, ali i sam dom bana Jelačića kao našu najveću znamenitost i ponos Petrovaradina, Novog Sada, pa i cijele zajednice Hrvata u Vojvodini, dakako ponos i hrvatskoga naroda u cijelosti – kada govorimo o nacionalnom junaku Josipu Jelačiću Bužimskom. Doduše, u ovoj morbidno prolongiranoj, interno predizbornoj atmosferi, i taj se dom katkad počešće provjetri iako je ≈360 dana u godini zaključan, a ostatak vremena instrumentaliziran pod okriljem jedne (para)političke strukture unutar same hrvatske zajednice kojoj ova znamenitost služi za promidžbu. Upitno je koliki su prihodi Zaklade i inih organizacija i udruga, te tko sve i u kojem iznosu stječe eventualni osobni profit za (ne)rad.
Dame i gospodo, ovdje su potrebne korjenite akcije!
Dok zajednica stagnira i nepovratno propada – kasta s nagomilanim dužnostima podobro profitira i dodatno gazi dostojanstvo i svaku potonju plemenitu zamisao. Smatram nužnim rekonstituiranje političkog podmlatka hrvatske zajednice, odnosno ponovnu uspostavu tijela mladeži DSHV-a, jer samo tako zajednica može opstati i kroz budućnost, s težnjom ravnopravnog koegzistiranja na političkom planu kao preduvjetu za ostvarenje daljnjih ciljeva. Jednako je prijeko potrebno konačno okupiti lokalne Hrvate i uspostaviti takav utjecaj da samoprozvana kasta pseudoCroatae politikusa skonča s vlastitim destruktivnim ambicijama za sva vremena!
Valjalo bi ovjekovječiti ovaj pamflet jednim citatom dr. Josipa Franka:
„Sjetit ćemo vas na vaš kurz, kad će roditi plodovi vašega kobnoga sjemena, što ga sada sijete po hrvatskom narodu. Za vas bit će onda prekasno, samo da ne bude prekasno i za narod. Naprotiv naša će savjest ostati mirna i čista, jer ćemo moći kazati, da nismo nikad odstupili od naših načela, uviek smo radili za hrvatsku misao.“
Nikola Puzović
Aktivist hrvatski
