By Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko se lažno pripisuje.
Onda je pričao kako je večeri sa subote na nedjelju postrojio zarobljenike logoraše neki kapetan Nikolić i upro bi prstom u nekoga i rekao: Kapija te čeka, bando ustaška! Taj jadnik mora se sutra ujutro, zorom, sam objesiti kod porte, gdje je omča visjela o gredi, a ispod je bio neki stari, dotrajali stolac i svaki je morao stavit sebi omču oko vrata, gurnuti stolac i sam sebi presuditi. I tako svake nedjelje ujutro osvanuo bi obješenik, punih dvije godine i više, koliko je Marijan bio u jasenovačkom logoru. Ako se nebi sam objesio, onda su slijedile razne muke i vješanje, pa je svaki od tih jadnika, mora se sam objesiti kako bi izbjegao mučenja. Ljudi moji, kako je moguće da su hrvatski komunisti i partizani uspjeli zatajiti, sakriti godinama, decenijima, sve te strahote i grozote, koje su počinili poslije rata hrvatskim vojnicima, zarobljenicima, domobranima, ustašama i nekim civilima.
Onda je stari športaš Ferković, prvak NDH u skoku u vis i u dalj, meni otvorio oči. Hoće li tebi koji ovo čitaš, baš me briga. Ja znam da je ovo istina o jasenovačkom logoru. Marijan nastavlja svoje kazivanje o strahotama i grozotama, koje su partizani počinili zaroljenicima i nekim civilima, poslije rata, 1945. godine.
– Sve su u Jasenovcu srušili i uklonili, da prikriju svoje zločine. Naši su bili očiti, a oni su svoje godinama skrivali od javnosti. Da nisu makli barake i sve što je bilo tamo, svaki onaj tko bi došao u taj Jasenovac, ostao bi u čudu, jer bi na istoj dasci ili zidu vidio Davidovu zvijezda, srp i čekić, zvijezdu petokraku, slovo U i hrvatski grb, pa bi se čovjek pitao kako to može biti na istoj dasci, na istom zidu, urezano u drvo, kamen, žbuku i opeku. Istina je jednostavna i svima bi bila očita, u vrijem rat Židovi su upisivali, urezivali svoje znakovlje i imena na daske i zidove, komunisti svoje, a poslije rata, ustaše i domobrani svoje, pa je tako na istoj dasci ostala urezana kob svih koji su zaglavili u jasenovačkom radnom i sabirnom logoru, koji je službeno, Titovom naredbom zatvoren 1950. godine. Da je to tako, svjedoči izjava Titova kilera abadžije Marka, kako su zvali Rankovića njegovi drugovi.
Ranković u svom izlaganju u jugoslavenskoj skupštini 1951. godine, rekao je i ovo : Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika.
Ova izjava izišla je u srpskom dnevnom listu Politika, 1. 2. 1951. Najveći dio pobijenih bili su, nažalost, Hrvati.
O broju žrtava u ratu i poraću, samo dragi Bog zna i možda nitko više. Drugovi partizani i komunisti su uveličavali brojke do neslućenih visina, pa su pisali i govorili da u Jasenovcu je pobijeno 500 tisuća Srba, 100 tisuća Židova i 100 tisuća ostalih. Da je ta brojka lažna, govori činjenica, da je u prvoj Jugoslaviji, u popisu stanovništva 1939. godine, na čitavom teritoriju kraljevine Jugoslavije bilo Židova točno 45.242. A drugovi su pisali i govorili da je poginulo stotinu tisuća Židova u Jasenovcu. Ta laž se širila godinama, od 1945. do prvih višestranačkih izbora 1990. godine. Poslije tih izbora i raspada Jugoslavije i stvaranja novih država, pa tako i slobodne i neovisne Hrvatske, izbila je na površinu strašna istina o Jasenovcu i krvavim putovima hrvatskih vojnika zarobljenika, ustaša, domobrana i civila u svibnju 1945. godine i poslije rata. Taj krvavi mjesec svibanj, najkrvaviji u hrvatskoj svekolikoj prošlosti. Pola stoljeća slušao sam laži o hrvatskoj prošlosti.
Ante Matić
