By Dok se kao društvo vrtimo oko problema kao „mačak oko vruće kaše“, fokusirajući se na terminologiju umjesto na bit, ubojstva su gotovo postala naša svakodnevica. Pritom se čini da problem nije samo u statistici, nego puno dublje.
U medijskim izvještajima gotovo svakodnevno svjedočimo tragedijama koje potresaju javnost, izazivaju lavinu komentara na društvenim mrežama i potom utihnu do nekog sljedećeg sličnog događaja. Jesmo li zapravo kao društvo doista spremni pogledati istini u oči ili nam je lakše sakriti se iza birokratskih definicija i verbalnih osuda? Mislim da se uporno vrtimo u krug zaneseni terminologijom i razdvajanjem zločina po spolovima, dok pritom zaboravljamo elementarnu činjenicu – ubojstvo je ubojstvo.
Iako je značajan i zabrinjavajući porast broja stradalih žena te zahtijeva specifičnu pažnju, problem je očito značajno dublji od same statistike. Umjesto da mijenjamo suštinu i konačno „liznemo onu kašu“ od koje svi bježimo, mi se bavimo formom i onim uzrocima koji možda nisu primarne prirode. Pravo rješenje ne leži u novim nazivima, već u korjenitoj promjeni društvene paradigme.
Demokracija i sloboda dane su čovjeku na ovim prostorima gotovo kao dobitak na lotu – preko noći i bez jasnih pravila ponašanja. Svakodnevno ističemo prava kao neotuđiva, ali smo pritom potpuno zanemarili koncept odgovornosti. U javnom prostoru riječ „pravo“ koristi se kao svetinja, dok je „odgovornost“ nešto arhaično i pojam koji nitko ne želi spominjati.
Zaboravili smo osnovno pravilo demokracije i civiliziranog društva: pravo jednog čovjeka prestaje tamo gdje počinje pravo drugoga. Pogazili smo to pravilo i time stvorili poligon za otvorene sukobe. Naš mentalitet, nažalost, ostao je zarobljen u prošlom stoljeću, u patrijarhalnim obrascima koji se sudaraju s realnošću ovog modernog vremena.
Ovdje se radi o nasilju koje vrlo često proizlazi iz nemogućnosti prilagodbe. Muškarcima koji su odgojeni s tradicionalno neprikosnovenim autoritetom usađen je takav mentalitet kojemu se odjednom suprotstavlja žena sa svojim vlastitim integritetom i pravima. Ovdje dolazi do izražaja onaj nedostatak odgoja i, umjesto da to dovede do zdravog dijaloga i skladnog odnosa, nastaje borba dvaju autoriteta koja prečesto završava fatalno.
Mi smo zapravo kao društvo zakazali na najosnovnijoj razini. Stvorili smo neprecizne zakone koji ostavljaju previše prostora za osobnu interpretaciju, stvorili smo trome i strahovito nedjelotvorne sudove, a samu provedbu zakona očito sveli na katastrofalne razmjere. Umjesto da represivni aparat kontrolira i strogo kažnjava počinitelja, mi se uporno pokušavamo baviti kontrolom i propitivanjem žrtve, gubeći se u svemu tome.
Imajući u vidu da se demokracija ne uvodi dekretom, nego se, naprotiv, uči generacijama – ne poštujući to, ubacili smo ljude u more slobode, a da ih nismo naučili plivati u tom moru velike odgovornosti koju takva sloboda nosi. Nemoguće je graditi moderno, tolerantno društvo na temeljima starog, rigidnog mentalnog sklopa.
Bez stvarne, korjenite promjene kaznene politike, gdje će kazna doista pratiti težinu djela, i bez sustavne edukacije koja mijenja samu osnovu našeg razmišljanja, „demokracija“ će za mnoge ostati samo mrtvo slovo na papiru. Za one najnesretnije ona će, nažalost, biti samo još jedna osmrtnica u novinama.
Raskorak između prava i odgovornosti vidljiv je u svim aspektima našeg društva. Moral je riječ koja se putem zagubila, a edukacija koja bi trebala prethoditi stjecanju prava gotovo da i ne postoji. Ovaj tekst možda odiše gorčinom umjesto empatije, ali on je poziv na buđenje. Tek kada prestanemo okretati glavu i priznamo da je problem u nama, u našem sustavu i odgoju, moći ćemo ga početi rješavati. Istina boli, ali je jedini put prema društvu u kojem sloboda ne znači pravo na nasilje.
Branko Knežević
