By “Srbi su lud narod”, reče svojedobno jedan psihijatar, Srbin
“Nismo ni mi, Hrvati, pripametni”, ponekad znam reći ja…
ponekad…
ponekad i češće…
….
17.10.2020.
….
“Sad sam već dosadna. Neću više, obećajem !”
kaže ona, izvjesna Anna Kowalska
….
(moram priznati: čim sam vidio ova „dupla slova“, „nn“ i „w“, kojih kao takvih nema u nešemu,
hrvatskom jeziku, odmah mi je bacilo asocijaciju na – poljski jezik, i Poljsku,
odnosno na knjigu „Kroz pustinju i prašinu“ (“W pustyni i w puszczy”), koju sam bio dobio,
čini mi se, na kraju 6. razreda OŠ, kao nagradu, “za odlično učenje i uzorno vladanje”…,
a djelo je to poljskog nobelovca (1900.) Henryka Sienkiewicza, rođenog 1846.,
no, eto, za razliku od mene, Sienkiewicz nije bio briljantan đak (“iz svih je predmeta teško dobivao prolaznu ocjenu, osim iz poljskog jezika i povijesti, u kojima je bio izvrstan”)…
ali je, opet za razliku od mene, kasnije postao nobelovac…)
….
E, ona, „Poljakinja“ (?) Anna,
očito je zaljubljenica u našeg cotavog Jožu, tj Maršala… tj zločinca;
A, ko pomaže zločincu, makar i mrtvom, ko podržava zločinca, makar i mrtvog,
pa makar i iz neznanja i mislećem biću neobjašnjive opsjene,
čini zločin… zločin i prema istinitoj povijesti… zločin i prema osjećajima žrtava,
Jeste li vi toga svjesni, gospođo Anna Kowalska..!?
Vi pišete panegrike i njemu i njegovom djelu – dokazanim pogubnostima za naš Hrvatski narod,
dok, s druge strane, rigate nepodnošljivost prema prvom HR predsjedniku..!!
Dakle, gospođo Anna Kowalska, u čemu je vaš problem..!?
….
“Krucijalno pitanje: što sa Titom? Kamo ako se jedan od nabrojenih interesa ostvari što učiniti s posmrtnim ostacima čovjeka koji nam je pokazao i dokazao da se i na Balkanu može živjeti ljudski i mirno?” – započinje svoje lamentiranje o “najvećem sinu…” Anna,
“Može”..!?.. “Ljudski”..!?.. “Mirno”..!?
A, biste li vi gospođo Anna bili otišli na Goli otok, dragovoljno, dapače – s ushitom,
“živjeti, dokazano, ljudski i mirno”..!!??
“Nikada nisam otišla u Kuću cvijeća. A mogla sam…”
“Što opet ne znači da ako sam sama ili u manjini nemam pravo. Nisam otišla, ne zato što ne poštujem veličinu Tita…”
“Predlaže se da ga se pokopa u Kumrovcu. Mislim da je Tito prevelik za Kumrovec a divovski za Hrvatsku.”
Gospođo, ni ja nisam nikad otišao u tzv Kuću cvijeća… a mogao sam… vrlo lako,
Ja nisam trebao čekati organizirana sindikalna putovanja, ja sam naime tamo, u Beogradu,
baš na Dedinju, proveo 12 mjeseci, dakle cijelu godinu, svog života, u najpotentnijoj fazi,
tamo sam bio upućen na “služenje vojnog roka”, u JNA, da, tamo, u Gardu
(nikad nisam saznao kako-zašto baš tamo, kako-zašto baš ja, s obzirom na, jasno, poznatu im prošlost i konzistenciju moje obitelji… da “nismo mi Titovi, niti je on naš”)
Tamo su bila 2 bataljuna, jedan je opsluživao ceremonijalna društveno-politička događanja,
drugi je opsluživao rečenu tzv Kuću cvijeća, mene je srećom dopao ovaj prvi pa nisam morao ni “po prirodi dužnosti” poći u rečenu tzv Kuću cvijeća, a drugih, osobnih poriva, baš nikakvih poriva, nisam imao, da tamo i pođem, makar iz kuriožnosti, premda, rekoh, 12 mjeseci provedoh u neposrednom joj susjedstvu… na razdaljini lagane pješačke relacije…
To je to, i to je način, za iskazivanje stava, stava o nepoštivanju te vrste totema…
Kad sam već na temi, da spomenem i ovo:
ranije, prije opisane “beogradske avanture”, nazočio sam i poznatoj splitskoj nogometnoj utakmici, tijekom koje je objavljeno da je “najveći sin…” otišao svojim putem, tj, kako se to kod nas u narodu popularno kaže, otegao papcima…
I, da… jesu…mnogi su i zaplakali… meni suze tada nitko ne bi izmamio ni najljučom papričicom, naprosto suze mi ne idu utaman… a vrlo sam senzibilan čovjek, od malena,
znao bi i znam zaplakati na istinske emocionalne podražaje… istinske, rekoh..!!
Dakle,
Gospođo, u našemu slobodnom i demokratskom društvu, Hrvatskom Društvu,
i sloboda vjeroispovijesti jedna je od stečevina, svatko ima pravo vjerovati u svoje bogove;
No, gadno i nepodnošljivo postaje kad se svoji bogovi pokušavaju nametati drugima kao
jedini bogovi, ultimativni bogovi, kao “preveliki-divovski bogovi”,
A, svjedoci smo, povijest nas uči, da su takvi bogovi počesto završavali tamo gdje im i jest mjesto, na lomači… na smetlištu..!!
“Nekako mi se čini da je BiH najtolerantnija prema Titovom vremenu… možda da nađe vječni mir na Tjentištu ili Sutjesci, uz svoje poginule suborce…
kako je Krleža rekao: “Ode Tito za svojim divizijama prko Romanije.””
“To bi bilo primjereno mjesto za velikog vojskovođu ako mu već niječemo da je najveći koji se rodio na Balkanu.”
Daaaaa… i pokojna SFRJ je bila “tolerantna” prema njemu i njegovima, istomislećima,
a takvom, “tolerantnom”, bio ju je učinio baš on i njegova “vjerska sljedba” (čitaj: udba),
pa se, logično, SFRJ i raspala, čim je “malo popustila tolerantnost” (čitaj: pao berlinski zid);
Dakle, da sam malo zloćestiji, mogao bi reći da takvu sudbinu predmnijevate i BiH..!?
I, da… “ode Tito za”, a ne “ode Tito na čelu”..!!
U jednoj rečenici Krleža je prikazao narav tog “velikog vojskovođe”: sačuvat svoju guzicu
po svaku cijenu, a onda uspostaviti svoju vlast…e, vlast… komunističku vlast,
E, vlast … vlast istih tih komunista koji su do 22.06.1941. bili saveznici-kolaboracionisti Hitlera, dakle i nacizma, a temeljem sporazuma Ribbentrop-Molotov, potpisanog 23.08.1939.,
pa nedugo nakon toga, 01.09.1939., počeo je 2.sv.rat, i to baš napadom na Poljsku, koju su novopečeni saveznici raščerečili s obje strane: nacisti sa zapada, a komunisti s istoka..!!
Jeste li vi ovoga svjesni, gospođo Anna Kowalska..!?
Jeste li vi svjesni da je cotavi Joža, tj Maršal, tj zločinac, bio učenik i vazal tog istog “velikog vožda”, Staljina, koji je tada čerečio Poljsku u suradnji sa Hitlerom..!?
Jeste li vi svjesni da je cotavi Joža, tj Maršal, tj zločinac, bio odličan učenik tog istog “velikog vožda”, Staljina, glede njegove ideologije i njegovih “suptilnih metoda” implementacije-primjene te ideologije..!?
“Tamo bih otišla, da mu se poklonim, makar na štapu.”
Ponavljam, svatko ima pravo na svoga boga… imaju i Bušmani pravo da im “Bogovi padnu na tjeme” u vidu boce coca-cole… imaju pravo i oni Amazonci kojima na “centralnom trgu” stoji jedno duzina (12) totema…
Dakle, i vaše klanjanje svome bogu doživit ćemo na sličan način:
slobodom, ljudskom slobodom, slobodom ljudi kratke pameti, da se klanjaju svojim totemima;
….
“U novijoj povijesti dogodila nam se još jedna smrt, jedan bijedni ispraćaj (svakome prema vrijednosti i zaslugama)… ali koji nije bio značajan za svijet pa je zabilježen noticama na dnu novinskih stranica.”
Evotigana… dok biste se klanjali svom bogu, koji nas je, nas Hrvate, nemilo unakazio i unazadio, vi ste ogorčeni šta Hrvati iskazuju poštovanje prvom hrvatskom predsjedniku,
pod čijim vodstvom smo uspjeli, mi Hrvati, ono šta nismo uspijevali 900 godina:
stvoriti svoju državu, imati svoju državu, pa nastaviti živiti u svojoj državi…
(pa makar ona, ta svoja-naša država, Hrvatska, imala i “nesavršenosti”, “dječjih bolesti”,
kojih smo svjesni, ali nisu one ni nešto nepopravljivo ni neizliječivo, povijest nas uči
da ni puno starije države i demokracije nisu bile ili nisu još uvijek imune na te bolesti,
dakle, znamo, i nama je poći istom stazom…i ustrajati… u borbi kontra tih bolešćina…)
Iiiiiiii, “šta je najbolje”, prema vašem mjernom sustavu vrijednosti, vi “vrijednost i zasluge” čovjeka mjerite i uspoređujete prema ili “velebnom” ili “bijednom” ispraćaju,
pa makar tu “velebnost” činili jedan Ceausescu, kasnije smaknut od vlastitog naroda,
pa jedan Gadafi i njegovo krdo deva, pa jedan Sadam Husein, pa jedan Idi Amin Dada, dokazani ljudožder… itd, itd
Dakle, po vama i vama sličnima, masovnost ovakvih vjerodostojno-nepogrešivo dokazuje kvalitetu čovjeka kojemu su došli na ispraćaj, i tako ga učinili “velebnim”..!!??
O tempora, o mores….
Da ne spominjem sad još jedan splitski slučaj, a evo hoću:
za vrijeme rata, našeg DR-a, jedan splitski diler, dakle rasparčivač droge, nesumnjivo pogubnog društvenog zla, jedan od najvećih-najpoznatijih, “nečim izazvan” bio se priključio u naše-HV redove, pa je nekom svojom budalaštinom (dakle – nepotrebno) bio pošao-otišao autom kuda nije smio, u minsko polje, pa je tako i stradao-poginuo,
Iiiiiiiii… nikad Slobodna Dalmacija nije imala toliko “predzadnjih stranica”, a tamo, na “predzadnjim stranicama”, su – osmrtnice,
Nikad toliko osmrtnica… to su bili “lancuni” (plahte) dodatnih “predzadnjih stranica”, listova,
nikad Slobodna Dalmacija nije bila deblja, sve zbog tih dodatnih listova, sve zbog tih bezbrojnih osmrtnica i iskaza sućuti jednom dileru droge, dakle čovjeku “značajnom za svijet”, dakle “velebnom čovjeku”..!!??
O tempora, o mores….
“…kao da nas prisiljavaju da ne zaboravimo kreatora naše nesreće.”
Gospođo, ponavljam pitanje, u čemu je vaš problem..!?
U tome šta vam je završilo sretno životno razdoblje sa odlaskom cotavog Jože, tj Maršala,
tj zločinca, tj njegove-vaše SFRJ… i sad “morate živjeti” u “nesretnoj Hrvatskoj”..!?
Ne morate, gospođo, ne morate…
Hrvati, pa i članovi moje obitelji, iseljavali su se na prekomorske kontinente, za vrijeme obje prethodne “sretne tvorevine”, obje Juge…
Treba li objašnjavati tu njihovu prethodnu “sreću”..!?
“Strašno me iritira kad se svako malo naglasi “naš”.
Moj nije i ništa me ne može prisiliti da ga osjećam svojim.”
Da, jasno, razumljivo… nema prisile… da ne ponavljam opet ono o slobodi vjeroispovijesti,
nema prisile, no, ne silujte ni vi nas svojim panegricima jednom zlu koje je, srećom, iza nas;
“Ali da sam osjetila olakšanje kad je duša našeg milog pokojnika otprhnula u vječnost… jesam… skoro da bih poželjela da postoji pakao i da se on tamo peče na laganoj vatri.”
Dakle, evo, ovo je tipičan primjer te “uljudnosti, uključivosti…” i rečene “tolerantnosti”,
očito naslijeđene iz ere kad su vrijedili tadašnji-takvi “standardi društvenih vrijednosti”,
ere vama neprežaljenog cotavog Jože, tj Maršala, tj zločinca,
pa se onda još i žalite:
“…stalno potiču vatre: netrpeljivosti, siromaštva i netolerancije prema drugima i drugačijima.”
A vaš je govor, upravo citirah ponešto od toga, baš, nasuprot, “posve dugačiji”, tolerantan i milozvučan, ko da je na Golom otoku, preodgojem, naučen..!?
….
Dakle, gospođo Anna Kowalska, pitam se i pitam:
-otkud vam poticaj-inspiracija za panegrike cotavom Joži, tj Maršalu, tj zločincu..!?
-otkud vam poticaj-inspiracija tako-ovako o prvom HR predsjedniku..!?
-šta mislite, izjasnite se, biste li mogli tako (ko šta sad ovako o prvom HR predsjedniku)
o cotavom Joži u njegovo vrijeme..!?
Ja vam mogu posvjedočiti, pa i imenovati čovjeka, koji je otukao 4 mjeseca zatvora samo zato
šta se bio našalio „da je on čuo da je cotavi Joža već u frižideru“, onomad, dok je bio u Ljubljani,
dok su mu pokušavali spasiti-produžiti život, konzilij od biće stotinjak liječnika..!!
A otukao je ta 4 mjeseca, taj običan čovjek, nikakav društveno remetilački faktor, ni „terorist“,
samo zato šta ga je prijavila jedna „društveno osviještena drugarica“, prijavila je njegov izričaj,
njegovu šalu… prijavila je to jedna mentalna tuka, znam i nju, jer je radila u susjedstvu moje sestre, prijavila je to jer je bila tako dresirana, jer joj je mozak bio zaražen, jer je, slijedom toga, mislila da je to tako u redu,
dapače – bila je uvjerena da to tako treba… i mora… i da čini „za društvo dobro djelo“..!!
Dakle, prepoznajete li ikakve vlastite sličnosti sa ovom mentalnom tukom, glede zaraze mozga, pa tako i glede nužnosti deratizacije-higijenizacije-pročišćavanja vlastitog mozga..!?
….
Gospođo, jeste li svjesni da
-odgojeni ste na paradigmi laži i opsjene… kao šta smo svi tako pokušavani odgajati
No, mi neki, srećom, imali smo prigodu u našim obiteljima slušati, saznavati i spoznavati
„paralelnu prošlost“… onu istinitiju…
Tako smo, kroz te obiteljske priče, mi djeca saznavala, spoznavala i učila „paralelnu povijest“,
paralelnu u odnosu na „oficijelnu“, službenu, školsku povijest… onu koju smo „morali dobit“,
onu koju su nam ucjepivali u glavu… kao „jedinu ispravnu“, zapravo „jedinu moguću“,
Iiiiiii… jasno, već od malena javljali su se „sukobi u glavi“, sukobi spoznaja i mišljenja;
No, nisu ti sukobi bili „nešto loše“, naprotiv … stvarali su i stvorili su „nužan kritički otklon“,
neprihvaćanje ničeg na prvu… nego preispitivanje svega…
….
Dakle,
još kao sedmogodišnji dječak, prvašić (ili je to, primanje u pionire, bilo malo kasnije..!?),
dok mi je majka pripremala i za probu stavljala „Titovku kapu“ i crvenu maramu…
i dok sam ja štrebao napamet pjesmicu, velepoznatu „Pioniri maleni, mi smo vojska prava…“
pa je i izgovarao naglas, jer moraš čuti kako zvuči …i „ide li to tebi kako triba, ko od šale“,
a i da majka čuje da joj je dite savladalo gradivo… a uvik je ona vjerovala da ja to ‘oću,
ko od šale,
no, čuo bi to (a tada je dobro čuo) i moj ćaća, čuo bi moje ponavljanje znanja, pa bi se i oglasio:
– Štaaa „drug Tito“, šta „ljubičica bijela“… prašćina… jeba mu pas mater, govno komunističko –
tako bi on nakitio „mog novopečenog druga“, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“,
naše sunce… i mjesec… i nebo… i žitna polja… i rijeke … i svinjsku oglavinu… i sve,
E, pa… valja pokušati zamisliti kakvi su to sukobi u glavi, mojoj malenoj glavi, bili:
-Prvo, imaš u školi učiteja, koji te podučava za u život, da postaneš čovik, pa di ne’š virovat
svomu uči, a i onim drugim učama i učitejicama koji su te kasnije, kroz više razrede OŠ,
tesali u školi, tesali onako kako su morali i znali,
-Drugo… a, opet, s druge strane… imaš kući ćaću, koji zbori kako zbori, „malo opozicijski“,
pa di ne’š virovat svomu ćaći,
Aaaaa..!!??
….
Iiiiiiiiii… eto… eto, tako sam ja, od malena, od početka odrastanja, postao „vječni propitkivač“,
nikad zadovoljan jednim odgovorom,
vječni oponent tzv kultu ličnosti,
vječni rušitelj mitova… i teorija zavjere… i protulogičnosti…
vječni kritičar,
pa sam tako, znaju mi reći, a znam to i sam, postao i prekritičan,
vidim, ko da baš to tražim, i ono „šta ne bi trebao viditi“, tj šta drugi ne vide… ili ne žele viditi,
no, ja vidim… i, „šta je najgore“, „ne znam mučati o tomu“,
jer: „pozvani smo nemučat’“… jedna je od mojih krilatica, „društveno osviještenih“ krilatica,
E, nemučat… pogotovo glede nepravdi i neistina … i moralnih posrnuća…
(“Njemački filozof Immanuel Kant slovi kao tvorac modernog pojma kritike u širem značenju riječi.
Po Kantu kritika je sposobnost prosuđivanja i sustavne analize pa se kao takva odnosi na temeljna pitanja ljudske spoznaje, moralnog djelovanja i estetičkog vrednovanja.
Kao primarna odrednica ljudskoga uma trebala bi zahvatiti sve dogmatske strukture s kojima se ljudski duh suočava.
Pojednostavljeno rečeno, kritika pomaže čovjeku kao biću koje slobodno promišlja i rasuđuje izići iz vlastite malodobnosti, koju je osobno skrivio. Malodobnost predstavlja delegiranje donošenja odluka na neku drugu, višu instancu.”)
….
Nedavno se, na ovu temu, lijepo izrazio i akademik Pečarić:
“Lažu nam o Domovinskom ratu u kome smo pobijedili i u nezavisnoj RH. A koliko su nam onda lagali u ratu u kojem su pobijedili Jugoslaveni i u njihovoj državi za koju su se borili (a bore se i danas)? Političari koji žele biti hrvatski državnici trebaju biti svjesni da to nije lako. Akademik Franjo Tuđman je pokazao da mu je doista Hrvatska bila iznad svega, tj. pokazali su to svjetski moćnici tako što mu nisu došli na sprovod. Jednom sam u šali mom dragom prijatelju redatelju sada pokojnom Krsti Papiću to prokomentirao: Da ih je Franjo htio slušati i sprovoditi njihove, a ne hrvatske interese, Ti bi već u Hollywoodu snimio film o Franji i za njega bi dobio oskara!”
….
Završno, godpođo Anna Kowalska, dakle
-Na čemu ste vi, na kojim drogama… šta vam je tako unakazilo mozak,
pa se divite cotavom Joži, jednom od najvećih krvnika općenito, a Hrvata posebno;
-Vaš mozak očito treba temeljitu deratizaciju-higijenizaciju-pročišćavanje;
-I da, čini se da bi i vama trebalo pojasniti pojam “revizionizam”,
koji je, i vi to dokazujete, nužnost… hrvatska nuznost, nasušna potreba- nužnost,
nužnost, da bi se revidirale-osvijetlile-osvijestile zablude na kojima ste odrastali,
i očito još niste odrasli… još ste “pionirka malena”;
-Gospođo, u šta vi protrastiste život… živeći na/u lažima i opsjenama..!?
I da…nemojte više… nemojte… zagađivati medijski prostor… nikakav prostor,
pa i da nudite ovu desnu argumentaciju, lijeva je ipak predominantna… ipak,
Gospođo Anna Kowalska,
nemojte više, kao šta ste i obećali:
“Sad sam već dosadna. Neću više, obećajem !”
Ivanko Dajak
