By Ustavno-pravni aparat s nevjerojatnom hladnoćom se obrušava na Branimira Glavaša, oduzimajući mu generalski čin i sedam ratnih odličja na temelju pravomoćne presude za slučajeve “Garaža” i “Selotejp”. Na taj način nad hrvatskom javnom scenom nadvila se sablasna, kukavička tišina onih koji bi morali najglasnije grmjeti. Hrvatski generali, ratni zapovjednici i vrhuška Hrvatskog generalskog zbora, koji su 1991. znali donositi povijesne odluke na prvoj crti bojišnice, danas su se povukli u zonu komfora, protokolarnih obljetnica i polaganja vijenaca. Njihov potpuni izostanak reakcije – odbijanje da javno ustanu i uobliče jasan stav, bilo u smjeru obrane povijesnog konteksta obrane Osijeka, bilo u smjeru jasne osude – razotkriva duboku moralnu kapitulaciju generalskog staleža pred političkim odlukama i birokratskim automatizmom.
Ova sramotna šutnja, vjerujte, izravna je posljedica straha i oportunizma koji je paralizirao generalske krugove nakon lekcije koju su primili u “slučaju Perković i Mustač”, kada su zbog potpisivanja pisma za pomilovanje doživjeli javni linč i optužbe za izdaju unutar vlastitih redova. Poučeni tim blatom, današnji vojni autoriteti radije biraju pasivnost i skrivanje iza fraze kako se “pravomoćne presude ne komentiraju”, dok istovremeno dopuštaju nakazan pravosudni apsurd. Jer dok se Glavašu, koji je organizirao i vodio nadljudsku obranu Osijeka, ekspresno briše vojni identitet i ispisuju zatvorske kazne, stvarni pokretači rata i zapovjednici JNA prolaze potpuno netaknuti. Nigdje se taj krah pravde ne vidi bolje nego na primjeru kapitalne osječke optužnice za Vukovar iz 2002. godine; ta velika, povijesna optužnica protiv vojnog vrha JNA – Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića – na koncu je ostala potpuno nerealizirana jer su ključni krvnici pobjegli u Srbiju i Rusiju te tamo pomrli na slobodi, dok je hrvatsko pravosuđe nemoćno gledalo prazne optuženičke klupe.
Ista ta gorka, nepodnošljiva nepravda sramoti državu i u slučaju Škabrnje, gdje za stravičan masakr i gaženje nevinih civila tenkovima 18. studenoga 1991. godine nikada nije odslužio kaznu nijedan jedini visoki oficir JNA, o čemu često govori i ratni zapovjednik Škabrnje Marko Miljanić. U Haagu je Ratko Mladić osuđen samo za Bosnu i Hercegovinu dok mu je Škabrnja izbrisana iz optužnice pod izgovorom “uštede vremena”, general Momčilo Perišić sramotno je oslobođen na međunarodnom sudu, a pukovnik Tripo Čečović optužnicu je dočekao tek tri desetljeća nakon zločina, kao nedodirljivi umirovljenik na sigurnom teritoriju u Crnoj Gori.
Dok Zagreb slijepo inzistira na “vladavini prava” nad dostupnim braniteljima, beogradska državna i medijska mašinerija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića te procese pretvara u svoje najjače propagandno oružje. Pravomoćne presude hrvatskog suda u Beogradu se agresivno instrumentaliziraju za hibridni rat i radikalan povijesni revizionizam. Kroz režimske tabloide i televizije s nacionalnom frekvencijom plasira se lažna teza o “izjednačavanju krivnje” u kojoj je Domovinski rat bio tek građanski sukob, dok im slučaj Glavaš služi kao “krunski dokaz” da su Hrvati u Osijeku sami sebe ubijali i progonili srpske civile. Svako samoočišćenje hrvatskog pravosuđa u Srbiji se zlonamjerno koristi kao štit za odbijanje suradnje, skrivanje masovnih grobnica i medijsko “pokapanje” hrvatskih obljetnica poput pada Vukovara ili Škabrnje.
Pristajući na pravilo da se zakon i oduzimanje činova provode samo tamo gdje su optuženici fizički dostupni, domaći sudovi i generali, (svaka čast iznimkama), koji mudro šute u Zagrebu zapravo legitimiraju tu srbijansku priču o izjednačavanju krivnje. Kada ratni zapovjednici u miru prepuste svog suborca političkom i pravnom mlinu – zaboravljajući da bez te obrane 1991. Osijek ne bi postojao – dok istovremeno ubojice Vukovara i Škabrnje mirno žive i umiru kao slavljeni heroji na beogradskim ulicama, onda to više nije poštivanje pravne države. To je moralni slom i izdaja prve crte obrane koja se ovaj put nije dogodila na bojištu, nego u glavama onih koji su je vodili.
Ako je suditi po optužbama i presudi Branimiru Glavašu, da su ostali živi, danas bi se oduzimali činovi i brisali iz povijesti i dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak.
Htjeli su suditi i generalu Janku Bobetku, ali on se nije dao, rekao je da dok je živ ne ide na nikakav sud, a poglavito ne onaj Haaški.
Srpski i ini zločinci, ako su i osuđeni, uglavnom su osuđeni u “odsustvu“, kad im je hrvatsko pravosuđe moglo tek staviti soli na rep!
U tom nametnutom ratu i obrani Domovine branili smo se kako smo znali i umjeli, često i ne raspoznajući tko je civil, a tko baraba.
Ali, danas očito nitko ne pita niti je važno tko je bio na kojoj strani, tko je bio žrtva a tko agresor.
Možete li, na kraju krajeva, zamisliti da su nakon završetka II. svjetskog rata, ili ratova koje su vodili i vode Amerikanci ili Izraelci stavili na optuženičku klupu nekog od svojih (ratnih) generala?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
